+ Prema prevodu Miloša Đurića. Prezeto iz: Miloš Đurić, Antologija stare helenske lirike, Sarajevo (Veselin Masleša), 1962, str. 78-79. U engleskom prevodu koji se nalazi u tekstu, te strofe glase ovako: " Whom, this time again, am I to persuade to come back into your affection? Who is it, Sappho, who does you wrong? For indeed if she flees, soon she will pursue, and although she does not now accept your gifts, she will give, and if she does not now love, soon she will love even against her will...?"
Sappho (1877) Charles-August Mengin (1853-1933)
= Vrabac, ptica posvećena Afroditi.
* Mama, zamama, službenica Afroditina
+ Pomast lidijskih kraljeva.
* Morske vile, kćeri morskoga boga Nereja.
+ Misli možda izgon gospode iz Mitilene..
* Afrodita.
+ Neprijateljstvo.
* Odgovor na (jednu) Alkejevu pjesmu.
* Govori nekoj drugarici koja nije marila za pjesništvo.
+ Ruže pijerijske, pjesnicki dar. Pijerija je rodni kraj Muza pod gorom Olimpom.
* Pokojni ljudi, koji su već sasvim zaboravljeni.
+ Govori kevica..
* Uvečer dolaze tati, uvecer mladoženja vodi mladu kući svojoj.
+ Poklik svatovski. Himenej je bog svadbeni.
* Persefona, žena podzemnoga boga Plutona, Hada.
+ Natpis je stajao na Lezbu u hramu Artemide Etopije podno isklesane djevojke, kojoj se u usta meću riječi natpisa. Djevojku, koju je predočivao kameni kip, zaredi svećenica Arista. Bit će, da nije Sapfa sastavila taj natpis; kako spomenik potječe iz 6. vijeka pr. Is., lako se moglo držati, da je natpis od nje.
+ Božica Leta rodi Apolona i Artemidu.
* Saonaj znači, koliko čuvar hrama.
+ Aristi.
Sapfo sa Lezbosa (oko 620-560 p.n.e.) Grčka pesnikinja
Jedna od prvih i najpoštovanijih pesnika, stvarala je na svom maternjem dijalektu - eolskom grčkom, krajem sedmog i početkom šestog veka pre nove ere. Rođena je na Lezbosu, velikom grčkom ostrvu u Egejskom moru, koje se nalazi na nekoliko kilometara od severozapadne obale Male Azije (današnje Turske)- gde je, po svemu sudeći, provela i čitav svoj život. Eolski Grci su naselili ovo ostrvo početkom desetog veka pre nove ere. Do nas su njena dela stigla u prilično fragmentiranoj formi - na komadićima papirusa, kao i u citatima kod drugih antičkih pisaca koji su je citirali vekovima nakon njene smrti.
Ono što je rečeno o njenom životu, kontekstu u kojem su nastajale njene pesme, okolnostima u kojima su one izvođene i širene, rečeno je (odn. iskonstruisano je) kasnije - manjim delom to potiče iz klasičnih komedija i ondašnjih glasina o njoj, ali većim delom potiče od pretpostavki i špekulacija klasičnih i savremenijih naučnika. Znamo priče o Sapfi kao osnivačici ženske privatne škole, o Sapfi kao udatoj ženi, o Sapfi- prostitutki, o Sapfi- ružnoj i debeloj i stoga odbačenoj od strane muškaraca, o Sapfi ili kao centralnoj ličnosti "thiasos"-a (grupi žena pripadnica religioznog kulta) ili neke druge sapfičke ženske zajednice itd. Razlozi za ove oprečne slike su različiti - neke od ovih priča plod su homofobne netrpeljivosti, neke su nastale iz potreba za "normalizacijom", neke iz čiste mizoginije, a neke, pak, kao plod vizuelizacije ženske utopije. Osim toga fragmentiranost njenih dela nam, dakako, nije od velike pomoći u otkrivanju istine - jedina pesma koja je, čini se, u celosti sačuvana je "Himna Afroditi", a do nas je stigla zahvaljujući Dionisiju iz Halikarnasa, govorniku i istoričaru iz prvog veka stare ere, koji ju je celu citirao kao primer uglađenog stila.
Ako bismo, međutim, ostavili po strani sve pokušaje čitanja "poezije kao biografije", ono što nam preživeli fragmenti njenih dela i njihove predaje zaista otkrivaju, jeste činjenica da je Sapfo bila lirska pesnikinja, koja je uživala veliko poštovanje u književnoj kulturi muškaraca klasičnog perioda petog i četvrtog veka pre nove ere, koja je stvarala solo i pesme za horsko izvođenje na venčanjma, kao i (pesme) pohvale pojedinim ženama. Sapfo je dakle - kao i mnogi drugi lirski pesnici toga doba - pisala himne, svadbene pesme, pohvale i tužbalice; međutim, ono što se sačuvalo od njenih dela, izdvaja se po svojoj jedinstvenoj "centralizaciji žene" koja se u njima izražava, a najupečatljivije u njenom stvaralaštvu su njene pesme ljubavi prema drugim ženama..
Sapfino izražavanje ljubavi u njenoj "Himni Afroditi" (kako je nazvana u Lobelovom i Pageovom grčkom izdanju teksta) pretpostavlja uzajamnost, koja se ne može naći u postojećim tekstovima starih Grka muškaraca. Sapfo lično, pominjujući svoje ime - moli Afroditu, boginju ljubavi i seksa, da siđe u njen gaj. Boginja joj je potrebna da ubedi ženu koju pesnikinja voli, a koja ju je očigledno odbacila, da joj se vrati. Ona peva o svojim osećanjima bola i tuge, o pojavljivanju Afrodite, o tome kako se boginja osmehuje raspitujući se o njenoj patnji i žudnjama:
... Onda me ti, o blaga, s osmejkom na besmrtnom licu pita, šta me opet muči, i zašto opet prizivam tebe, i šta želim najviše da mi ima srce ludo? "Koju to opet žudiš da ti Pita na srce vine? Ko te, rastuži, Sapfo?
Ako beži, brzo će da te traži, odbija li poklone, daće ti ih, ne ljubi li, moraće odmah da te na silu ljubi. +
Sapfo je prva medju grčkim pesnicima koja je otvoreno pisala o osećanju ljubavi. Najbolji primer za to je možda Sapfin najpoznatiji odlomak - phainetai moi (čini mi se). Ovaj fragment istiće se u poređenju sa sačuvanom ljubavnom poezijom muškaraca po tome što govori o fizičkoj manifestaciji osećanja.
Fizička manifestacija ljubavi u njenim stihovima nije izražena kao seksualna. U sačuvanim fragmentima skoro da ne postoji ništa što spominje seksualni čin između dve žene - osim, možda, nekoliko pojedinačnih redova koji bi se mogli protumačiti kao poziv na telesni dodir, koji vodi do neke vrste seksualnog ispunjenja. Nakon opisa velike žalosti zbog razdvajanja od nekoga ko se pominje u ženskom rodu, Sapfo se (ponovo koristeći svoje ime) priseća prijatnih trenutaka koje su provele zajedno: "... i u mekoj postelji... nežna... zadovoljila si svoju žudnju..." Iako je ovo najbliže opisu seksualnog čina u Sapfinim sačuvanim fragmentima, česti opisi gajeva, cvetova i plodova, mogli bi se čitati kao seksualna metaforika.
Moc Sapfine poezije o ženama i za žene je izrodila pojam "lezbejka", koji je u početku predstavljao samo prisvojni pridev izveden iz imena njenog rodnog ostrva - Lezbosa, a koji danas ima seksualnu konotaciju. Čini se pak da reč nije dobila ovo značenje sve do drugog veka nove ere - otprilike devet vekova nakon Sapfinog vremena, mada ovu tvrdnju osporavaju pojedini filolozi koji tumače jedan Anakreontov problematičan fragment (pesnik iz šestog veka pre nove ere) kao opis ženske homoseksualnosti stanovnica Lezbosa.
Suzanne MacAlister
Literatura: E. Lobel and D. Page, Poetarum Lesbiorum Fragmenta, Oxford, 1955; J. McIntosh Snyder, Lesbian Desire in the Lyrics of Sappho, New York, 1997; H. Parker, "Sappho Schoolmistress", Transactions of the American Philological Association, 123 (1993): 309-51; L. Hatherly Willson, Sappho's Sweetbitter Songs, London and New York, 1996.
Izvor: Who's Who in Gay and Lesbian History : From Antiquity to World War II (Who's Who) by Robert Aldrich (Editor), Garry Wotherspoon (Editor), London & New York, 2001, str. 391-393.
Prevod: Minja
Prevodi Sapfinih pesama na:
1. Srpski >>
1. Himna Afroditi
Šarotrona, besmrtna Afrodito, vešta kćeri Divova, molim ti se, ne daj da od tuge i jada, gospo, srce mi puca!
Nego dođi ako si kada i pre izdaleka molitve moje čula, ostavila očeve dvore, sela na kola zlatna,
pa mi došla, eterom vozili te krasni vrapci, zaprega tvoja brza, bili hitrim krilima, s neba crnoj vukli te zemlji,
dok su stigli. Onda me ti, o blaga, s osmejkom na besmrtnom licu pita, šta me opet muči, i zašto opet prizivam tebe,
i šta želim najviše da mi ima srce ludo? "Koju to opet žudiš da ti Pita na srce vine? Ko te, rastuži, Sapfo?
Ako beži, brzo će da te traži, odbija li poklone, daću ti ih, ne ljubi li, moraće odmah da te na silu ljubi."
Dođji i sad! Iz ljutog jada spasi dušu moju! Za čim mi srce čezne daj mi da se ispuni! Ti mi sama zaštita budi!
2. Molitva Nerejkama
Ja vas molim, devojke Nerejeve, brata moga vratite kući zdrava, ispunite svaku mu želju što je u srcu nosi!
Grehe svoje negdašnje da opere, svim prijateljima radost bude, žalost dušmanima, al' nama nikad ne bio takav!
A i svojoj sestri da poštu čini, i da onu rastera staru tugu, s koje nekad nemaše mira, bol mu kidao dušu,
kad je bruka živo mu srce jela, a građani slavili slavu sjajnu, za čas bruka stiša se, zatim brzo vrati se opet.
3. Bogovima podoban čini mi se
Bogovima podoban čini mi se onaj štono preda te sme da sedne, te izbliza čuje te kako slatkim gučeš mu glasom,
pa se smešiš umilno, od toga mi celo srce zaigra u nedrima. Čim te vidim samo za trenut jedan, glas mi se gubi,
jezik mi se osuši, pa me nežna celim telom ljubavna vatra prožme, niti vidim očima, niti čujem, uši mi bruje,
znoj mi celo obliva, sva se tresem, kao šiba, žuća sam nego trava, čini mi se: samo još malo pa bih presvisla jadna
Moram sve da podnosim kad je tako.
4. Molitva Afroditi
Na sjajnu gozbu, na veselje, Kipranko, pohitaj nam, pa u zlatne blistave čaše nektar sama nam toči!
5. Žalost za Adonidom
Umire, Kiterko, krasni Adonid, šta ćemo sada? Udrite u grudi sebe, o devojke, derite ruho!
6. Utonula već Selana
Utonula već Selana i Plejade, ponoć stiže, ugovoren čas već prođe, ja boravim sanak sama.
7. Mesečina
Zvezde oko lepe Selane blede, svoje jasno blistanje hitro kriju kad se ona javi i srebro sjajno prospe po zemlji.
Preveo > M. N. Đurić
8. Slomila je čežnja
Mila mati, snage nemam za razbojem da ti sedim; oh, čežnja me silna slomi, momče vitko zanelo me . . .
9. Pesma o devojci
Slatka je rumena jabuka ona na grani visokoj, najvišoj, na vrh vrške; zaboravili je ubrati ljudi. Ne, ne zaboraviše je ubrati divnu - doseći nisu je mogli!
10. Večernjoj zvezdi
Sve što zora rasejava ti, večernja zvezdo, zbiraš; kozice skupljaš, ovćice, a majci ćerku otimaš!
11. Sapfina ljubav
Ponovo ljubav srce mi potresa ko bura u gori kad zahvati hrast.
12. Odlomak o Erotu
Snova Erot, taj napasnik, s novom snagom grud mi ljulja, kao vihor, gorski vihor, kad drveće šumsko svija.
Preveo > M. Panić-Surep
Miloš Đurić, Antologija stare helenske lirike, Sarajevo (Veselin Masleša), 1962, str. 78-82.
2. Hrvatski >>
1. Šarotrona besmrtna Afrodita, Mudro čedo Zeusovo, ja te molim: Nemoj tugom, nemoj mi jadom, gospo, Srca ubijat!
Nego dođi, ako si kada jurve Izdaleka čula mi molbu moju, Ostavila očevu kuću, došla S kolima zlatnim, -
Krasni tebe vrapci su, divna sprega = , Hitro ponad zemljice crne vukli, Hitrim bijuć krilima s neba tebe Vozili zrakom,
Brzo došli. Ti si me vazda, diko, S blagim smiješkom besmrtna lica svoga Pitat znala, što mi je opet, što te Opeta zovem,
Što bih htjela ludomu srcu mome Da mi bude. "Na grudi prijateljske Koju da ti .privine Mama.* Tko te Sapfa, žalosti?
Ako bježi, brzo će tebe tražit, Ako l' dara ne prima, dat će sama, Ako l' tebe ne ljubi, smjesta će te Pod silu ljubit".
Dođ' mi i sad ! Izbavi teškog jada Dušu moju! Ispuni, što mi eto Želi srce, ispuni ! Ti mi sama Štitnica budi !
2. Čini mi se bozima sličan onaj,
Štono smije naprama tebi sjedjet izbliza slušati tebe, kako Ljubazno zboriš,
Smiješkom slatkim smiješiš se, to je meni Sve u grudma stravilo srce miljem. Čim te vidim samo za časak, glas mi U grlu zapne,
Jezik meni zanijemi, tihi mene Po svem tijelu ljubavni oganj prođe, Nit već vidim očima nit što čujem, Uši mi šume,
Teški znoj mi teče sa čela, dršćem Sva ko prut, a žuća sam nego trava, Čini mi se, zamalo te bih bila Umrla jadna.
3. Mrijeti iskreno želim ja. Suze ona na rastanku ronila.
Mnogo 'vako mi zborila: "Jao, strašna nas kobi kob, Sapfa, teška li srca se rastajem ! "
Njojzi ovo odvratih ja: "Zbogom ! Mene de sjećaj se! Ta znaš, kako li slijedom te slijedih svud.
Ne' š li, ja ću se sjetiti Rado, a ti zaboravi, Slatka lijepa koliko li užismo !
Mnogim vijencima ljubica Vijencim' ruža u mene ti Ovi, vjenca kosu, pletenice;
Vijencem mnogim od kopra ti Vratić nježni si okiti, Cvijeće proljetno svega ga krasilo.
Silno miro mirišljivo, Pomast gizdava kraljevska +, Glavu, pramove divne ti pomaza.
Ti na dušeku mekanu Tijelo umorno odmori Često, čežnju za počinkom utaži."
4. Njoj iz Sarda sad čestoput Amo misao njena hrli, leti.
Dok mi skupa bile, Arignota Kao bož'cu te gledala, Grlu tvom se nada sve radovala.
A sad medju Lidjankama sja, Ko što, sunce kad utone, Rumenkasti tad mjesec zvijezde jasne
Sve nam smrači, svetlost sipajuć Širom mora nam slanoga, Širom ovijeh kitnih, cvjetnih polja.
Biser rosica se hvata svud, Pupi ružica, travčica Nice meka i djetelina medna.
Mnogo puta luta, mile se Sjeti Atide, cežnja joj Dušu srva, a srce čemer mori.
Glasno zove nas, krik ne seže Do nas. S tisucu uši noć Preko mora sve čuje tiha, nijema.
5. Zdrava dajte, Nerejeve djeve časne * , Brata moga vratite domu meni, Želju svaku, u srcu što je nosi, Ispun'te njemu!
Stare neka okaje grijehe svoje, Bio prijateljima milim radost, Žalost dušmaninu, al' više nama Ne bilo takva!
Sestru neka malo bar štuje, ljubi, Bolnu neka rastjera tugu onu, S koje uzdisaše mi nekad, bol mu Kidaše dušu,
Bruke glas kad živo mu razdiraše Srce, a grad slavio slavu sjajnu+ Na cas mali umuknu, dugo ne bi, Iznova graknu.
Ali čuj me, boginjo* , jesu l' ikad Tebi srcu godile pjesme moje, Crnom noći jade sve zastri nama, Mržnju+ odagnaj !
6. Da li zeliš plemenito il' lijepo što, Na jeziku da ružna ne lebdi riječ, Na obraz stid ti ne bi pao, Nego bi zborio, što je pravo.*
7. Zvijezde oko mjeseca prekrasnoga Brzo oka sakriju sijevak jasni, Pun kad punim srebrnim sjajem svojim Sija nad zemljom.
8. Sa visine Dunje grančicama žubori hladna Žubor-voda, a lišće šuštem šušti, Sanak se spušta
9. Ljubav iznova srce mi potrese, Ko u gori kad zahvati bura hrast.
10. Umrijet, u grobu jednom leći ceš * , al' spomena ne će bit Tebi niti onda niti poslije; ruža pijerijskih + Ne ubra, i zato ćeš u Hada dvorima bez slave Lutat prhat, s dušam', sjenam', crni štono ih zastrije mrak.*
11. Utonuo veće mjesec Utonule i Plejade I ponoć je, ide vrijeme,- Ja pocivam samosama.
12. Krasno imam čedo, - ono ko zlaćan mi je cvijetak Licem procvjetalo, - Klejidu, zlato svoje milo; Nju ni za svu ne dam Lidiju ni za Lezbo dragi.
13. Oh, slatka majčice, ne mogu uz stan stajat, tkati; Čeznuće za dječakom vitkim - ljubav srce svlada. +
14. Ona j' ko jabuka slatka, na vrhu što vrha s' crveni Gore na granćici krajnjoj, - zaboravili je ubrat. Nijesu zaboravili, ne - doseći ne mogli!
SVATOVAC
1. Vecernja zvijezdo*, sve grabiš, što bijela prosu nam zora, Grabiš ovčicu, Grabiš kozicu, grabiš i majčici kćercu.
2. Visoko čađavi strop, o ljudi tesari, diž'te - Ju, Himeneju!+ - Mladenac ulazi Aresu sličan - Ju, Himeneju! - Mnogo je veći od čovjeka diva.
3. Mladence sretni, svrši s' svadba po želji tvojoj, Djevojku imaš, kako srce zaželje tvoje.
Krasno je lišće tvoje, oči u tebe, nevo, Mile su, obraze ti ljupke čeznuće preli.
Vesela budi, nevo, veseo, zete dični!
EPIGRAMI
1. Ovo Timadin je prah. Smrt ote je, prije no s' uda, I u Persefonin* dvor, u mrkli preseli mrak. A kad izdahnu, s glave oštrijem gvoždja oštricem Kosu dražesnu tad druge si skidoše sve.
2. Pita li, djeve, mene tkogod+ , sve bez glasa kažem, Pod noge svoje gle vječitu vrgavši riječ: "Letinoj kceri Etopiji mene Arista prikaza, Oca Hermoklita kci - on je Saonaju* sin, - Tvoja službenica, oj gospo nad ženama svima ; Uzradova l' se njoj+ , s voljom prodici nam rod!"
Prevodi > Koloman Rac
Iz. Koloman Rac, Antologija stare lirike Grčke, Zagreb (Matica Hrvatska), 1916 (Drugo izdanje: Logos Split, 1981.), str. 38-46.