Rekao sam zubaru za HIV, a on meni: „Marš, stoko sidaška!“
Đurica Stankov (39) HIV pozitivan je već 12 godina. Napustilo ga je 99,9 odsto prijatelja. Ne može da se zaposli.
Zna da ne postoji lek koji će da ga izleči. Plaši se faze koja neminovno dolazi - vezanost za krevet. Priželjkuje smrt u snu. Ili barem brzu. Imao je više „najgorih momenata", ali nikada neće zaboraviti odlazak stomatologu i posledice svoje iskrenosti:
- „Đubre jedno! Kako te nije sramota!", vikao je doktor na mene. „Bolestan si! Zarazio si se ko zna gde! Sigurno si peder, kao i svi ostali koji imaju HIV!", nastavio je on u istom tonu. „Došao si ovde da zaraziš mene, moje pacijente! Da moram da zatvorim! Stoko jedna bezobrazna sidaška!", urlao je on. Bukvalno me je izbacio napolje - priča Đurica. Seća se momenta kada je cela ta njegova „HIV priča" započela.
- Radio sam u porno-industriji. Osećao sam sigurnost, jer smo se svi pre snimanjna testirali. Bio sam u Budimpešti kada je moj test pokazao da sam možda pozitivan. Odmah sam došao u Beograd i pravo u Infektivnu kliniku - navodi on. Prestravio se, kako kaže, kada je video zgradu koja samo što se ne sruši, debele rešetke na prozorima i svoje misli da ako uđe više nikada neće ugledati svetlost dana. Onda je izleteo napolje, totalno pogubljen, i sreo dečka, koji ga je odveo u Studentsku polikliniku.
- Imunitet mi je bio toliko jak da sam tek posle šest meseci dobio konačni rezultat - HIV pozitivan. Živeo sam tokom tog perioda u agoniji. Provodio sam besane noći. Osećao sam neverovatan strah - opisuje Đurica i nastavlja:
- Izašao sam sa tim papirom i satima šetao po kraju. Čitav svet mi se srušio. Bio mi je to najteži trenutak u životu, ali istovremeno oslobađajući. U trenutku sam možda bio i srećan, jer se završila šestomesečna agonija. Imao sam 27 godina i, naravno, mislio da umirem. Onda sam otišao kući. Definitivno raskinuo vezu u kojoj sam bio i javio svima šta mi se dešava. Nisam želeo nikoga da ugrozim. Od tada mi je ostala ta navika da grizem zanoktice do krvi - navodi on i dodaje da je istog sekunda ostao bez 99,9 odsto prijatelja.
- Ostalo ih je samo troje, ali to nije ništa čudno, kada diskriminacije ima na svakom koraku. Ako si heteroseksualac, onda je tvoj virus dobar, a ako si homoseksualac, onda je loš i zaslužio si ga. I danas me najviše boli kada se setim svojih prijatelja što su neki zvali sve ostale koji me znaju da prenesu vest da Đurica ima HIV - priča on.
Tokom svih ovih godina, shvatio je da ne može da se zaposli.
- Kuvar sam i niko ne želi da me zaposli. Kažu da mogu da se posečem. Pokušavam da im objasnim da virus umire kada dođe u kontakt sa vazduhom, da mora direktno krv na krv da bih nekome preneo virus. Ne slušaju. I dalje se ljudi plaše - navodi on.
Na pitanje šta je njegov najveći strah, kaže:
- Ne bih se plašio smrti kad bih znao da ću umreti brzo ili u snu. Plašim se da padnem u krevet. Svestan sam da mi dolaza ta faza. Plašim je se jer sam sam - iskren je on.
Zastarela terapija
Đurica Stankov navodi da se ljudi i dalje leče prvom generacijom lekova koja izaziva teške posledice, dok je u svetu uvedena čak peta generacija. - Do prošle godine, do kada nam je pomagao „Global fond", bilo je i đene-đene. Pokrivali su nestašice testova, lekova. Od prošle godine, i to posle 10 godina lobiranja, uspeli smo da dobijemo četiri nova leka druge generacije. Ali njih dobija samo šest odsto pacijenata koji više ne reaguju na osnovne lekove - opisuje on teško stanje obolelih.
Ne verujte nikome!
Đuričin savet svima je da nikome ne veruju! - Bukvalno! Čak ni svom bračnom partneru. Svi imamo porive. Koliko god da volimo nekoga, uvek postoji mogućnost prevare. Ako ste tek ušli u vezu i rešili da se istovremeno testirate na HIV, uvek postoji mogućnost da je jedno od vas prethodne večeri bilo sa nekim ko ima HIV i da se to neće videti odmah u rezultatu. Dakle, siguran seks. Koristite kondome. Narkomani neka ne razmenjuju igle. Jedino ne možemo da utičemo na to da li ćemo HIV dobiti prilikom zdravstvenih intervencija - navodi on.
Ako umrem, idem svojima
Stankov kaže da se mnogo puta tešio da će ako umre otići svojim najmilijima. - Majka mi je mlada umrla od dijabetesa. Brinuo sam o njoj dok je bila bolesna. Bili smo mnogo siromašni. Nismo imali kupatilo, već metalno korito. Kad je pala u krevet, u komu, brinuo sam o njoj. Kupao je. Nije imao ko drugi. Bio sam pre cele ove priče i u braku. Izgubio dvoje dece. Kažem sebi - ako umrem, bar ću biti sa svojima - iskren je on.
Zivimo u XXI veku i pronadjene su nove generacije HIV lekova koje zarazenima ne samo da obezbedjuju prosecan ljudski vek u kvalitetu i duzini vec i otezavaju prenos virusa, i PrEP koji pruza zastitu od dobijanja HIV virusa nezarazenoj osobi koja ne koristi kondom. Na moralnom nivou svaljivati teg krivice pri dobrovoljnom seksualnom odnosu dve odrasle osobe na zarazenog jeste klasican primer stigmatizacije a na prakticnom nivou nije nikakvo resenje problema jer odbija osobe od redovnog testiranja. Fokus ovde treba da bude na smanjenju HIVa a to se postize sto se obezbede odgovarajuci lekovi gradjanima Srbije. Legalizovanje prostitucije znaci porez na zarade i smanjenje kriminala. Ovo nisam ja izmislio vec na to ukazuju resenja iz sveta.
Zahvaljujem sto pratite moje komentare i uveren sam da za svakoga ima nade pa i za vas.
Možda sam ja zaista primtivac, ali Vi ste osoba bez morala. Bolje biti i dobrocudni primitivac, koji voli i postuje ljude oko sebe, nego biti poput Vas. Ali, ne bih rekao da je jedan mladi i uspešni lekar – primitivac. No, to je već problem Vašeg kućnog odogoja, i to što „bolujete“ od veoma izraženog poremćaja psihičke ravnoteže koji se naziva „amigdalina otmica”, koji se karakteriše izraženom netolernacijom na tuđe mišljenje i ideje. Već duže vreme pratim Vaše komentare na ovom portalu, pa sam kao profesionalac zaključio da ste vi u redu onih ljudi kojima ništa ne valja, kojima sve smeta, koji kod drugih vide samo ono loše, i naravno niko njima nije ravan. Jedino, redovno, pravdate Đuricu, što me navodi na razne zakljućke o moralnoj sličnosti između vas. Ne kaže džaba naš narod da se sličan sličnom raduje! Kao lekar, budući da sam veoma blizak sa infektolozima, kao i raznim organizacijama za pomoć obolelima (hiv, hepatitisi itd.), dobro znam kako se dotični Stankov kotira, i da je skoro svima jasno da je sve ovo što radi i govori u javnosti – gluma, zarad materijalnog interesa. Pitanje dekriminalizacije prostitucije me ne dotiče, naravno to što zakon nešto nametne ne znači da će ikada etički biti opravdano, ali namerano zaražavanje mora ostati kažnjivo. Vi verovatno nikada niste videli kako izgleda osoba koja ima komplikacije hiv infekcije, ili hepatitisa, pa zato, upotrebiću Vaš rečnik, tako lupetate. Zaražena osoba postaje problem društva, sam njen život se menja, dolazi do tektonskih poremećaja psiho-fizičkog zdravlja, nije svako dovoljno jak da izdrži takav udarac, kao što je saopštavanje rezultata, a da ne pominjem troškove lečenja, društevne stigme, teškog pronalaženja posla, i zar zločinca koji je to sve priredio treba pustiti da ne kažnjeno nastavi po starom i zarazi još nekoga?! Hoćete da Vam pričam o momku (20), sve se dešava 2011. godine, koji sav uplakan svom lekaru otkriva koga je zarazio, a na pitanje zašto plače, odgovara da mu je žao i svih ostalih koje će zaraziti, jer ide namerno u krevet sa svakim, i da mu je pretio denunciranjem kod roditelja i na poslu ako se usudi da javi bilo kome (lekari, policija, nvo) šta radi i kako se ponaša. Da li treba pokazati, poput Dedinja, razumevanje za takvog monstruma? Naravno da prenos HIV zavisi i od poremaćaja nečijeg ponašanja, jer onaj ko jeste pošten i savestan nikada neće ugroziti tuđe zdravlje, a nije svako od nas u nekom trenutku dovoljno svestan i ravionalan da se sam zaštit – recimo seks pod dejstvo alkohola, mlade i naivne osobe, seks pod prisilom itd. Naravno, to svi mogu da razumeju i shvate osim Dedinja, po kome zaraziti nekoga nije stvar zbog koje prenosilac bolesti treba previše da se nervira.
Ja nisam član nikakve LGBTQ zajednice, niti imam bilo kakve veze sa aktivizmom. Moj komentar nije bacanje kamenica, već sasvim prirodna reakcija na nečije besramno laganje! Ako za Vas prodavanje svoga tela nije nemoralno, ako za vas širenje zaraze nije nemoralno, onda nemamo o čemu da pričamo. Da je Đurica hteo pošteno da radi i živi mogao je, jer kao kuvar može da nađe bilo gde posao, moj drug je konobar (školovani) i bolje zarađuje od mene sa višom školom i fakultetom. Problem sa Đuricom jeste u tome što je mislio da može lagodno da živi od muške prostitucije, što može da se napravi spisak momaka sa kojima je bio, pa kada je upao u problem, onda kuku meni! I ja sam, Dedinje, imao HEPATITIS-B koji sam dobio od jedne nemoralne osobe, ali i zbog svoje lude glave. Dok sam se lečio nikada nisam krivo druge, nego sam to smatrao kao opravdanu kaznu za svoj nemoralni postupak i glupost. Izvukao sam lekiciju iz toga, sada veoma vodim računa šta i sa kime imam, sex nikada van veze i nikada odmah. Da je hteo, do svoje 39. godine, Đurica je milion puta mogao da podvuče crtu i promeni svoj stil života. Ne, on je nastavio po starom. A sada misli da će profitirati od aktivizma, da će tako da zarađuje na svojoj bolesti, samo se jako prevario, jer svi znaju da jedno radi a drugo govori. Dedinje ne znam da li imate decu, ili možda planirate da usvojite neko i nekada, ali se iskreno nadam da na njega nećete preneti svoj sistem (bez)vrednosti, svoju pogrešnu „etiku“, jer kako reče neko od komentatora – etika nije patetika.