Kako je biti LGBTIQ osoba u maloj sredini?
Coming out, odnosno "izlazak iz ormara" jedna je od najvažnijih faza u životu svake LGBTIQ osobe. I dok je život u većim gradovima lakši, između ostalog i zato jer u njima postoje organizacije kojima se mladi mogu obratiti, kao i mesta na kojima se mogu upoznavati i družiti, u manjim sredinama situacija je nešto drugačija.
S tim na umu proteklog vikenda je, na Međunarodni dan coming outa, udruženje Zagreb Pride u sklopu svog programa psihosocijalne podrške Queer2Queer upriličilo vikend-druženje za mlade LGBTIQ osobe koje žive izvan Zagreba ili su doselile u Zagreb iz nekog manjeg hrvatskoga grada.
Tim povodom porazgovarali smo s mladom aktivistkinjom i članicom Zagreb Prajda, Marinom Milković koja nam je kazala kako je odaziv bio odličan, a učesnici/e su pristigli iz raznih delova Hrvatske - Osijeka, Bjelovara, Korenice, Splita, Varaždina, Vinkovaca, Siska, Trogira, Donje Stubice, pa čak i Posušja. Prvog dana vikenda radionicu je vodila i psihološkinja Marina Štambuk, asistentkinja na odeljenju za psihologiju na Hrvatskim studijama te polaznica edukacije iz kognitivno bihevioralne terapije (KBT) koja je sa učesnicima radila na primeni tehnika iz KBT-a u coming outu.
Premda su priče mladih različite, jedno im je zajedničko: upoznavanje s drugim LGBTIQ osobama u manjim mestima je ipak teže. "U nekim gradovima i postoji takozvana 'scena' odnosno manja zajednica koja se međusobno poznaje i okuplja na friendly mestima, ali većinom su u drugim gradovima LGBTIQ osobe manje vidljive. U većini gradova problem je i manjak organizacija koje se bave ljudskim pravima i koje bi mogle pokrenuti edukovanje i osvešćivanje lokalne zajednice kao i raditi na osnaživanju i povezivanju mladih LGBTIQ osoba", kazala je Marina.
Veoma je bolno doživeti odbacivanje odsopstvene porodice
Mladi koji uveliko još egzistencijalno zavise od roditelja i/ili porodice neretko se boje autovati iz razumljivih razloga, a neki koji su se odlučili za taj korak doživeli su gorko iskustvo izbacivanja iz vlastitih domova. Na druženju ovog vikenda nije bilo osoba koje su to proživele, no Marina kaže da je imala priliku upoznati mlade ljude koji jesu.
"Takve stvari se ne bi smele događati nikad. Strašno je i vrlo bolno iskustvo doživeti odbacivanje od vlastite porodice i osobama koje ga dožive potrebno je pomoći da identifikuju svoje izvore podrške izvan porodice (prijatelji/ce, šira rodbina, kolege/inice, organizacije,...), da uz njihovu podršku jačaju svoje kapacitete i mehanizme suočavanja s problemom i traženja izlaza iz novonastale situacije poput nalaženja posla, smeštaja, izvora finansiranja i slično", poručila je.
Dodaje kako im svakako treba poslati poruku da problem nije u njima i njihovom identitetu, već u okolini koja ih ne prihvata, jer osobe koje su doživele odbacivanje muče upravo krivica i osećaj da su nekoga razočarali. "Nažalost, bojim se da smo još daleko od tzv. 'sigurnih kuća', odnosno prostora u kojima bi LGBTIQ osobe izbačene iz svojih domova mogle privremeno pronaći smeštaj i osigurati osnovnu egzistenciju jer su takvi projekti finansijski i organizaciono vrlo zahtevni, ali malim koracima koje sam već opisala može se već postići puno", smatra.
Ovog vikenda upoznala je, kaže, osobe kojima autovanje nije bilo lako i naišle su na svakakve reakcije, od emotivnih reakcija porodice poput šoka, ljutnje i tuge preko ignorisanja, pa do prihvatanja.
Upornost i strpljenje se isplate, a iskreni razgovori produbljuju porodične odnose
"Baš kao što su, srećom, retke situacije izbacivanja vlastitog deteta, retke su i one idealne u kojima roditelji odmah kažu 'Sve je u redu, ti si moje dete i najvažnije mi je da si srećan/srećna'. Većina mladih osoba nađe se u nekoj situaciji između. Roditeljska toplina i ljubav na kraju ipak uglavnom prevladaju, ali put do prihvatanja vlastitog deteta zna biti dug i mukotrpan", zaključuje Marina.
Nije lako videti svog roditelja kako plače zbog nečega što ti naprosto jesi, niti autovati se tri puta jer roditelji uporno veruju da ti je to faza, niti čuti ružne reči i osudu od vlastite porodice. Ipak, mlade osobe koje su učestvovale u ovom događaju, a i one koje je upoznala ranije većinom doživljavaju vidljive pomake u svojoj porodičnoj situaciji koji često iznenade i njih same. Ne treba odmah odustati od ljudi koji su nam važni. Uverena je kako uporni razgovori i strpljenje uglavnom dovode do rezultata i ono što je sigurno - produbljuju porodične odnose.
Još jedan od problema s kojima se suočavaju mladi u manjim sredinama jeste začarani krug. Naime, LGBTIQ osobe skrivaju svoj identitet jer očekuju neprihvatanje i negativne reakcije okoline, a lokalna zajednica ostaje u uverenju da "toga kod njih nema" pa stoga nema ni mogućnosti da se otvori prostor za menjanje stavova. Ipak, Marina nalazi tračak optimizma: "Zasad ne vidim da ćemo uskoro moći na Povorku ponosa u npr. Vinkovce ili Bjelovar, ali mislim da to ni nije korak koji nam sada treba. Ono što vidim jeste direktna hrabrost osoba koje sam upoznala ovaj vikend i njihov svakodnevni mikroaktivizam - u porodici, na ulici, na poslu, na fakultetu. Svato od njih već preduzima neke manje ili veće korake da situacija u njihovom gradu bude bolja za njih same i za druge LGBTIQ osobe".
Neizvesna budućnost zajednička je svim mladim
Ono što je zajedničko svim mladima, bez obzira svrstavaju li se u LGBTIQ populaciju ili ne, jeste strah za budućnost. Budući da je i sama Marina pripadnica mlade generacije, kaže kako gotovo svakodnevno vidi razočaranje mladih vezano za osiguravanje vlastite egzistencije, mogućnosti pronalaska posla i osamostaljivanje.
"Poznajem više mladih osoba koje su već otišle iz Hrvatske, poznajem i više njih koje su još uvek ovde i ne planiraju odlaziti. Nažalost, gotovo da ne poznajem mlade koji mogu reći da im se trud koji ulažu u sebe i svoje obrazovanje vraća u meri u kojoj bi trebalo. Mladi vagaju pluseve i minuse odlaska iz Hrvatske i ostanka u njoj i osim lepe prirode i ležernijeg načina života od onog u većini zapadnjačkih zemalja, zasad je puno više minusa", kaže.
Ipak, smatra kako je situacija za LGBTIQ populaciju u Hrvatskoj danas ipak bolja no pre, no posla na tom području još ima.
"Dobar pravni okvir u zaštiti prava LGBTIQ osoba je svakako važan. Danas imamo Zakon o suzbijanju diskriminacije, antidiskriminacione odredbe u više drugih zakona, izmenjeni Kazneni zakon u koji je uvršćen i zločin iz mržnje, a odnedavno i Zakon o životnom partnerstvu", a smatra kako u budućnosti treba osigurati zadovoljavajuću primenu postojećih zakona, raditi na osvešćavanju LGBTIQ osoba o njihovim pravima te širiti iskustva i znanja organizacija iz Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka na zainteresovane grupe u manjim gradovima. Dakako, nužno je raditi i na edukovanju o pravima LGBTIQ osoba u prostorima u kojima to dosad nije bilo moguće - primera radi u školama.