- 10 Maj 2005, 00:33
#277203
Govorili ili ne govorili, naše telo nas odaje. Telesni stavovi, gestovi, izrazi lica re?itiji su od re?i i ?esto, mimo naše volje, otkrivaju istinska ose?anja prema drugima, skrivene namere, raspoloženja koja krijemo ili ne priznajemo...
To se dogaða tako što prilikom druženja naše telesne radnje (postupci) postaju gestovi, a ti gestovi šalju poruke da nekog volimo ili preziremo, da nas seksualno privla?i ili odbija, da smo razmetljivi ili škrti, da smo podigli nos ili se podrugujemo...
Drugi ?itaju takve signale i na osnovu pro?itanog, zauzimaju stav prema nama.Ali nisu svi vi?ni razumevanju telesnog govora drugih. Kako se to u?i pokazao nam je Dezmond Moris, filozof i antropolog, koji se posle prou?avanja ponašanja životinja okrenuo ponašanju ljudi, i u antologiji tekstova "Otkrivanje ?oveka", dao iscrpna objašnjenja kako da tuma?imo i ?itamo tuðe gestove i ponašanja.
Kad je društveni snobizam dostigao svoj vrhunac u prošlom veku, vreðanje ravnodušnoš?u je dobilo status formalnog gesta: se?enja. To je bilo rezervisano za susrete sa ljudima koji su smatrani za društveno niže osobe, pri ?emu biste im dopustili da vide da ste ih primetili, pa biste odmah zatim oholo okrenuli glavu na drugu stranu, ignorišu?i ih.
"Se?enje nekoga namrtvo" i ignorisanje pružene ruke radi rukovanja se i danas koriste kao prenaglašene forme ravnodušnosti u ekstremnim slu?ajevima, ali su ti gestovi odavno prestali da igraju neku ulogu u svakodnevnim zbivanjima na društvenoj sceni. I zato je njihov udar, kad se danas u retkim prilikama primene, tim ja?i i strašniji.
U našoj današnjoj antisnobisti?koj kulturi od nas se o?ekuje da na svakom prijateljskom društvenom skupu sve vreme pokazujemo veliko interesovanje za svakog, a ako nam to ne polazi za rukom, onda i jedan jedini naš propušten osmeh može da se shvati kao naša namera da nekom od naših osetljivih poznanika šaljemo uvredljive znake pravo u lice.
Znaci dosade
Ako ravnodušnost ne izazove uobi?ajeni efekat, ja?u reakciju predstavlja otvoreno pokazivanje znakova dosade.
Najomiljeniji znak koji se tu pokazuje jeste lažno zevanje. Meðu alternativama je dubok uzdah, zatim "belo" buljenje sa odsutnim izrazom lica ili ?esto gledanje na sat. Ova poslednja radnja može da bude nezgodna u slu?ajevima kad nemamo nameru da nekog uvredimo.
Ako je nekom vreme ograni?eno, a on o?ajni?ki želi da sazna koliko je sati, njemu je neprijatno da gleda na sat u slu?ajevima u kojima bi taj njegov gest mogao da bude protuma?en kao uvredljiv znak dosade. I zato ta osoba pribegava raznim tehnikama pomeranja ruke i bacanja kratkih, diskretnih pogleda na svoj sat.
Znaci nestrpljenja.
Mali pokreti koji ukazuju na prinudu da se iziðe iz trenutne situacije, takoðe su u širokoj primeni. Oni poprimaju oblik radnji "minijaturizovanog kretanja" kao što je lupkanje prstima po stolu, tapkanje nogama po podu ili cesto pljeskanje šakom po telu .
To izgleda kao da jedan deo tela nestrpljivo odražava ritam bežanja, dok mu drugi miruju. Prsti razigrani lupkaranjem li?e na mala stopala na nožicama koje cupkaju u mestu. Stopalo koje tapka po podu stalno kre?e na put, stalno na prvom koraku bekstva, ali se nimalo ne udaljava, te neprestano mora da ponavlja svoj smeraju?i pokret. Za posmatra?a ovih znakova uopšte nema sumnje da bi taj lupkara? ili tapka? više voleo da se nalazi na nekom drugom mestu. Iako nisu vršena merenja, može se pretpostaviti da je brzina tih ritmova nestrpljenja približno isto kao brzina živahnog kora?anja ili tr?anja.
Znaci superiornosti.
Mnogi vreða?i vrše male radnje koje ih ?ine naizgled veli?anstvenim i "superiornim". Najo?igledniji primer je zabacivanje glave, kombinovano sa poluotvorenim ocima, što je i stvorilo popularne fraze "gleda sa visine", "diže nos" i "gleda niz nos". To je prenaglašena verzija jednog od znakova visokog statusa. Kod obi?nog pokazivanja statusa, nadmo?niji pojedinac drži glavu visoko uzdignutu, dok je onaj pot?injeni obara.
Ta visoko/nisko razlika u držanju glave obi?no je dosta mala- tako mala da smo je retko i svesni. A nesvesno, meðutim, mi veoma spremno reagujemo ?ak i na najsitnije razlike u "uspravnosti".
Kad neki pognut ?ovek uðe u sobu, on ?e morati da se trudi više od nekog pravog-kao-sve?a da bi stekao naše poštovanje. On ne?e biti svestan toga, a ne?emo biti ni mi, ali tu ?e ipak da te?e ona donja, ponorna struja ose?anja. U trenutku kad nanese uvredu, vreða? može, nezavisno od svog statusa, da zauzme stav "uzdignute glave", pa ?ak i da pretera u tome.
Može izgledati kontradiktorno da pojedinac niskog statusa vrši jednu prenaglašeno visokostatusnu radnju kao što je ova, ali u trenutku kad nekom baca uvredu u lice, on, tako re?i, napušta svoju normalnu statusnu ulogu.
U napadu besa ili "uzvišenog" gneva, on odbacuje svoje uobi?ajene inhibicije i dok, napadaju?i, pušta svom jeziku na volju, zabacuje glavu u jednoj paradi preterano visokog statusa na koju nije navikao. To je trenutno uzdizanje, ali ono jasno govori o njegovom momentalnom gubljenju kontrole nad samim sobom.
To se dogaða tako što prilikom druženja naše telesne radnje (postupci) postaju gestovi, a ti gestovi šalju poruke da nekog volimo ili preziremo, da nas seksualno privla?i ili odbija, da smo razmetljivi ili škrti, da smo podigli nos ili se podrugujemo...
Drugi ?itaju takve signale i na osnovu pro?itanog, zauzimaju stav prema nama.Ali nisu svi vi?ni razumevanju telesnog govora drugih. Kako se to u?i pokazao nam je Dezmond Moris, filozof i antropolog, koji se posle prou?avanja ponašanja životinja okrenuo ponašanju ljudi, i u antologiji tekstova "Otkrivanje ?oveka", dao iscrpna objašnjenja kako da tuma?imo i ?itamo tuðe gestove i ponašanja.
Kad je društveni snobizam dostigao svoj vrhunac u prošlom veku, vreðanje ravnodušnoš?u je dobilo status formalnog gesta: se?enja. To je bilo rezervisano za susrete sa ljudima koji su smatrani za društveno niže osobe, pri ?emu biste im dopustili da vide da ste ih primetili, pa biste odmah zatim oholo okrenuli glavu na drugu stranu, ignorišu?i ih.
"Se?enje nekoga namrtvo" i ignorisanje pružene ruke radi rukovanja se i danas koriste kao prenaglašene forme ravnodušnosti u ekstremnim slu?ajevima, ali su ti gestovi odavno prestali da igraju neku ulogu u svakodnevnim zbivanjima na društvenoj sceni. I zato je njihov udar, kad se danas u retkim prilikama primene, tim ja?i i strašniji.
U našoj današnjoj antisnobisti?koj kulturi od nas se o?ekuje da na svakom prijateljskom društvenom skupu sve vreme pokazujemo veliko interesovanje za svakog, a ako nam to ne polazi za rukom, onda i jedan jedini naš propušten osmeh može da se shvati kao naša namera da nekom od naših osetljivih poznanika šaljemo uvredljive znake pravo u lice.
Znaci dosade
Ako ravnodušnost ne izazove uobi?ajeni efekat, ja?u reakciju predstavlja otvoreno pokazivanje znakova dosade.
Najomiljeniji znak koji se tu pokazuje jeste lažno zevanje. Meðu alternativama je dubok uzdah, zatim "belo" buljenje sa odsutnim izrazom lica ili ?esto gledanje na sat. Ova poslednja radnja može da bude nezgodna u slu?ajevima kad nemamo nameru da nekog uvredimo.
Ako je nekom vreme ograni?eno, a on o?ajni?ki želi da sazna koliko je sati, njemu je neprijatno da gleda na sat u slu?ajevima u kojima bi taj njegov gest mogao da bude protuma?en kao uvredljiv znak dosade. I zato ta osoba pribegava raznim tehnikama pomeranja ruke i bacanja kratkih, diskretnih pogleda na svoj sat.
Znaci nestrpljenja.
Mali pokreti koji ukazuju na prinudu da se iziðe iz trenutne situacije, takoðe su u širokoj primeni. Oni poprimaju oblik radnji "minijaturizovanog kretanja" kao što je lupkanje prstima po stolu, tapkanje nogama po podu ili cesto pljeskanje šakom po telu .
To izgleda kao da jedan deo tela nestrpljivo odražava ritam bežanja, dok mu drugi miruju. Prsti razigrani lupkaranjem li?e na mala stopala na nožicama koje cupkaju u mestu. Stopalo koje tapka po podu stalno kre?e na put, stalno na prvom koraku bekstva, ali se nimalo ne udaljava, te neprestano mora da ponavlja svoj smeraju?i pokret. Za posmatra?a ovih znakova uopšte nema sumnje da bi taj lupkara? ili tapka? više voleo da se nalazi na nekom drugom mestu. Iako nisu vršena merenja, može se pretpostaviti da je brzina tih ritmova nestrpljenja približno isto kao brzina živahnog kora?anja ili tr?anja.
Znaci superiornosti.
Mnogi vreða?i vrše male radnje koje ih ?ine naizgled veli?anstvenim i "superiornim". Najo?igledniji primer je zabacivanje glave, kombinovano sa poluotvorenim ocima, što je i stvorilo popularne fraze "gleda sa visine", "diže nos" i "gleda niz nos". To je prenaglašena verzija jednog od znakova visokog statusa. Kod obi?nog pokazivanja statusa, nadmo?niji pojedinac drži glavu visoko uzdignutu, dok je onaj pot?injeni obara.
Ta visoko/nisko razlika u držanju glave obi?no je dosta mala- tako mala da smo je retko i svesni. A nesvesno, meðutim, mi veoma spremno reagujemo ?ak i na najsitnije razlike u "uspravnosti".
Kad neki pognut ?ovek uðe u sobu, on ?e morati da se trudi više od nekog pravog-kao-sve?a da bi stekao naše poštovanje. On ne?e biti svestan toga, a ne?emo biti ni mi, ali tu ?e ipak da te?e ona donja, ponorna struja ose?anja. U trenutku kad nanese uvredu, vreða? može, nezavisno od svog statusa, da zauzme stav "uzdignute glave", pa ?ak i da pretera u tome.
Može izgledati kontradiktorno da pojedinac niskog statusa vrši jednu prenaglašeno visokostatusnu radnju kao što je ova, ali u trenutku kad nekom baca uvredu u lice, on, tako re?i, napušta svoju normalnu statusnu ulogu.
U napadu besa ili "uzvišenog" gneva, on odbacuje svoje uobi?ajene inhibicije i dok, napadaju?i, pušta svom jeziku na volju, zabacuje glavu u jednoj paradi preterano visokog statusa na koju nije navikao. To je trenutno uzdizanje, ali ono jasno govori o njegovom momentalnom gubljenju kontrole nad samim sobom.