Bootstrap Framework 3.3.6

[Speculum Columbae]

Fedra: I ne mislim da ljudi gore biraju
po umu svom, jer zdrava ima razuma
u mnogih, već ovako treba gledati
Mi znamo šta je dobro, razumemo to
al ne marimo - jedni što su mlitavi,
a drugi mesto lepog drugu vole slast.

Euripid "Hipolit":

&

Opčini l' te, mlada ženo
ili Pane, il Hekata
ili sveti Koribanti
ili sama Gorska mati,
ili žrtve ne prinese
ti Diktini, lovki onoj
pa sad stradaš s greha toga?
Jer i vodom ona kroči,
te po peni slane vode
žalu ide trezenskome.

&

Dvosmislen si dar, lepoto, smrtnicima,
dar prolazan, kratkotrajan, kako samo,
kako brzo, tek što staneš već prolaziš.
Ne otima tako brzo čar proleća livadama
sparna žega, silna jara letnjih dana,
kad podneva besne jarka, kad ubrza
točak noći sve paoke pa projuri.
Ko što sahnu bele krune ljiljanima,
tako svenu i rudastoj, divnoj glavi
prve ruže, tako gasne obrazima
nežna rumen i ni trena i ni časka
ne poštedi starost telo svoga danka.

Seneka, Fedra

[Markiza]

To Tirzah

Whate'er is born of mortal birth
Must be consumèd with the earth,
To rise from generation free:
Then what have I to do with thee?

The sexes sprung from shame and pride,
Blowed in the morn, in evening died;
But mercy changed death into sleep;
The sexes rose to work and weep.

Thou, mother of my mortal part,
With cruelty didst mould my heart,
And with false self-deceiving tears
Didst bind my nostrils, eyes, and ears,

Didst close my tongue in senseless clay,
And me to mortal life betray.
The death of Jesus set me free:
Then what have I to do with thee?

V.Blejk

[Speculum Columbae]

[/url]U kojim prilikama sanjaju se mrtvi?
Misliš li često na njih pre nego što zaspiš?
Ko javlja ti se prvi?
Da l’ uvek jedan isti?
Ime? Prezime? Groblje? Datum smrti?

Na šta se pozivaju?
Na staro poznanstvo? Srodstvo? Otadžbinu?
Kažu li otkud idu?
I ko za njima stoji?
I ko ih još sem tebe istog časa sanja?

A lica - jesu l’ nalik na fotografije?
Ostareše li tokom godina?
Sveža? Ispijena?
Ubijeni, jesu li preboleli rane?
Sećaju li se sad još ko ih je ubio?

Šta drže u rukama - opiši predmete.
Gnjili? Ugljenisani? Zarđali? Truli?
Šta im je u očima - pretnja? Molba? Kakva?
Da l’ samo o vremenu zborite međ sobom?
Ptičicama? Cvetićima? Leptirićima?

Vislava Šimborska

[Garbo]

Rođak smrti


Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.

Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.

Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.

Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.

Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.


Endre Adi

[Speculum Columbae]

Priđoste opet, lelujna stvorenja,
kao pred davni mutni pogled moj.
Da vam sad čvrsta dam uobličenja?
Zar još sam srcem sklon zabludi toj?
Vi navirete svud iz isparenja
i magle – lepo! vaš nek vlada roj!
Kako mi dušu mladićki potresa
čarobni dašak oko vaših lesa!

Vi donosite slike vedrih dana
mnoge su drage seni usred vas;
javlja se, ko iz zamrlih predanja;
ljubavi i drugarstva prvi čas;
pominje zbrku životnih putanja
obnovljenoga bola žalan glas
i dobre duše koje, prevarene
od kobi zle, uminuše pre mene.

Buduće pesme oni čuti neće
kojima nekad svoje prve slah;
rasu se krug što ljubazno saleće,
utihnu onaj prvi odjek, ah!
Moj bol sad mnoštvo neznano presreće
od koga me je i kad pljeska strah,
a što sam negda pesmom razgaljivo
ko zna kud luta, ako je još živo.

Čežnja me, već zaboravljena, goni
tim duhovima, u mir, ozbiljnost, sklad,
kao da s harfe Eolove zvoni
pesma i šapće polujasan jad,
ježim se, suza za suzom se roni,
strogo se srce sve razneži sad;
što imam, to se u daljini skriva;
što nestade, za mene stvarnost biva.

[filipkum]

Pakao

Jesi li vec saznala:
Pakao je presao na nasu stranu.

Ulicama setaju kerberi,
Love nase njezne poglede.

I nema mnogo smisla
Da se bojimo smrti
I vjecne tame:
Sve sto nas ceka tamo,
Desilo nam se ovdje.

Pakao je izisao na vidjelo,
I pokazuje se, ko hoce da vidi.
Kerberi reze na nase misli.

Ne boj se, mila, starosti nase
I nase smrti.
Dva groba bice tvrdi zaklon:
Rodice sjajna rjesenja.
Otuda sukljace nase duse
Da gase raspomamljeni pakao
Sto je presao
Na nasu stranu.

Ovu pesmu napisao je Radovan Karadzic, njegovu zbirku pesama dobio moj brat za odlican uspeh u drugom razredu osnovne

[filipkum]

Sanja objasnjava nebo nad Srbijom

Svet upoznati!
Ne gledajuci na one koji pale i gase svetla
Izaci dubeci na glavi
Izaci na trepavicama. Na nosilima!

Ali svet je u vatri
Gori na lomaci
Sa vidikom zaklonjenim maglom
Bezeci od tog saznanja
Ostajemo oslonjeni o oblake
Nemi od prizora:

Nebo se iza neba krije
Zvezda iza zvezde
U munji se trazimo
Za oblak, za mesecinu se hvatamo.

Ali ni nebo ne zna
Sta je iza njega
I koliko ce nas u beskraju stati
I hoce li i ono jednom
Medj' zvezdama nesreci kraj
Sagledati!

Pesnik se zove Vukasin Kostic, zbirka pesama Groblje od cilibara

[filipkum]

Tvoj smeh

Hleb mi oduzmi, ako hoces,
vazduh mi oduzmi, ali
ne oduzimaj mi svoj smeh.

Ne uzimaj mi ruzu,
koplje koje hitas, vodu koja naglo
puca u tvojoj radosti,
iznenadni talas srebrn sto te radja.

Borba je moja teska
i vracam se umorna oka
ponekad zato sto videh
zemlju sto se ne menja,
ali kad udje tvoj smeh,
popne se u nebo trazeci me, otvara mi sirom
sva vrata zivota.

Ljubavi moja, u casu
najcrnjem hitni
svoj osmeh i ako nenadano
vidis kako moja krv
skropi plocnike,
smej se jer smeh je tvoj
bice za noje ruke
kao neka sablja sveza.
Kraj mora, s jeseni,
tvoj smeh sigurno dize
svoj slap od pene,
a u prolece, ljubavi,
hocu da ti smeh bude
ka cvet koji sam cekao,
plavi cvet, ruza
moje zvonke otadzbine.

Smej se noci, danu, mesecu,
smej se ulicama vijugavih ostrva,
smej se ovom nespretnom momku koji te voli,
ali kad ja otvorim i zatvorim oci,
kad moji koraci idu, kada se vracaju,
oduzmi mi hleb, vazduh, svetlost, prolece,
ali tvoj smeh nikad jer bih bez njega umro.

Pablo Neruda, ne znam ko je prevodilac

[Speculum Columbae]

a šta ima čovek, da ga zaleči, sem ponekog nara i jasmina tu i tamo i mikelanđelovih soneta

Svaka udubina, bilo kojeg kraja,
što je svojim likom ispunjavaju stvari,
brižno čuva noć dok dan gospodari,
kroz igru sunca i njegova sjaja.

Jer ako je katkad noć i protjerana,
to uvijek od nekih malih stvari biva,
od krijesnice čak il samog kresiva,
al nikad od sjaja ohologa dana.

Ono što se suncu od sebe otvara,
što kroz tisuć klica i biljaka vrije,
dolazi pod plug marljiva ratara.

Čovjek u sjeni svoje seme sije.
Dokle su noći od dana svetljije,
Koliko i čovek od sveg vredniji je.

Mikelanđelo, Sonet Noći

[alexandermagic]

I had a dream, which was not all a dream.
The bright sun was extinguish'd, and the stars
Did wander darkling in the eternal space,
Rayless, and pathless, and the icy earth
Swung blind and blackening in the moonless air;
Morn came and went--and came, and brought no day,
And men forgot their passions in the dread
Of this their desolation; and all hearts
Were chill'd into a selfish prayer for light:
And they did live by watchfires--and the thrones,
The palaces of crowned kings--the huts,
The habitations of all things which dwell,
Were burnt for beacons; cities were consum'd,
And men were gather'd round their blazing homes
To look once more into each other's face;
Happy were those who dwelt within the eye
Of the volcanos, and their mountain-torch:
A fearful hope was all the world contain'd;
Forests were set on fire--but hour by hour
They fell and faded--and the crackling trunks
Extinguish'd with a crash--and all was black.
The brows of men by the despairing light
Wore an unearthly aspect, as by fits
The flashes fell upon them; some lay down
And hid their eyes and wept; and some did rest
Their chins upon their clenched hands, and smil'd;
And others hurried to and fro, and fed
Their funeral piles with fuel, and look'd up
With mad disquietude on the dull sky,
The pall of a past world; and then again
With curses cast them down upon the dust,
And gnash'd their teeth and howl'd: the wild birds shriek'd
And, terrified, did flutter on the ground,
And flap their useless wings; the wildest brutes
Came tame and tremulous; and vipers crawl'd
And twin'd themselves among the multitude,
Hissing, but stingless--they were slain for food.
And War, which for a moment was no more,
Did glut himself again: a meal was bought
With blood, and each sate sullenly apart
Gorging himself in gloom: no love was left;
All earth was but one thought--and that was death
Immediate and inglorious; and the pang
Of famine fed upon all entrails--men
Died, and their bones were tombless as their flesh;
The meagre by the meagre were devour'd,
Even dogs assail'd their masters, all save one,
And he was faithful to a corse, and kept
The birds and beasts and famish'd men at bay,
Till hunger clung them, or the dropping dead
Lur'd their lank jaws; himself sought out no food,
But with a piteous and perpetual moan,
And a quick desolate cry, licking the hand
Which answer'd not with a caress--he died.
The crowd was famish'd by degrees; but two
Of an enormous city did survive,
And they were enemies: they met beside
The dying embers of an altar-place
Where had been heap'd a mass of holy things
For an unholy usage; they rak'd up,
And shivering scrap'd with their cold skeleton hands
The feeble ashes, and their feeble breath
Blew for a little life, and made a flame
Which was a mockery; then they lifted up
Their eyes as it grew lighter, and beheld
Each other's aspects--saw, and shriek'd, and died--
Even of their mutual hideousness they died,
Unknowing who he was upon whose brow
Famine had written Fiend. The world was void,
The populous and the powerful was a lump,
Seasonless, herbless, treeless, manless, lifeless--
A lump of death--a chaos of hard clay.
The rivers, lakes and ocean all stood still,
And nothing stirr'd within their silent depths;
Ships sailorless lay rotting on the sea,
And their masts fell down piecemeal: as they dropp'd
They slept on the abyss without a surge--
The waves were dead; the tides were in their grave,
The moon, their mistress, had expir'd before;
The winds were wither'd in the stagnant air,
And the clouds perish'd; Darkness had no need
Of aid from them--She was the Universe.


George Gordon Byron

[Speculum Columbae]

pitam se da li j Bajron čitao Heraklita, jer mu je ta poezija vrlo heraklitijanska.

[Speculum Columbae]

[/url]Io che lasciato fui senz'alma in vita,
Non vengo per veder
Reggia si ombrosa,
Ma per chiedervi, o Dei, la cara sposa
Da troppo acerbo fato à me rapita.

Amor m'è scorta e dice à miei lamenti
Che desteran pietà ne'vostri cori,
Poiché de'suoi qui giù ben noti ardori.
Avvampano in me solo i più cocenti.

Deh, rendetemi, o Dei, l'amato bene!
Che poi tant'avverrà tra pochi giorni
Ch'io qui seco per sempre à voi ritorni,
Dove al fin pure ogni mortal se'n viene,
Dove al fin pure ogni mortal se'n viene.
Deh, rendetemi, o Dei, l'amato bene!

[FrejaOff]

[Speculum Columbae]

Meduse:
J'ay perdu la beauté qui me rendit si vaine:
Je n'ay plus ces cheveux si beaux,
Dont autrefois le Dieu des eaux
Sentit lier son coeur d'une si douche chaine.
Pallas, la barbare Pallas
Fut jalouse de mes appas,
Et me rendit affreuse autant que j'étois belle;
Mais l'excés étonnant de la difformité,
Dont me punit sa cruauté,
Fera connoître, en dépit d'elle,
Quel fût l'excés de ma beauté.
Je ne puis trop montrer sa vangeance cruelle:
Ma tête est fiere encore d'avoir pour ornement
Des Serpens, dont le sifflement
Excite une frayeur mortelle.

Je porte l'épouvante, & la mort en tous lieux;
Tout se change en rocher, à mon aspect horrible:
Les traits que Jupiter lance du haut des cieux,
N'ont rien de si terrible
Qu'un regard de mes yeux.

Les plus grands Dieux du Ciel, de la Terre & de l'Onde
Du soin de se vanger se reposent sur moy;
Si je perds la douceur d'être l'amour du monde,
J'ay le plaisir nouveau d'en devenir l'effroy.

[alexandermagic]

Drunk as drunk on turpentine
From your open kisses,
Your wet body wedged
Between my wet body and the strake
Of our boat that is made of flowers,
Feasted, we guide it - our fingers
Like tallows adorned with yellow metal -
Over the sky's hot rim,
The day's last breath in our sails.


Pinned by the sun between solstice
And equinox, drowsy and tangled together
We drifted for months and woke
With the bitter taste of land on our lips,
Eyelids all sticky, and we longed for lime
And the sound of a rope
Lowering a bucket down its well.
Then,
We came by night to the Fortunate Isles,
And lay like fish
Under the net of our kisses.

[Speculum Columbae]

Ako si crna, noći, doba milo,
odeneš mirom svaki rad na kraju,
oni što čast i hvalu tebi daju,
dobro gledaju, znaju šta se skrilo.

Ti režeš, sečeš posustalo krilo
sake misli, dok sen i spokoj traju,
s najnižeg mesta k najviđem raju,
nadi san nosi, često mi se zbilo.

O, ti senko smrti, pred tobom stane
svaki jad duše, sve što srce mori,
i ljutu ranu, zadnja, dobro lečiš.

Tobom se naša bolna tela hrane,
utireš suze, trud ostaviš zori,
kome je dobro, gnev, dosadu prečiš.

Mikelanđelo, jedan od četiri soneta noći

[Speculum Columbae]

Slovenski knez

Na obali hučne Travne,
Gde se Nemac širi sad,
U iskonske dane tavne,
na obali hučne Travne
Dizao se tvrdi grad.

Hrabri Niklot vladao je
U tvrdome gradu tom,
sad urvine tamo stoje,
Pauk plete mreže svoje
U tihome poslu svom.

Jednog dana od Baltije
Podiže se ljuti vrag,
Diže vojske i galije
I uporno na grad bije,
Da mu zatre sami trag!

Šest meseci borba traje,
Ali Niklot ne da grad,
Šest meseci ne prestaje
Da za udar udar daje,
bol za bol i jad za jad!

A kad šesti mesec zađe,
I pobeđen dušman ljut,
da ranama leka nađe
Odbi vojske, krete lađe,
Na obratni, sramni put.

Hrabri Niklot tada uđe
U Perunov sveti hram,
Na kolena pred njim pada
I najlepše iz svog stada
Prinese mu jagnje sam.

Dugo vreme posle toga
Vladao je mirno on,
Poštujući silnog Boga,
I običaj roda svoga,
I slovenski sveti tron.

Na obali hučne Travne,
Gde se Nemac širi sad,
U iskonske dane tavne,
Na obali hučne Travne,
Dizao se tvrdi grad.

Hrabri Niklot vladao je
U tvrdome gradu tom,
Sad urvine tamo stoje,
Ruža svija grane svoje
I kupina cveta s njom.

(Vojislav Ilić, 1880.)

Niklotu Bodriću

[Speculum Columbae]

Sva srca nježna, duše zatravljene,
do kojih stigne govor ovih rima
da otpišu mi šta sude o njima,
Amora pozdrav nek prime od mene.

Već treći sati skoro izmicahu,
doba kad nebom sjaj zvezdani vlada,
tad mi se Amor javi iznenada;
na njegov spomen i sad sam u strahu.

Jer srce moje držaše na dlanu,
nasmijan, regbi, a usnulu ženu
u naručju, plaštem omotanu.

Zbudi je; ona plaha jesti stade
goruće srce, a u istom trenu
vidjeh da on se, iduć, u plač dade.

La Vita Nuova

[Speculum Columbae]

Poezija Đordana Bruna:

Unico augel del sol, vaga Fenice,
Ch'appareggi col mondo gli anni tui,
Quai colmi ne l'Arabia felice,
Tu sei chi fuste, io son quel che non fui.
Io per caldo d'amor muoio infelice;
Ma te ravviv'il sol co' raggi sui.
Tu bruggi 'n un, ed io in ogni loco;
Io da Cupido, hai tu da Febo il foco.

Hai termini prefissi
Di lunga vita, e io ho breve fine,
Che pronto s'offre per mille ruine;
Né so quel che vivrò, né quel che vissi:
Me cieco fato adduce,
Tu certo torni a riveder tua luce.

Unique bird of the sun, lovely Phoenix,
who are as old
as the world in happy Arabia,
you are still what you always were,
while I am no longer the same.
Because of the fire of love I die unhappy,
while you the sun revives with its rays.
You burn in one, but I in every place.
I from Cupid, but you from Phoebus have your flame.

You have predestined for you the term of a long life,
and I have a brief one,
whose end is offered me in ruins without number.
I know neither the life I shall live,
nor the life I have lived.
A blind destiny leads me,
while you, assured of yours,
turn once again toward your heart.

[Speculum Columbae]

[/url]Fedra: I ne mislim da ljudi gore biraju
po umu svom, jer zdrava ima razuma
u mnogih, već ovako treba gledati
Mi znamo šta je dobro, razumemo to
al ne marimo - jedni što su mlitavi,
a drugi mesto lepog drugu vole slast.

[barni]

Za boj spreman,
Bez zastave i poklica ja jurisam
Sva carsta i sva zlata mogao sam osvojiti ja
Ali nista nije vredno gospodara mog
Niti daha opore masline iz te utrobe sto dala je zivot moj.
Za tebe ginem i iznova se radjam,
U belom moj raj.

[Speculum Columbae]

Whether To-morrow's dawn shall break the spell,
Or the Last Trumpet of the eternal Day,
When Dreaming with the Night shall pass away.


Da u svetu vernost stalna
samo menja sloge vid,
da kroz borbu seme sveta
ipak čuva savez čvrst,
da kočije zlatne Feb
proveze kroz rumen dan,
i Dijana, kad je Hesper
doprati, da bdi svu noć,
da požudno more brani
nasrt vala nesitih,
da žalima ne da zemlja
da se otmu u more,
takav red svih stvari niže
ljubav - neba vladarka.
Kada oni puste uzde
sve što živi u ljubavi
rat beskrajni zaposedne,
i sve snage sjedinjene
što pokreću točak sveta
žure da ga slome sad.
Čvrstom vezom već združene
sve narode ona drži
i zakletvu svetu braka
čedno veže u ljubavi,
a uzvišen zakon njen
traži ljubav međ druzima.
O, blaženi ljudski rode,
ako tvoje srce vodi
ljubav, ko što nebom vlada.

Boetije, Uteha filozofije, knjiga II, metra 8

[Speculum Columbae]

http://blogkojinikonecita.blogspot.com/ ... svoga.html" target="_blank

[Speculum Columbae]

1. Potom otvori usta svoja Jov i stade kleti dan svoj.
2. I progovoriv Jov reče:
3. Ne bilo dana u koji se rodih, i noći u kojoj rekoše: rodi se djetić!
4. Bio taj dan tama, ne gledao ga Bog ozgo, i ne osvetljavala ga svjetlost!
5. Mrak ga zaprznio i sjen smrtni, oblak ga obastirao, bio strašan kao najgori dani!
6. Noć onu osvojila tama, ne radovala se među danima godišnjim, ne brojila se u mjesece!
7. Gle, noć ona bila pusta, pjevanja ne bilo u njoj!
8. Kleli je koji kunu dane, koji su gotovi probuditi krokodila!.
9. Potamnjele zvijezde u sumračje njezino, čekala vidjelo i ne dočekala ga, i ne vidjela zori trepavica;
10. Što me nije zatvorila vrata od utrobe i nije sakrila muku od mojih očiju.
11. Zašto ne umrijeh u utrobi? ne izdahnuh izlazeći iz utrobe?
12. Zašto me prihvatiše koljena? zašto sise, da sem?
13. Jer bih sada ležao i počivao; spavao bih, i bio bih miran,
14. S carevima i savjetnicima zemaljskim, koji zidaše sebi pustoline,
15. Ili s knezovima, koji imaše zlata, i kuće svoje puniše srebra.
16. Ili zašto ne bih kao nedonošče sakriveno, kao dijete koje ne ugleda vidjela?
17. Ondje bezbožnici prestaju dosađivati, i ondje počivaju iznemogli,
18. I sužnji se odmaraju i ne čuju glasa nastojnikova.
19. Mali i veliki ondje je, i rob slobodan od svoga gospodara.
20. Zašto se daje vidjelo nevoljniku i život onima koji su tužna srca,
21. Koji čekaju smrt a nje nema, i traže je većma nego zakopano blago,
22. Koji igraju od radosti i vesele se kad nađu grob?
23. čovjeku, kojemu je put sakriven i kojega je Bog zatvorio otsvuda?
24. Jer prije jela mojega dolazi uzdah moj, i kao voda razljeva se jauk moj.
25. Jer čega se bojah dođe na mene, i čega se strašah zadesi me.
26. Ne počivah niti imah mira niti se odmarah, i opet dođe strahota.

[Speculum Columbae]

Kako muklo Vreme, mladosti lopov hitri,
Na svom krilu odne dva’est i tri leta!
Dan mi se za danom užurbani sreta,
Al’ kasna mi prolet još mlad cvet ne otkri.

Mlado telo možda istinu i skriva,
Te ko da međ’ ljude nedavno sam stig’o,
Jer zrelost mi duše ne kazuje mnogo,
Ne više no u nekih srećnika što biva.

Pa bilo malo, mnogo, sporo il’ brže,
Ali uvek i to u meri tolikoj,
Sudbina je ista, slab il’ snazi bliže,
Vreme kroz nju vodi, ka volji Nebeskoj;

Trud sav drag mi biće, zbog milosti blaže,
Da oku i volji služim Gospodnjoj.

Džon Milton

[Speculum Columbae]

[/url]
Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.

[Speculum Columbae]

[Speculum Columbae]

Tim uborom podobno sjaje/
Prosvešten razum, oštroumje/
I ljubav k bližnjim i pravdi/
Ko istini i drugam' njenim.

Lukijan Mušicki, Oda Josifu Putniku

[elizevin]

You've no idea how hard I've looked for a gift to bring You.
Nothing seemed right.
What's the point of bringing gold to the gold mine, or water to the Ocean.
Everything I came up with was like taking spices to the Orient.
It's no good giving my heart and my soul because you already have these.
So - I've brought you a mirror.
Look at yourself and remember me.
---Rumi

[Laerem]

Naše kosti su munje u noći tijela
Oh, svijete, sve je noć, a život je munja

- Octavio Paz