Slavimo 20 godina postojanja
Gej Srbija
Podrška

Volim te bez obzira na sve

www.xxzmagazin.com/  ·  Odabrao: JM  ·  Dodato: 03. JUN 2021

Ponovili smo sigurno stotinu puta do sada, ali ponavljat ćemo sve dok to svi ne nauče kao pjesmicu: Autovanje doista jeste jedan od najtežih i najkomplikovanijih životnih procesa LGBTI osoba. Podrška najbližih, potreba za socijalizacijom i emotivnom bliskošću nalaze se u samom vrhu liste potreba svih ljudi. Autovanje je proces kojeg započinjemo sami sa sobom, moramo sebe prihvatiti pa onda tek ostatku svijeta pokazati svoje istinske boje. Znate kako ono psiholozi kažu, ako zavolite sebe zavoljeti će vas i cijeli svijet. Da je to uvijek tačno, baš i nije, ali je istinito da morate zavoljeti sebe kako bi dobili snagu za borbu, snagu za dalje i volju da pokažete cijelom svijetu svoj ponos.

Priče socijalnog autovanja, odnosno autovanja ka drugim ljudima vrlo često su teške, doista još uvijek živimo u društvu koje je krajnje homofobično i dovoljno arogantno da ne prihvata ništa što se ne uklapa u standardno. No, bitno je da znamo da uveliko napredujemo i da je naša borba polako ali sigurno napravila promjene u društvu. Upravo kao dokaz tome dolaze nam i priče o autovanju sa izuzetno sretnim krajem.

Ne možemo a da ne napomenemo da, iako uspješno, autovanje i dalje nije nimalo lagano. Ono iziskuje veliki broj emocija, ogromnu količinu energije i zahtjeva jedan konstantan rad. Autovanje nije čin od par minuta ili jedne izgovorene rečenice "Ja sam gej/lezbejka/trans/biseksualan_a/pan". Ono je mnogo više, sve kreće od toga da sa svojim najbližim dijelite svoje ideje, stavove, educirate ih da biste na kraju došli do ovog čina koji uvijek može biti mač s nekoliko oštrica ili ipak jedan prelijepi cvijet pun ljubavi. Jedno je sigurno, a to je da se rizik uvijek na kraju može isplatiti jer život u ormaru (četiri zida) mnogo je teži od života kojeg ispunjava sloboda. Nekada su maske koje nosimo toliko teške da i same žele spasti s naših tijela i lica. Da, maske LGBTI osobe nose preko cijelog tijela, jer uvijek moraju razmišljati kako se ponašati, koji pokret napraviti...

Upravo zbog svega što smo gore već spomenuli, odlučili smo razgovarati s LGBTI osobama koje su prilikom svog autovanja dobile podršku, ljubav i mnogo prisniji odnos sa svojim najbližima. Krenut ćemo s Denisom iz Tuzle koji nam je pričao o autovanju kolegici s posla.

"Jedno od pozitivnih iskustava autovanja koje mi je posebno ostalo ucrtano u sjećanju je kada sam se autovao osobi s kojom sam radio, koja je bila moja nadređena. Prošlo je mnogo mjeseci i zajedničkih sastanaka dok se nisam počeo malo oslobađati i stvarati prijatnu atmosferu sa Naidom. Na jednom sastanku smo pričali o tome šta se dešava i šta ima novo u životu, uvijek smo imali te male razgovore prije poslovnog dijela. Osjetio sam potrebu da podijelim zašto sam sretan i zašto se radujem. Tog dana sam se trebao vidjeti s momkom, jer se nismo vidjeli skoro mjesec dana. Kroz priču sam se odlučio samo spomenuti to. Osjetio sam uzbuđenje prije samog izgovora riječi: "I sretan sam što mi danas momak dolazi", te sam dodao da ću za večeru spremati tradicionalno jelo iz Naidine države i ona je jednostavno pokazala osmijeh i rekla kako je to sve predivno. Nismo se zadržavali na tome, zar imaš momka, zar si gej i slično. Samo smo pričali onako kako ja mislim da i treba da bude, da je ista reakcija kao da sam rekao da imam djevojku. Taj razgovor je bio predivan i onda smo pričali o toj večeri koju sam rekao spremati. U istom razgovoru me je obavijestila da je dala otkaz i da će samo još mjesec dana raditi sa mnom, svakako je bilo jedno predivno iskustvo raditi s njom i autovati se."

Često nam nedostaje tih reakcija o kojima Denis govori, vrlo često su LGBTI osobe odmah pitane "Pa zar si", "Pa od kad, kako?", "A kako ja to nisam primijetila/o?". Ova pitanja ponekad se čine kao zanimljiva reakcija jer se osoba zanima za nas i nekako nam nije iscrpljujuće odgovoriti na njih, ali nakon nekoliko autovanja i odgovaranja na ista pitanja primijetimo koliko su homofobna i bespotrebna. Ponekada je dovoljno imati reakciju "OK! Super, I love you" i nastaviti dalje.

Naravno, to nije idealan čin u svim situacijama. O tome koliko je njoj u ovom procesu autovanja bila potrebna veća podrška govori nam Marija iz Zenice.

"Ja već osam godina treniram tenis, to mi je jednostavno dječiji san koji ispunjavam. Treninzi u posljednje vrijeme su mi malte ne po cijeli dan. Samim time, jelte, imala sam potrebu svojoj trenerici autovati se, reći da imam djevojku i pitati ju da djevojka ponekad dođe na moje treninge. Ugh još uvijek se ježim od spoznaje koliko me strah bilo. Ne samo zbog reakcije trenerice već zbog straha da ću zbog svog identiteta morati napustiti svoj san, da će me trenerica odbaciti i da više nikada neću igrati tenis. A i kako to sve kasnije objasniti roditeljima, ljudima oko sebe. Ipak, sabrala sam se, dozvala svu svoju hrabrost na jednom mjesto i tokom jednom treninga onako ležerno se autovala. Da ja to bolje malo objasnim, igrale smo i u momentu sam zatražila pauzu, prišle smo obje mreži, upitala me zašto mi treba pauza, ja sam odmah odgovorila sa "Želim odgovoriti djevojci na poruku", ona me pogledala i odmah sasjekla riječima "Zar se tokom trening odgovara na poruke Marija?!". Kako poruka nije ni postojala, ja sam spustila pogled i samo je upitala da li je svjesna onoga šta sam joj zapravo rekla. "Šta, da želiš odgovoriti na poruku?" upita me trenerica ne tako lijepim glasom, ja se odlučih podignuti glavu i reći: ne to, nego da sam lezbejka, da li je sada jasnije? Trenerica se blago nasmija i reče "Dobro i? Nisi jedina, ajde ba ići ćemo zajedno i na povorku, samo da se ova pandemija smiri. Pa je l' ti ne znaš da je moja najbolja prijateljica lezbijka?". U tom momentu ja iskreno nisam znala šta reći osim početi plakati, trenerica me odmah zagrli, reče da ja treba sebe da volim bez obzira na sve i da je ona itekako ponosna na mene. Uistinu, od tada je u salu svaki dan stavljala LGBTI zastavu ponosa, stavlja je još uvijek i govori da želi da se svi osjećaju dobrodošlo." Marija je dalje naglasila da je podrška koja osjeća od strane svoje trenerice bitnija čak i od toga što joj roditelji istu ne pružaju.

Za kraj smo ostavili meni najdražu priču autovanja od svih ovih. Autovanje roditeljima je posebno zahtjevno, ponekada se na njega pripremamo i tako što spakujemo sve kofere, pripremimo mjesto gdje možemo spavati ako sve krene po zlu i uvijek imamo izrađen plan b, c i d. Život našeg sagovornika Armina iz Sarajeva nije nimalo mazio. Roditelji su mu bili rastavljeni, majka ga je odmah odbacila kada je čula prve špekulacije o tome da bi mogao biti gej, te je on dugo živio sam s ocem.

"Joj taj strah se osjeti u stomaku i sada. Zamislite kako je kada nemate gdje, zamislite kako je kada morate na ulicu. Zamislite kako je kada nemate nikoga. To sam sve ja zamišljao dok sam se pripremao autovati tati. Bilo je teško i... Ma ne znam, samo znam da sam imao jednu ogromnu sreću i privilegiju. Da ne dužim. Uglavnom, ocu sam se autovao skoro pa spontano. Nisam baš bio svjestan toga iako sam se pripremao i htio to uraditi za nekih par sedmica, ovo je bilo ono iznenadno. On me upitao kako je Mirela (navodno moja djevojka, pa bilo mi je mnogo lakše nego mu reći da imam momka koji se zove Mirel) ja sam odgovorio da je super, da sprema neke ispite i tako. On je dalje upitao ‘A koja ono ona bi godina?'. Ja s osmjehom i ponosom odgovori ‘Pa on je završna godina fakulteta!' Nisam odmah shvatio da sam rekao to "on", ali otac očigledno jeste pa krenu dalje s pitanjima. ‘Hm, nisi mi rekao da li on ima sestru ili brata?', ja opet nesvjesno rekoh pa on ima brata, znaš to. Otac se nasmija i reče ‘Pa dobro znao sam da Mirela ima brata, ali nisam znao da on ima, pa hajd sad da pitam i kako se on zove?'. Ja se ovdje zaledih, pocrveni i dobih potrebu da izgorim, nestanem, prestanem postojati. Otac je primijetio moju nelagodu i umjesto riječi upotrebi svoje ruke, sjede do mene, čvrsto me zagrli i izgovori riječi koje sam oduvijek sanjao čuti ‘Sine, ti si moje zlato ma s kim god bio. Život je jedan i živi ga punim plućima bez straha. Ja tebe volim bez obzira na sve!' Ja sam tako samo sjedio, plakao i još čvršće grlio svog oca."

Arminova priča podsjeti nas na pjesmu "No matter what" koju pjeva Calum Scot, gej pjevač, upravo o autovanja svojim roditeljima. Često mislimo da je to autovanje, kakvo je i Calum otpjevao, nemoguće, nedostižno i jedino realno za poznate osobe. Sada vidimo da nije, da je moguće i za nas, ovdje u Bosni i Hercegovini.

Nadamo se da vas je ovaj članak napunio pozitivnom energijom i da znate da imate podršku čak i kada mislite da nemate. Mi smo tu, svi mi jedni za druge. Imate svoju porodicu izvan četiri zida, a to je vaša zajednica. Za kraj nemojte zaboraviti da ni u četiri zida nismo sami_e, uvijek smo tu zajedno i borimo se da zidove srušimo zauvijek.

*Tekst je prenet sa portala lgbt.ba

 

svet srbija region scena sport kolumna art & s-he-istory coming out zdravlje queeropedia queer filmovi muzika priče teorija prikazi i recenzije religija porno antibiotik intervju istorija sociologija psihijatrija & psihologija putovanja linkovi