Azil LGBT osobama prethodnih godina davale su Austrija, Belgija,
Danska, Francuska, Njemačka, Kanada, SAD. Iako, Bosna i Hercegovina već
više od 10 godina ima uređeno zakonodavstvo kada je u pitanju zaštita od
diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta,
stvarne potrebe i prilike u kojima LGBTI osobe žive, daleko su od
uređenih. Kakva je trenutno situacija – a trenutno mjerimo periodom
prije proglašenja pandemije koja je zaustavila kretanja – što se tiče
LGBTI osoba iz BiH koje traže azil, iz Sarajevskog otvorenog centra su
nam rekli da se i tokom 2019. godine pokazalo da je BiH i dalje država u
kojoj LGBTI osobe u praksi ne mogu da dobiju adekvatnu zaštitu države,
te se na traženje azila odlučuju se zbog psihičkih poteškoća koje
osjećaju zbog psihičkog i fizičkog nasilja koje trpe zbog svoje
seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, odbacivanja okoline ili
diskriminacije prilikom zapošljavanja ili na radnom mjestu. Konkretno,
tokom 2019. Sarajevski otvoreni centar je zaprimio osam upita od LGBTI
osoba o mogućnostima dobijanja azila za sebe i/ili svoje partnere u
zemljama EU ili Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, na osnovu
seksualne orijentacije, te je zabilježio i dva slučaja osoba iz BiH koje
su napustile državu i dobile azil Njemačke odnosno SAD-a.
Ljudi i dalje, dakle, odlaze. I dok vrijeme prolazi skupljajući
iskustva za nove priče, ovim tekstom se podsjećamo na crtice iz života
ljudi koji su u prethodnih deset i više godina otišli iz BiH i šireg
prostora nekadašnje zajedničke države. Evo kako je čitav proces objasnio
mladić koji je svoj život više nije mogao da živi u homofobnoj sredini i
šta je u intervjuu od
prije deset mjeseci rekao: „Dobio sam turističku vizu na 10 godina, a
nakon što sam stigao u Kanadu kao turist, podnio sam zahtjev za azil na
osnovu seksualne orijentacije. Trenutno sam u procesu dobivanja azila,
odnosno čekanja saslušanja kojeg mora svaka osoba koja aplicira za azil u
Kanadi da prođe.“ Dodao je da je u vrijeme kada je urađen razgovor sa
njim bio u šestom mjesecu čekanja i dodao da nakon što se dobije datum
za saslušanje, prethodno prikupljanu dokumentaciju (sređenu sa advokatom
kojeg besplatno svaka osoba dobije) dužna je dostaviti Odboru za
izbjeglice i imigraciju u Kanadi – Odjelu za zaštitu izbjeglica. „Njihov
zadatak je zapravo ustanoviti kredibilitet i istinitost priče koju im
izbjeglice prethodno dostave. Međutim, sve izbjeglice koje čekaju
saslušanje imaju pravo na rad, školovanje – ukoliko žele da studiraju na
univerzitetu ili koledžu, morat će da plaćaju kao internacionalni
studenti, zdravstvenu zaštitu, dok ne pronađu posao imaju pravo na
socijalnu pomoć koja je više-manje dovoljna za mjesec.“ Ograničenja koja
osoba ima prestaju nakon dobivanja stalnog boravišnog statusa. „Jedino
veće ograničenje jeste napuštanje Kanade u toku trajanja cijeloga
procesa. Naročito je zabranjeno vratiti se u zemlju iz koje dolazimo.“
„Osim privlačnih faktora više tolerantnih država“, kako Amir Hodžić piše u svom tekstu Fragmenti queer pokretljivosti,
„koje pružaju pravnu zaštitu i priznanje LGBTIQ osobama, uzroci
migracijskih procesa za mnoge queer osobe iz post-jugoslavenske regije
pod snažnim su utjecajem potisnih faktora visoke razine homofobije,
diskriminacije i nasilja doživljenih u matičnim zemljama. To je naročito
relevantno u slučajevima aktivista_ica, često onih koje su bile prve
medijski izložene LGBTIQ osobe, i onih koje su organizirale prve javne
LGBTIQ događaje.“ Hodžić navodi primjere nekoliko istaknutih aktivista i
aktivistkinja koje su morale da zatraže azil u drugim zemljama. Tako
navodi primjere Bobana Stojanovića i Majde Puače. „U siječnju 2017.
godine, Stojanović je na svom Facebook profilu objavio da su on i njegov
partner dobili status azilanata u Kanadi na osnovi 23 prijavljena
slučaja nasilja doživljenog u Srbiji, a koji nikad nisu riješeni. Šest
godina ranije, Majda Puača, još jedna istaknuta queer aktivistica iz
Srbije, dobila je azil u SAD na osnovu seksualne orijentacije i
političkog mišljenja, te opravdanih razloga za uvjerenje da su joj u
Srbiji zdravlje i život u opasnosti.“ Tu su i još dvije priče osoba koje
su morale da emigriraju u SAD. U pitanju su Svetlana Đurković i Jay
Poštić. „Svetlana Đurković, jedna od organizatorica Queer Sarajevo
Festivala 2008. godine, koji je nasilno prekinut prilikom otvaranja, uz
prijetnje smrću organizatoricama, prisjeća se „života bez javnog
prevoza, života sa minimalnim kretanjem… imali smo deku na prozoru u
novom uredu“. Jay Poštić, dugogodišnji aktivista Zagreb Prajda, sjeća se
da „godinama nakon tih prajdova kad bi neko dreknuo na ulici ja bih se
stresao, ne bih se vozio neko vrijeme javnim prijevozom. Bila je to
prevencija, ali i realan strah, bilo je pretučenih ljudi u to vrijeme,
prijetnji smrću telefonom ljudima oko mene.“ Dodajući i priču Mime
Simić, kojoj je za oporavak „bilo je nužno premjestiti se na neko drugo
mjesto, na mjesto „gdje te nitko ne poznaje“, na mjesto „gdje se nitko
ne osvrće dok se s curom držiš za ruke ili ljubiš, gdje nitko ne zuri u
tebe u javnom prijevozu i pita se jesi li muško ili žensko“, kako kaže
Mima Simić, dugogodišnja queer aktivistica komentirajući svoju odluku o
odlasku, i shvaćajući „da sam sebi korisnija u Berlinu nego hrvatskom
aktivizmu u Zagrebu“.
Takođe, godine življenja u strahu, ozbiljnih prijetnji i fizičkih
napada natjerale su i Jasenka da napusti BiH, prije četiri godine, i kao
LGBTI osoba potraži azil u SAD-u zajedno sa svojim dugogodišnjim
partnerom Aleksandrom. U intervjuu koji
su dali, kažu da su u SAD otišli tako što su aplicirali za turističku
vizu koja im je odobrena, a tek po dolasku u SAD, podnijeli su zahtjev
za azil. „Nakon slijetanja u SAD, prema zakonima postoji jednogodišnji
period tokom kojeg neko može aplicirati za azil, objašnjava Jasenko. U
proces apliciranja moguće je upustiti se i samostalno, ali Jasenko i
Aleksandar iz vlastitog iskustva smatraju da je bolje angažovati
advokata. Također, iako se aplikacija podnosi tek kad se fizički dođe na
tlo SAD-a, od suštinskog značaja je pripremiti svu dokumentaciju i
dokazne materijale još tokom boravka u Bosni i Hercegovini. “Nije
dovoljno samo doći i reći ja sam gej i dobiti azil na osnovu toga što
sam gej. Svaka zemlja na zapadu će tražiti te neke dokaze tvoje
ugroženosti u tvojoj zemlji porijekla. Ti ćeš morati da obezbijediš
dokaze da si ugrožen i da život za tebe, tvog partnera, tvoju porodicu
nije moguć u toj zemlji iz koje dolaziš.” Jasenko je imao dokazne
materijale da je u BiH bio izložen napadima zbog svoje seksualne
orijentacije, ali, Aleksandar, koji je i sam trpio takve prijetnje i
napade, nije imao nikakvih materijala koji bi to mogli i dokazati, te su
se odlučili na korak braka kako bi mogli podnijeti zajedničku
aplikaciju za ostanak u SAD-u. Bez vjenčanja, smatraju da bi
Aleksandrove šanse za dobijanje azila bile male.“
Evropsku sud pravde je prije određenog vremena doneo presudu da
homoseksualnost može biti razlog za traženje azila, ukoliko se može
dokazati da su LGBTI osobe kao socijalna grupa u zemlji odakle su
diskriminirani, proganjani ili trpe nasilje. I sam strah od progona je
sasvim dovoljan. Prije ove odluke, osobe koje su tražile azil, morale su
dokazati svoju seksualnu orijentaciju, kroz odgovore na niz
problematičnih pitanja. Dokazni materijal sada, kako navodi Jasenko
„može biti bilo kakav pisani ili fotografisani trag da je LGBTI osoba
izložena prijetnjama, pritiscima i napadima u zemlji iz koje želi otići.
Među takvim dokazima su i fotografije nastalih povreda, policijski
izvještaji ukoliko je napad prijavljen nadležnim osobama, ali i ovjerene
izjave svjedoka“, Također, dodaje da je „dosta LGBTI osoba bilo u
situaciji, kada izađe napolje po danu ili navečer, da jedna od njih bude
žrtva napada i te osobe koje su tu svjedoci mogu napisati izjavu za
prijatelja ili prijateljicu i onda to bude ovjereno kod notara i služi
kao dokaz.”
I na kraju, nakon uvida u lična iskustva i priče, dodajemo da su
izuzetno važni i izvještaji međunarodnih i nevladinih organizacija o
stanju ljudskih prava LGBTI u zemlji iz koje neko dolazi, jer oni
također mogu pomoći LGBTI osobama u dobijanju azila. Ipak, ono što je
najvažnije za LGBTI osobu koja ode u stranu zemlju i zatraži azil jeste
da pronađe lokalne organizacije jer od njih može dobiti pomoć vezanu za
smještaj, hranu, besplatno učenja jezika i ostale važne informacije koje
će joj pomoći da organizuje život u novom okruženju.
