- 30 Sep 2013, 01:38
#2578802
Dosao sam do trenutka da se udaljavam od svoje porodice. Za par godina bi se obracali jedno drugom sa "izvinite, Vi...". Shvatio sam da ukoliko nastavimo ovako, bicemo em stranci - em oni nece znati nista o meni. Onda sam uzeo najgori scenario - da vise ne pricaju sa mnom posle autovanja, ali ce znati ko sam. Ova druga opcija je prevagnula. Rekao sam im.
Mama je rekla da sam ja njeno dete, i da joj je strasno sto sam to toliko drzao u sebi. Otac takodje. Jedino je ta cinjenica bila njima potresna - da je MENI bilo tesko. Nisu bili ni najmanje sebicni.
Naravno, prvo sam polako autovao svoje prijatelje mojim roditeljima, merio reakcije i nekako ih pripremao za moje autovanje (koje se desilo krajnje neplanirano...).
Nakon autovanja sam bio u nekoj vrsti post-traumatskog soka. Neki limbo autovanja. Samo sam ponavljao kolegama "moji znaju...ali oni stvarno znaju?" nema vise lazi, nema vise pretvaranja. trebalo je da prodje par nedelja da mi dodje do svesnog da sam to uradio i odradio. zavrsio. udario tacku na to.
i sta sad?
sad mogu da zivim svoj zivot drugacije nego pre. drugacije? da, vrlo drugacije - jer sad imam podrsku i oslonac porodice. zamislite? to nikad nisam pre osecao, i verujte mi da vam mnogo pomaze. navikao sam da o svoj privatnom zivotu pricam samo sa drustvom, ali nikako sa mojima. sad mogu mami da kazem ko mi se dopada
divno, zar ne? tati jos bas i ne mogu, necu da teram mak na konac 
zasto je bitno autovati se? jer je nemoguce to cuvati u sebi konzervirano, neki drug sav ce da pukne, ali ce covek morati da ima ventil.
moji su nakon toga intenzivno citali o homoseksualnosti i informisali se o pravima homoseksualaca u Srbiji. Mislim da sam autovanjem smanjio homofobiju u svojoj kuci.
Mama je rekla da sam ja njeno dete, i da joj je strasno sto sam to toliko drzao u sebi. Otac takodje. Jedino je ta cinjenica bila njima potresna - da je MENI bilo tesko. Nisu bili ni najmanje sebicni.
Naravno, prvo sam polako autovao svoje prijatelje mojim roditeljima, merio reakcije i nekako ih pripremao za moje autovanje (koje se desilo krajnje neplanirano...).
Nakon autovanja sam bio u nekoj vrsti post-traumatskog soka. Neki limbo autovanja. Samo sam ponavljao kolegama "moji znaju...ali oni stvarno znaju?" nema vise lazi, nema vise pretvaranja. trebalo je da prodje par nedelja da mi dodje do svesnog da sam to uradio i odradio. zavrsio. udario tacku na to.
i sta sad?
sad mogu da zivim svoj zivot drugacije nego pre. drugacije? da, vrlo drugacije - jer sad imam podrsku i oslonac porodice. zamislite? to nikad nisam pre osecao, i verujte mi da vam mnogo pomaze. navikao sam da o svoj privatnom zivotu pricam samo sa drustvom, ali nikako sa mojima. sad mogu mami da kazem ko mi se dopada


zasto je bitno autovati se? jer je nemoguce to cuvati u sebi konzervirano, neki drug sav ce da pukne, ali ce covek morati da ima ventil.
moji su nakon toga intenzivno citali o homoseksualnosti i informisali se o pravima homoseksualaca u Srbiji. Mislim da sam autovanjem smanjio homofobiju u svojoj kuci.