Slavimo 20 godina postojanja
Gej Srbija
Svet

"Musolinijevo ostrvo" - samo za gejeve

bbc  ·  Italija  ·  Odabrao: M  ·  Dodato: 14. JUN 2013
frank_immisch / Flickr.com

Pre 75 godina, u tada fašističkoj Italiji, grupa gej muškaraca nazvana je "degenericima", izbačena iz kuća i poslata na ostrvo. Bili su zarobljenici, ali su neki od njih pronašli slobodu u prvoj gej zajednici u toj zemlji.

Svakog leta turisti su privučeni lepotom stenovitih ostrva u Jadranu. Ipak, nedavno je veliki broj njih došao na Tremiti arhipelag, ne radi uživanja, nego odavanja počasti ljudima koji su ga naseljavali.

To su bili aktivisti za prava gejeva, lezbijki i transrodnih osoba.

Održali su malu ceremoniju u znak sećanja na strašnu istoriju ovog ostrva.

Naime, dalekih tridesetih godina prošlog veka, ovaj arhipelag igrao je važnu ulogu u planu Benita Musolinija da u Italiji iskoreni homoseksualce.

Gejevi su podrivali imidž koji je ovaj diktator želeo da pošalje u svet.

Iako Musolini nije proglasio nikakve diskriminatorske zakone, stvorena je klima u kojoj se otvoreno pokazivanje homoseksualnosti žestoko kažnjavalo.

Na posletku je jedan upravnik policije iz sicilijanskog grada Katanje u potpunosti iskoristio takvu društvenu klimu.

"Primetili smo da se na mnogim javnim igrankama, plažama i mestima u planinama okupljaju ovi bolesni ljudi i da mladi iz svih društvenih klasa traže njihovo društvo", napisao je on.

Rekao je da je bio odlučan da "spreči širenje degeneracije" u svom gradu, "ili barem ono što vređa moral i uništava javno zdravlje i napredak rase".

"Ovo zlo mora biti napadnuto i spaljeno do korena", napisao je.

Tako je 1938. oko 45 ljudi za koje se verovalo da su homoseksualci, prognano na ostrva Tremite.

Ceo događaj potpuno je zaboravljen, a čak se verovalo da niko od prognanih nije više među živima.

Međutim, u knjizi "Ostrvo i grad" istraživača Đanfranka Goretija i Tomasoa Đartosija, autori razgovaraju sa desetinama muškaraca o strašnim uslovima na ostrvu.

Beta / AP Photo/seattlepi.com, Joshua Trujillo

Na njega su dolazili u lancima i smeštani u velike spartanske spavaonice bez struje i vode.

"Bili smo radoznali, jer su ih zvali ‘devojčicama'", kaže Karmela Santoro, ostrvljanka koja je u to vreme bila dete.

Drugi ostrvljanin, Atilio Karduči seća se kako je svakog jutra u osam sati zvonilo zvono, posle kog muškarci nisu smeli da izlaze napolje.

"Bili su zaključani u spavaonicama i pod nadzorom policije", kaže on.

"Moj otac nikad ništa ružno nije o njima rekao, a bio je među Fašistima".

Zatvorenici su znali da bi razotkrivanje njihove homoseksualnosti bacilo sramotu na njihove porodice u konzervativnim gradovima i selima.

Neko od tih raspoloženja zabeleženo je u pismu sina sicilijanskog seljaka, koji je išao na obuku za sveštenika kada je uhapšen.

Moleći sudiju da ga pusti, napisao je: "Zamislite, Časni sude, bol mog voljenog oca. Kakva sramota za njega!

Interni petogodišnji egzil.

Poludim i od same pomisli na to".

Zatvorenik identifikovan samo kao Oracio L. molio je za šansu da mu sud dozvoli napuštanje ostrva i "službu otadžbini" u vojsci.

"Da postanem vojnik i vratim se učenju u penziji - to je jedini način da popravim skandal i skinem ljagu s moje porodice", napisao je on.

Međutim, neki zatvorenici smatrali su da život na ostrvu nije tako loš.

Naime, fašisti su nescesno stvorili deo Italije u kom se od svih očekivalo da budu otvoreno gej.

Po prvi put u njihovim životima, ovi muškarci su mogli da budu ono što su, oslobođeni stigme koja ih je okruživala u izraženo katoličkoj Italiji tridesetih godina.

O tome govori i jedan od veterana agzila Đuzepe B. u retkom intervjuu objavljenom u gej magazinu Babilonia pre mnogo godina.

"Tih dana, ako ste bili femminella (sleng u Italiji za gej muškarca) niste mogli čak ni da napustite kuću - policija bi vas uhapsila", rekao je on o svom gradu blizu Napulja.

"Na ostrvu, s druge strane, mogli smo da slavimo naše svece ili dolazak nekog novog... Osmišljavali smo predstave i mogli da se oblačimo kao žene, a da nam niko ništa ne kaže".

On kaže da je čak bilo i ljubavi i svađa.

Neki zatvorenici su plakali, pričao je Đuzepe, kada je početak Drugog svetskog rata okončao postojanje egzila San Domino, jer su muškarci vraćeni u kućni pritvor u mestima iz kojih potiču.

 

svet srbija region scena sport kolumna art & s-he-istory coming out zdravlje queeropedia queer filmovi muzika priče teorija prikazi i recenzije religija porno antibiotik intervju istorija sociologija psihijatrija & psihologija putovanja linkovi