| poison 
	stuff 
 Dozvolite 
	  da vas upoznam sa svojim prijateljima sa kojima poslednjih godina delim 
	  zluradu sudbinu seljakanja iz jednog naručja u drugo: 
  
	  Mia - 25 godina, srećno neudata, visoka, smedjokosa (kosa 
	    joj je skoro uvek vezana u rep), sa najfinijom kožom koju možete zamisliti 
	    i nizom blistavih zuba. Smela i odvažna. Hrabra i drska. Pri konzumiranju 
	    alkohola krajnje razbludna (s' česticama moralnih načela u sebi). 
	    Trenutno (ne)srećno zaljubljena u jednog Nemca koji joj je nedavno 
	    slomio srce. Probala je seks sa ženama, ali kaže da muškarci više 
	    odgovaraju njenom temperamentu.  Doris - 23 godine, oniža crnka sa neverovatnim temperamentom 
	    i sposobnošću da nepoznatoj osobi odbrusi u lice jedno teatralno “jebi 
	    se” i da ostane potpuno smirena. U neprestanom traganju za muškarcem 
	    (ili pak ženom), koji će joj u potpunosti ispuniti, kako telesne šupljine, 
	    tako i celokupni život. Blagoslovena maksimalnom pozitivnom energijom, 
	    ona je osoba koja mi uliva nadu da dobrota u svetu još uvek postoji. 
	   Emil - 26 godina, zamalo moj ljubavnik, ali sad već više od 
	    četiri godine verni prijatelj kojem mogu saopštiti čak i one stvari 
	    koje (ponekad) ne mogu da kažem Miji ili Doris. Uvek ugladjen i doteran, 
	    Emil pripada onoj grupi muškaraca koji se ne sreću previše često - 
	    zgodan, pohotljiv i pametan. Čovek sa kojim možete pričati apsolutno 
	    o svemu, a da vas glava ne zaboli. Takodje i čovek koji najbolje kuva 
	    od svih ljudi koje znam.  Mike - 28 godina (kojeg iz milošte zovemo “Vidovita 
	    Majka”) zato što je jednom prilikom prorekao svima nama raskide 
	    sa (tadašnjim) ljubavima. Od tada ga držimo kao malo vode na dlanu 
	    i čekamo da mu dodje još neka vizija koju ima da nam saopšti. Mike 
	    i ja se ne vidjamo previše često u poslednje vreme, (prilično je zauzet 
	    svojim novim ljubavnikom sa kojim već dva leta za redom provodi vreme 
	    u Turskoj), ali smo nekako stalno u telepatskoj vezi. Uvek nekako 
	    osećamo šta se onom drugom dešava… Jedne noći Mia, Emil, Doris, Mike i ja izašli smo zajedno na još 
	    jednu seansu ispiranja mozgova, kao i na beskrajno ispijanje koktela 
	    kojeg iz milošte nazivamo “Jebić koktel”, jer se nekako 
	    svi uspalimo tokom konzumiranja istog. Ova priča počinje baš one večeri 
	    kada sam, nakon pune dve godine, sa Jebić koktela, prešao na ispijanje 
	    martinija. Zahvaljujući momku koji me je navukao, kako na martini, 
	    tako i na svoju moćnu kitu.  Martini Boy je u moj život ušao sasvim tiho i totalno nenajavljeno. 
	    Stajao je za šankom ispred mene, (dok smo se gušili u duvanskom dimu) 
	    i ispijao, pretpostavljam martini. Visok, plav, sa ravnomerno potkresanim 
	    zulufima i okvirima za naočare od kornjačevine. Stajao je za šankom, 
	    pio svoje piće i žučno raspravljao o nečemu sa jednim mladim momčetom. 
	    (Kasnije se ispostavilo da su se njih dvojica baš iste večeri posvadjali, 
	    te bili na pravom putu da se više ne pomire). Što je jednom čoveku 
	    put u pakao, nekom drugom predstavlja put u raj. Ili barem u čudesnu 
	    zemlju Oz, sve preko onih slatkih žutih opeka kojima je nesrećna Doroti 
	    tražila svoj spas.  Vidovita Majka nas je prva napustila, želeći da ostatak noći provede 
	    u naručju “novog” joj ljubavnika. Doris se naveliko ljubila 
	    sa jednim tipom koji joj se nabacivao čitave večeri, a Mia, Emil i 
	    ja smo poručili još jednu turu koktela.   
	   
	    “Jebem ti sreću! Rekao je da će me zvati večeras i nije!”, 
	      Mia je bila izričita u svom stavu, pošto je Nemac u kojeg je bila 
	      ludo zaljubljena nije zvao čitavih sat vremena.  “Zvaće te dušo, ne brini. Videćeš.”, tešio ju 
	      je Emil.   
	  Kako su nove ture pića pristizale i kako smo bivali sve pijaniji 
	    i pijaniji, moji pogledi su se sve duže i duže zaustavljali na čudnom 
	    paru muškaraca koji je stajao za šankom. U neko doba noći, čoveku 
	    je konačno bilo jasno da buljim u njega kao tele u šarena vrata. Da 
	    bi mi valjda stavio do znanja da preterujem u svom zurenju, gospodin 
	    Martini Boy mi uputi jedan širok, blistav i topao osmeh. Zbunih se. 
	    Naglo prekinuh svoje buljenje i otpih još jedan gutljaj koktela.   
	   
	    “Dolazim brzo.”, rekoh i uputih se prema toaletima 
	      da malo dodjem k sebi.  
	  Trebalo je da prodjem pored šanka i pored momčeta koje mi se dopalo. 
	    Sigurnim (lažnim) korakom (i sa glavom visoko podignutom u nebesa), 
	    uputih se ka jedinom sigurnom utočištu te večeri. Naravno, WC je bio 
	    zakrčen i trebalo je da sačekam punih deset minuta da dodjem na red 
	    za jedno jebeno pišanje! To me je oduvek izludjivalo, ali ove večeri, 
	    to mi je možda donelo i nešto sreće.   
	   
	    “Užasna gužva, je l´ da?”, čuh muški, (bariton?) 
	      glas pored sebe. Trgnuh se i sretoh se oči u oči s Martini Boyom, 
	      koji je izbliza izgledao još bolje nego što su maločas moje kratkovide 
	      oči mogle da primete.  “Da, da. Užasno.”, rekoh vrlo glupo i zamalo 
	      ne posrnuh jer je alkohol vrištao iz mog organizma.  
	  Jedna budala je upravo izlazila napolje i ja nespretno udjoh u kabinu 
	    i zalupih vrata za sobom. Malo odremah sedeći na šolji, pitajući se 
	    kakva je to jebena sreća koja me tera da se srećem sa osobama koje 
	    mi se dopadaju u nekim prljavim veceima. Par minuta kasnije, izlazeći 
	    iz kabine, vidim gospodina Martini Boya kako razmatra svoje lice u 
	    ogledalu. 29, 30, 35 godina? Koliko može da ima godina? Jedan od onih 
	    ljudi kojima je teško odrediti godine na prvi pogled. Moj pogled se 
	    ponovo srete s njegovim odrazom u ogledalu i on se okrenu.   
	   
	    “Je l´ sad bolje, a?”, upita, “A, mnogo, mnogo bolje.”, kažem ja i nasmešim 
	      se.   
	  I dalje stojim, kao da me grom pogodio i već počinjem u sebi da kunem 
	    svoju zluradu sudbinu koja me je dovela u ovako nezavidnu situaciju. 
	    Razgovor s totalnim strancem koji mi se dopada u jednom (delimično) 
	    prljavom klozetu! Čemu to može da vodi, molim vas lepo?! Još jednom 
	    neiscrpnom razglabanju o propuštenim šansama?   
	  “Ja 
	    sam Aleksa.”, reče sad-ne-tako-nepoznati stranac i pruži 
	    mi ruku.  “Lepo 
	    ime. Dopada mi se.”, govori alkohol iz mene.  “Šta 
	    ti se još dopada?”, govori alkohol iz njega, na onaj drzak, 
	    odvažan i svakako alkoholisani način.  “Mnogo 
	    toga mi se dopada. Spisak bi bio podugačak.” “Voleo 
	    bih da čujem nešto sa tog spiska”.  “Dodji 
	    ovamo. Upoznaću te sa svojim prijateljima. Ovde smo skoro svako veče…..”  
	  Na drugoj strani grada, Mike je izvodio oralne kerefeke sa svojim 
	    ljubavnikom i ispitivao neke od poza Kamasutre koje još nije stigao 
	    da uvežba. Doris je svoje ljubljenje sa tipom kojeg je upravo pokupila 
	    nastavila u njegovom autu; Mia je čekala na novu poruku iz Nemačke, 
	    a Emil je otišao kući. Aleksa i ja smo započeli svoje upoznavanje 
	    uz turu duplog martinija kojeg je poručio. Kasnije te noći promenili 
	    smo lokal. I opet smo promenili lokal. I opet. Negde oko pola pet 
	    ujutru, ubacio me je u taksi i na paklici cigareta zapisao svoj broj 
	    telefona. 
	  “Javi 
	    mi se sutra.”, znam da je bilo poslednje što je rekao pre 
	    nego što je vozač dao gas.  
	  POISONI dok su popijeni martiniji udarali u mojoj glavi kao krdo divljih 
	    životinja u begu, bilo mi je jasno da ću se opet upecati……… nastavak >>>. za komentare, pitanja kontaktirajte 
	poison
 
 
     
       |