Rijetko se dogadja da jedan bend tako potpuno opravda sav hype koji ga prati. U posljednjih nekoliko godina to su uspjeli samo The White Stripes, nadmašivši s "Elephant" velika ocekivanja koja su postavili poslije "White Blood Cells", dok su na primjer The Strokes zakazali na svojem drugom albumu "Room On Fire".
Franz Ferdinand, art rock kvartet iz Glasgowa, svojim eponimnim prvijencem orgazmicki hype britanskih medija itekako opravdavaju.
Razloge kreativnog i komercijalnog uspjeha nije teško otkriti. Franz Ferdinand je bend koji se ne plaši koristiti muzicku baštinu, kako bi stvorili svoj tipicni zvuk. Na jedanaest pjesama albuma oni se ponekad oslanjaju na Bowieja, ponekad na glamrock, ponekad na njemacke bendove sedamdesetih (tzv. krautrock), a ponekad na britpop. No iako su utjecaji jasni, to ne znaci da oni imitiraju, nego da svaki od tih muzickih pravaca (Bowie je pravac sam po sebi, da bude jasno!) koriste kao temelj na kojem grade tipicnu Franz Ferdinand-pjesmu. Kao što je Picasso rekao: "Prosjecni umjetnici posudjuju, a veliki kradu".
Najbolje se to vidi na prvom singlu "Take Me Out", koji pocinje kao razigrani pop, iako stihovi opisuju odbacenog bivšeg, koji proganja svoju djevojku ("You know I'm here waiting for you"), da bi se poslije jedne minute pretvorio u potpuno novu pjesmu, s teškim, udarnickim gitarama i umrtvljenim ritmom. Za omiljenu kriticarsku igru "primijeti referencu" više nego dovoljno materijala, ali konacni proizvod je nezamjenjivo franzferdinandovski.
Tekstualno se frontman Alex Kapranos, izgledom androgini Damon Albarn iz mladjih dana, oslanja cesto na blurovske character-songs, u kojima sa strašcu i simpatijom opisuje, na primjer, sedamnaestogodišnju Jacqueline, u istoimenoj pjesmi koja otvara album, i njeno gubljenje nevinosti ili dvoje tinejdžera nedefiniranog spola, kako se iskradaju iz škole i u mraku kina uživaju u medjusobnim nježnostima ("Dark Of The Matinee").
Vrhunac albuma svakako je "Michael", oda homoseksualnoj požudi. Kapranos u refrenu pjeva "Michael, you're the boy with all the leather hips, sticky hair, sticky hips, stubble on my sticky lips", te bez stida izjavljuje: "You're the only one I ever want." Atmosfera gay diskoteke, s "beautiful boys on a beautiful dance floor" je precizno docarana, te je "Michael" i najplesnija pjesma citavog albuma. Kapranosov glas zraci seksualnom tenzijom, kad pjeva "So sexy, I'm sexy, so come and dance with me Michael", njegovo "s" je kao siktanje zmije, jer on istovremeno želi i privuci i zagristi plijen.
Neapologetski ton pjesme ("This is what I am, I am a man") je samo još jedan plus, nema tu nikakvog grijeha u stilu Neila Tennanta.
Franz Ferdinand je bend koji vec na prvom albumu zvuci potpuno zrelo. Nema tipicnih pocetnickih pogreški, kao što je razvucenost ili medjusobna neuskladjenost pjesama. Oni u muzickom smislu znaju šta žele i kako to uraditi.
Na sajtu benda 28. 06. upisan je kao dan kada ce svirati u Sarajevu. Iako još nije jasno je li to samo insajderska šala clanova benda ili ce se taj koncert zaista dogoditi, pop-kulturni znacaj i postmoderna ironija ne može se dovoljno naglasiti.
"Franz Ferdinad ponovno u Sarajevu!" Na devedesetu godišnjicu atentata, koji je bio izgovor za pocetak Prvog svjetskog rata.
Nedostajao bi samo Gavrilo. Tko zna, možda se i on pojavi...
Gordan D.
www.queer.ba
Kultura - 05.06.2004.
kraj