- 27 Sep 2005, 01:02
#356477
?ASOVI NESNA
I šta da se radi kada doðu ti gluvi ?asovi nesna, kada se pojave sve utvare za koje sam mislio da su davno nestale i iš?ilele iz moje svesti i podvsesti a one u tri ujutro, pred zoru, baš kao u onoj Laze Lazarevi?a ,,Leptirica,, sa iskeženim zubima, eto ih, izviruju iza zatvorenih prozora sa dobro navu?enim zavesama, kroz dobro zakatan?ena vrata, keoz dimnjake i ko zna sve od kuda - kucaju, lupaju, deru se, traže nešto ?ega više nema, najavljuju još smrti, traže neka svoja prava iz svojih promašenih života...
Šta ho?ete od mene - lepo ih pitam...ali one samo gledaju o?ima bez zenica, ustima bez zuba, ušima slušaju bez sluha...Šta tražite, opet lepo pitam a one - ?ute i ?ekaju. Znam, ho?e da se setim svega, svih onih trenutaka kada nisam bio pravedan, kada sam im naneo neku samo njima znanu uvredu, samo njima neku znanu ranu za koju je sada došao ?as da se plati.
Naslu?ujem onog nesre?nog Zigfrida i Brunhildu iz onog germanskog epa, ko zna kada pro?itanog, a još uvek tako prisutnog u meni. Ubio ga je najbolji prijatelj kome je verovao, sa ledja kopljem a sve zbog ljubomore...Žena je ?ekala dvadeset godina da se osveti i do?ekala hunskog kralja Atilu, zvanog ,,Bi? Božji,,. Osvetila je svoju ljubav, baš onako kako i nalaže?ast onog doba.
Takve vernosti i ljubavi više nema na ovom svetu i u ovom dobu. Zaista ,,Homo homini lupus est,,. Sve se pretvolio u tamu, ?emer i jad, nema više ?asti, nema više ni ljudi. Zato meni u ?asovima gluvim i slepim dolaze utvare da traže svoje, da vrište i pla?u, da jecaju po celu no? i žale se na ovo i ono...Mogao si to tada da u?iniš, mogao si da me spaseš - mogao si a nisi...
Kriv sam, kažem, ali nisam znao da ?e to tako da se desi. Bio sam mlad i ponosit, baš kao ono ždrebe koje ne zna šta ga ?eka, misli - ve?ito ?e biti nezauzdano i vatreno. Sada, kada su po?eli da mi ispadaju zubi, kada mi kosa beli, kada me boli svaka kost, kada sam ono što su oni bili, ja ih razumem, kao što ?ete ih i vi razumeti, kada budete oni. No, šta to sada vredi, trenutak koji je prošao ne vra?a se više. Trebalo je onda misliti. Ali, šta vredi ždrebetu govoriti, ono i ne sluša, ono je zauvek mlado i obesno, puno života, pa i ne misli na smrt i ono posle, ono odvratno i gadno trulenje koje nas sve ?eka...Jer ono /ja/ je ždrebe i ne misli da ?e ikada ostareti i umreti.
Zato sada pažljivo osluškujem glasove nesna. Slušam cviljenje onih koji su bili ne bih li nešto nau?io, ali uzalud, od mrtvih se ne može ništa više nau?iti osim da ni tebe ne?e uskoro biti i da ?eš i ti cvileti svake no?i pred zoru u zimu kada je najhladnije a da te niko ne?e razumeti ni ?uti. Neka zabrinuta majka ušuška?e svoje ?edo malo bolje i nastaviti da spava snom andjela. Kako ste samo blaženi u svom neznanju i kako vam samo zavidim...
A utvare i dalje igraju svoje nemo kolo koje samo još ja, ?ini se, prime?ujem a života sve manje i manje, svakim udahom i otkucajem srca. Pa tu sam i ja uskoro, kažem im, ali oni mi ne veruju, traže svoju pravicu odmah i sada, nestrpljiviji su nego za života jer ni oni nisu znali da ?e ikada biti mrtvi i da ?e im biti hladno i da ?e biti napušteni od onih kojima su najviše verovali i da ?e cvileti a da ih niko ne?e ?uti...Hladno je i meni od njhovog jecanja srce mi se sve više steže te prizivam Boga da pomogne i njima i meni, jer smrt je tu i utvare su tu - samo mene , izgleda, nema ni tamo, ni ovamo...
A nesan traje li traje, ni sun?ev disk ga ne ukloni, samo su podo?njaci ve?i, o?i krvavije, bore još dublje...?ekam.
I šta da se radi kada doðu ti gluvi ?asovi nesna, kada se pojave sve utvare za koje sam mislio da su davno nestale i iš?ilele iz moje svesti i podvsesti a one u tri ujutro, pred zoru, baš kao u onoj Laze Lazarevi?a ,,Leptirica,, sa iskeženim zubima, eto ih, izviruju iza zatvorenih prozora sa dobro navu?enim zavesama, kroz dobro zakatan?ena vrata, keoz dimnjake i ko zna sve od kuda - kucaju, lupaju, deru se, traže nešto ?ega više nema, najavljuju još smrti, traže neka svoja prava iz svojih promašenih života...
Šta ho?ete od mene - lepo ih pitam...ali one samo gledaju o?ima bez zenica, ustima bez zuba, ušima slušaju bez sluha...Šta tražite, opet lepo pitam a one - ?ute i ?ekaju. Znam, ho?e da se setim svega, svih onih trenutaka kada nisam bio pravedan, kada sam im naneo neku samo njima znanu uvredu, samo njima neku znanu ranu za koju je sada došao ?as da se plati.
Naslu?ujem onog nesre?nog Zigfrida i Brunhildu iz onog germanskog epa, ko zna kada pro?itanog, a još uvek tako prisutnog u meni. Ubio ga je najbolji prijatelj kome je verovao, sa ledja kopljem a sve zbog ljubomore...Žena je ?ekala dvadeset godina da se osveti i do?ekala hunskog kralja Atilu, zvanog ,,Bi? Božji,,. Osvetila je svoju ljubav, baš onako kako i nalaže?ast onog doba.
Takve vernosti i ljubavi više nema na ovom svetu i u ovom dobu. Zaista ,,Homo homini lupus est,,. Sve se pretvolio u tamu, ?emer i jad, nema više ?asti, nema više ni ljudi. Zato meni u ?asovima gluvim i slepim dolaze utvare da traže svoje, da vrište i pla?u, da jecaju po celu no? i žale se na ovo i ono...Mogao si to tada da u?iniš, mogao si da me spaseš - mogao si a nisi...
Kriv sam, kažem, ali nisam znao da ?e to tako da se desi. Bio sam mlad i ponosit, baš kao ono ždrebe koje ne zna šta ga ?eka, misli - ve?ito ?e biti nezauzdano i vatreno. Sada, kada su po?eli da mi ispadaju zubi, kada mi kosa beli, kada me boli svaka kost, kada sam ono što su oni bili, ja ih razumem, kao što ?ete ih i vi razumeti, kada budete oni. No, šta to sada vredi, trenutak koji je prošao ne vra?a se više. Trebalo je onda misliti. Ali, šta vredi ždrebetu govoriti, ono i ne sluša, ono je zauvek mlado i obesno, puno života, pa i ne misli na smrt i ono posle, ono odvratno i gadno trulenje koje nas sve ?eka...Jer ono /ja/ je ždrebe i ne misli da ?e ikada ostareti i umreti.
Zato sada pažljivo osluškujem glasove nesna. Slušam cviljenje onih koji su bili ne bih li nešto nau?io, ali uzalud, od mrtvih se ne može ništa više nau?iti osim da ni tebe ne?e uskoro biti i da ?eš i ti cvileti svake no?i pred zoru u zimu kada je najhladnije a da te niko ne?e razumeti ni ?uti. Neka zabrinuta majka ušuška?e svoje ?edo malo bolje i nastaviti da spava snom andjela. Kako ste samo blaženi u svom neznanju i kako vam samo zavidim...
A utvare i dalje igraju svoje nemo kolo koje samo još ja, ?ini se, prime?ujem a života sve manje i manje, svakim udahom i otkucajem srca. Pa tu sam i ja uskoro, kažem im, ali oni mi ne veruju, traže svoju pravicu odmah i sada, nestrpljiviji su nego za života jer ni oni nisu znali da ?e ikada biti mrtvi i da ?e im biti hladno i da ?e biti napušteni od onih kojima su najviše verovali i da ?e cvileti a da ih niko ne?e ?uti...Hladno je i meni od njhovog jecanja srce mi se sve više steže te prizivam Boga da pomogne i njima i meni, jer smrt je tu i utvare su tu - samo mene , izgleda, nema ni tamo, ni ovamo...
A nesan traje li traje, ni sun?ev disk ga ne ukloni, samo su podo?njaci ve?i, o?i krvavije, bore još dublje...?ekam.