Slavimo 20 godina postojanja
Gej Srbija
Region

Diskriminacija prema LGBTIQ+ osobama u psihološkoj praksi

www.xxzmagazin.com/  ·  Odabrao: JM  ·  Dodato: 08. OCT 2021

Nije lako živjeti u svijetu u kojem ne možete biti u potpunosti svoji, gdje ne možete živjeti svoju istinsku, autentičnu, punu verziju sebe. Nije lako, usudiću se reći, gotovo nesnošljivo, svakodnevnicu živjeti sa maskom, po heteronormativnim standardima, "normalnosti" kako biste se osjećali sigurni u domu, u školi, na poslu. LGBTI osobe svakodnevno doživljava neki vid diskriminacije što neminovno utiče na njihovo mentalno zdravlje te se neki odluče potražiti stručnu psihološku pomoć. Međutim, ni tu ne nailaze uvijek na nužnu podršku već na dalje nerazumijavanje.

Psihološko nasilje koju doživljavaju LGBTI osobe kroz diskriminaciju je višestruko - od ubjeđivanja da je nečiji rodni, spolni ili seksualni identitet neprirodan, preispitivanje njihovog identiteta i dovođenja u pitanje njihovog zdravog razuma, do toga da je činjenica da pripadaju LGBTI spektru bolest te da se treba (i može) liječiti. U razgovoru sa LGBTI osobama, čije identitete nećemo otkrivati, saznali smo da je u državnim zdravstvenim institucijama diskriminacija na visokoj razini.

Jednu od sagovornica je majka primorala da odu na zajedničku terapiju. "Kada smo psihijatrici ispričale zbog čega smo došle, ja sam odlučila prvo da se predstavim i istaknem da ja nemam problem sa sopstevnim identitetom, te da sam ga odavno i prirodno prihvatila. U nastavku razgovora sa njom naišla sam na bezbroj problematičnih izjava. Prve su bile povodom mog identiteta, gdje me je osoba pitala da li planiram imati djecu i kako odgovor na to pitanje ne znam sa 22 godine. Nakon toga sam dobila pitanje da li me muškarci stvarno nikako ne privlače, da nisam možda "znaš, biseksualna" i onda sam iznova pojašnjavala kako sam ja "čvrsto na zemlji" sa svojim identitetom, te da smo majka i ja došle da radimo na našem odnosu i njenom prihvatanju. Nakon izlaska iz ordinacije, shvatila sam da je učinjena veća šteta nego što je bila. Sada tek shvatam da sam imala pravo da prekinem razgovor, ali ostala sam iz poštovanja prema majci. Situacija je sada smirena jer ne pričamo o tome, vratila sam se svojim obavezama koje mi sad još teže padaju jer u sebi nosim nemir. Izložena sam mimo svoje volje autovanju u najgorem periodu života, ogolila sam sebe i svoj svijet koji sam čuvala na sigurnom mjestu pred "stručnom" osobom koja nije pravilno postupila, izgubila sam mir koji sam gradila godinama." Sagovornica navodi da je njen odnos sa majom trajno narušen zbog diskriminatornog postupanja, navodeći da je majka više ne posmatra kao cjelokupnu ličnost, nego kao lezbejku koja bi trebala da krije svoj identitet od društva.

Drugi sagovornik je također imao slična iskustva. "Krajem 2016. godine po preporuci roditelja otišao sam kod psihijatra. Obzirom da sam bio otvoren po pitanju svoje seksualne orijentacije, rekao sam mu da sam gej osoba. Nakon toga dobio sam niz uvreda, pitanja i konstatacija kao što su: da li me je strah HIV-a?, da li sam ikad čuo za dva grada Sodomu i Gomoru? ili da li znam da većina gejeva mladi umiru? Na što sam odgovorio da u razgovoru sa pacijentom ne treba koristiti religijske stvari kao što su Sodoma i Gomora, a rekao sam mu da koristim zaštitu prilikom seksualnog odnosa. Nakon toga je nastavio sa uvredama, te je rekao da ako bude prajd u BIH da će izaći sa puškom i spriječiti nas da izađemo na ulice, jer neće dati da nas djeca gledaju. Rekao sam da prestane sa time i da se ponaša profesionalno u skladu sa svojom strukom. Nakon toga je pozvao moje roditelje i rekao da postoje dvije vrste gejeva - prva vrsta koji upražnjavaju seksualne odnose, a to ne žele te druga, koji upražnjavaju seksualne odnose, a to žele. Rekao je isto latinske nazive, koje mislim da su izmišljeni i rekao je da ja spadam u drugu grupu gayeva. Nakon toga je predložio da se liječim privatno kod njega učenjem Kur'ana i redovnim odlaskom u džamiju, što sam naravno odbio. Ujedno mi je naveo kao dijagnozu anksioznost i depresija. Iako me nije profesionalno pregledao, već me je konstantno napadao i vrijeđao." Sagovornik je podnio žalbu zbog neprofesionalnog postupanja toj zdravstvenoj ustanovi, međutim, nikada nije dobio odgovor.

LGBTIQ - Tema05.10.2021. - 15:11Email Pošalji prijateljuPrint Verzija za štampuKomentara (0)Nakon toga dobio sam niz uvreda
Done4
Photo: thequeerfrontier
Diskriminacija prema LGBTIQ+ osobama u psihološkoj praksi
Piše: Amila Husić
Nije lako živjeti u svijetu u kojem ne možete biti u potpunosti svoji, gdje ne možete živjeti svoju istinsku, autentičnu, punu verziju sebe. Nije lako, usudiću se reći, gotovo nesnošljivo, svakodnevnicu živjeti sa maskom, po heteronormativnim standardima, "normalnosti" kako biste se osjećali sigurni u domu, u školi, na poslu. LGBTI osobe svakodnevno doživljava neki vid diskriminacije što neminovno utiče na njihovo mentalno zdravlje te se neki odluče potražiti stručnu psihološku pomoć. Međutim, ni tu ne nailaze uvijek na nužnu podršku već na dalje nerazumijavanje


Photo: Cargo/ImageZoo/Corbis
Psihološko nasilje koju doživljavaju LGBTI osobe kroz diskriminaciju je višestruko - od ubjeđivanja da je nečiji rodni, spolni ili seksualni identitet neprirodan, preispitivanje njihovog identiteta i dovođenja u pitanje njihovog zdravog razuma, do toga da je činjenica da pripadaju LGBTI spektru bolest te da se treba (i može) liječiti. U razgovoru sa LGBTI osobama, čije identitete nećemo otkrivati, saznali smo da je u državnim zdravstvenim institucijama diskriminacija na visokoj razini.

Jednu od sagovornica je majka primorala da odu na zajedničku terapiju. "Kada smo psihijatrici ispričale zbog čega smo došle, ja sam odlučila prvo da se predstavim i istaknem da ja nemam problem sa sopstevnim identitetom, te da sam ga odavno i prirodno prihvatila. U nastavku razgovora sa njom naišla sam na bezbroj problematičnih izjava. Prve su bile povodom mog identiteta, gdje me je osoba pitala da li planiram imati djecu i kako odgovor na to pitanje ne znam sa 22 godine. Nakon toga sam dobila pitanje da li me muškarci stvarno nikako ne privlače, da nisam možda "znaš, biseksualna" i onda sam iznova pojašnjavala kako sam ja "čvrsto na zemlji" sa svojim identitetom, te da smo majka i ja došle da radimo na našem odnosu i njenom prihvatanju. Nakon izlaska iz ordinacije, shvatila sam da je učinjena veća šteta nego što je bila. Sada tek shvatam da sam imala pravo da prekinem razgovor, ali ostala sam iz poštovanja prema majci. Situacija je sada smirena jer ne pričamo o tome, vratila sam se svojim obavezama koje mi sad još teže padaju jer u sebi nosim nemir. Izložena sam mimo svoje volje autovanju u najgorem periodu života, ogolila sam sebe i svoj svijet koji sam čuvala na sigurnom mjestu pred "stručnom" osobom koja nije pravilno postupila, izgubila sam mir koji sam gradila godinama." Sagovornica navodi da je njen odnos sa majom trajno narušen zbog diskriminatornog postupanja, navodeći da je majka više ne posmatra kao cjelokupnu ličnost, nego kao lezbejku koja bi trebala da krije svoj identitet od društva.

Drugi sagovornik je također imao slična iskustva. "Krajem 2016. godine po preporuci roditelja otišao sam kod psihijatra. Obzirom da sam bio otvoren po pitanju svoje seksualne orijentacije, rekao sam mu da sam gej osoba. Nakon toga dobio sam niz uvreda, pitanja i konstatacija kao što su: da li me je strah HIV-a?, da li sam ikad čuo za dva grada Sodomu i Gomoru? ili da li znam da većina gejeva mladi umiru? Na što sam odgovorio da u razgovoru sa pacijentom ne treba koristiti religijske stvari kao što su Sodoma i Gomora, a rekao sam mu da koristim zaštitu prilikom seksualnog odnosa. Nakon toga je nastavio sa uvredama, te je rekao da ako bude prajd u BIH da će izaći sa puškom i spriječiti nas da izađemo na ulice, jer neće dati da nas djeca gledaju. Rekao sam da prestane sa time i da se ponaša profesionalno u skladu sa svojom strukom. Nakon toga je pozvao moje roditelje i rekao da postoje dvije vrste gejeva - prva vrsta koji upražnjavaju seksualne odnose, a to ne žele te druga, koji upražnjavaju seksualne odnose, a to žele. Rekao je isto latinske nazive, koje mislim da su izmišljeni i rekao je da ja spadam u drugu grupu gayeva. Nakon toga je predložio da se liječim privatno kod njega učenjem Kur'ana i redovnim odlaskom u džamiju, što sam naravno odbio. Ujedno mi je naveo kao dijagnozu anksioznost i depresija. Iako me nije profesionalno pregledao, već me je konstantno napadao i vrijeđao." Sagovornik je podnio žalbu zbog neprofesionalnog postupanja toj zdravstvenoj ustanovi, međutim, nikada nije dobio odgovor.

 

Photo: www.npr.org
Iz predočenih iskustava možemo vidjeti kako diskriminatorno postupanje psiholoških i psihijatrijskih stručnjaka_kinja dovodi do oštećenja mentalnog zdravlja, te mnogima takvo postupanje postaje dodatni razlog za traženje dalje stručne pomoći. S tim u vezi, razgovarali samo sa Teom Raguž, psihologinjom i geštalt psihoterapeutkinjom u edukaciji, koja se bavi savjetovanjem i psihoterapijom.

Kako svakodnevna diskriminacija i stres utječu na mentalno zdravlje LGBTI osoba?

Diskriminacija i stres prvenstveno utječu na rast odbojnosti prema traženju psihološke pomoći. Ukoliko LGBTIQ+ klijenti_ce imaju negativna prvobitna iskustva kada je u pitanju traženje psihološke pomoći, to posljedično može dovesti do nezainteresiranosti za mentalno zdravlje i lični rast, razvoj i napredak. Osobe mogu odustati od sebe obzirom da se osjećaju kao da ih niko ne razumije i da nisu vrijedni a u suštini može se desiti da su naišli na psihloga/psihoterapeuta koji nije dovoljno kompetentat u radu sa LGBTIQ+ osobama . To može izazvati povlačenje, nezainteresiranost za pomoć, okretanje određenim oblicima autodestruktivnog ponašanja kao i jačanje tendencija koje posljedično mogu prerasti u kompleksnija psihička stanja koja je potrebno tretirati između ostalog metodama kao što je farmakoterapija.

Koje su najčešće diskriminatorne situacije koje LGBTI osobe doživljavaju prilikom traženja psihološke pomoći ?

Najčešće su to nekompetentnost psihologa/psihoterapeuta u radu sa LGBTIQ+ osobama te lična uvjerenja istih koja interferiraju sa profesijom kojom se bave što posljedično povećava jaz između psihologa/psihoterapeuta i klijenta_ice te stvara odnos u kojem se osoba može osjećati nelagodno da priča o pojedinim temama i da osjeća neprihvatanje pa čak i odbacivanje od strane osobe od koje traži psihološku pomoć.

Na koji način se takvo iskustvo očituje na osobe koje potraže stručnu, psihološku pomoć?

Neugodno iskustvo sa psihologom/psihoterapeutom može kod osoba pobuditi različite reakcije. Pojedine osobe se još više počinju zatvarati u sebe, distanciraju se od drugih radi straha od odbacivanja i osude te njihovo samopoštovanje i samopouzdanje može biti narušeno. U radu sa LGBTIQ+ zajednicom može se pojaviti svojevrsni trend toga da je "svaki psiholog/psihoterapeut isti" te da osobu niko nikada neće prihvatiti onakvom kakva ona zaista jeste, što se u praksi ne mora pokazati kao takav slučaj. To može dovesti do razvoja određenih depresivnih ili anksioznih tendencija koje nakon nekog vremena mogu ali ne nužno dovesti do razvoja kompleksnijih psihičkih stanja i ometati svakodnevno funkcioniranje. Bitno je naglasiti da svaki psiholog/psihoterapeut nije isti te da se odnos između klijenta i stručnjaka za mentalno zdravlje razlikuje od osobe do osobe. Stoga, ukoliko osoba odluči da potraži stručnu pomoć, preporučuje se i sasvim je okej da promijeni nekoliko različitih psihoterapeuta dok ne nađe osobu koja je dovoljno kompetentna, otvorena i kojoj vjeruje da se zajedno s njom/njim upusti u terapijski proces.

Na koji način trebaju psihološki stručnjaci_kinje pristupiti u radu sa LGBTI osobama?

Svakoj osobi je potrebno pristupiti individualno, u zavisnosti od njenih ličnih potreba, kapaciteta i konteksta. U kontekstu LGBTIQ+ osoba neophodno je pristupiti otvoreno, bez predrasuda i diskriminatornih ponašanja. LGBTIQ+ osobe ulazi u kontakt sa psihologom i psihoterapeutom radi raznih razloga, bilo da se radi o tome da im trebaju konkretni savjeti ili da se radi o tome da ih neko samo sasluša i razumije obzirom da se većinom u svojoj okolini susreću sa negodovanjem, neodobravanjem i odbacivanjem. Psihološka pomoć u radu sa LGBTIQ+ osobama m treba da se fokusira na stvaranje sigurne klime i odnosa povjerenja. Nakon uspostavljanja sigurne klime i povjerenja između klijenta i mentalnog stručnjaka, daljnji cilj je jačanje ličnih potencijala i kapaciteta osobe neophodnih za svakodnevno funkcioniranje.

Da li u BiH postoji ili je postojala praksa tzv. konverzijske terapije?

Postoje određeni podaci da se konverzijska terapija obavljala u prošlosti te nije isključeno da se određeni aspekti iste primijenjuju i danas. Bitno je naglasiti da se dugi niz godina aktivno radi na ukidanju konverzijske terapije kao forme rada te da Savez psihoterapijskih udruženja u BIH kontinuirano vrši pritisak na sve pojedince koji posjeduju informacije o ovoj vrsti „terapije" radi njenog kompletnog i dugoročnog ukidanja.

Kako možemo poboljšati situaciju?

Smatram da je neophodno obezbijediti srtučnjacima_kinjama iz oblasti mentalnog zdravlja dodatne edukacije vezane za pružanje psihološke pomoći specifično za LGBTIQ+ osobe obzirom da u Bosni i Hercegovini manjka stručnog kadra koji je kompetentat za rad sa LGBTIQ+.

Da li možeš preporučiti resurse za selfhelp za osobe iz LGBTI zajednice koje nisu u mogućnosti finansijski ili na drugi način da potraže profesionalni psihološku pomoć?

Definitivno bih predložila da ukoliko se osobe odluče da potraže psihološku pomoć prvo raspitaju o tome da li su osobe koje bi radile sa njima LGBTIQ+ friendly. Nije na odmet ni pitati psihologa/psihoterapeuta u radu da li je to tematika sa kojom zna i želi da radi. Selfhelp resursi su mnogobrojni i variraju od individue do individue i preporučuju se prema ličnim potrebama osobe. Ono što je bitno i važno za naglasiti jeste postojanje udruženja kao što su Sarajevski otvoreni centar koji pruža usluge besplatnog peer to peer savjetovanja za LGBTIQ+ osobe, kao i Fondacija Krila nade koja dugi niz godina radi sa LGBTIQ+ kroz razgovore sa psiholozima, psihoterapeutima i psihijatrima.

U suštini najbitnije je da osoba želi da razgovara sa profesionalnom osobom i voljna je da uloži vrijeme i trud da pronađe osobu koja je kompetentna i otvorena i sa kojom može da se upusti u rad na sebi. Ukoliko osoba ne želi ili ne može iz bilo kojih razloga da se trenutno upusti u psihoterapijski proces u radu na sebi, zlatni standard mentalnog zdravlja generalno govori da ukoliko želimo da očuvamo svoje mentalno zdravlje neophodno je da se bavimo određenom fizičkom aktivnosti, hranimo se zdravo, uzimamo određene dodatke prehrani, imamo stabilan raspored spavanja, radimo stvari koje volimo koje nas ispunjavaju i čine sretnima te brinemo za svoje kompletno blagostanje.

Pored svakodnevne diskriminacije, nasilja i neugodnosti, LGBTI osobe zaslužuju i moraju imati sigurno mjesto za liječenje posljedica ovih situacija po fizičko i mentalno zdravlje. Aktivan rad nevladinih organizacija je za svaku pohvalu, međutim nedostaje sistemsko rješenje i reakcija nadležnih institucija, koja treba da stoji iza svakog svog građanina_ke, bez obzira na njihove seksualne, rodne i spolne identitete.

 

svet srbija region scena sport kolumna art & s-he-istory coming out zdravlje queeropedia queer filmovi muzika priče teorija prikazi i recenzije religija porno antibiotik intervju istorija sociologija psihijatrija & psihologija putovanja linkovi