Aseksualnost: Novi izazov za liberale i konzervativce

Homoseksualnost je seksualna orijentacija, tvrdi liberalni svijet i svesrdno se bori za pravo izbora na spol partnera. Konzervativni se dio svijeta ne slaže s tim i tvrdi da se radi o bolesti, izopačenju ili društveno štetnoj perverziji. Upravo je odnos prema homoseksualnosti, kao i odnos prema rasizmu, jedan od indikatora po kojima se ljudi danas politički prepoznaju i grupiraju. Homoseksualci prireðuju živopisne parade, liberalni političari na tim paradama drže žučne govore, a malo dalje od njih ošišani tipovi obično izvikuju svoje fašističke i homofobne parole, predvode ih desno orijentirani političari s megafonima. Izmeðu njih je obično red momaka u plavim kacigama, sa štitovima i palicama. To je policija. Njen je posao da bude neutralna i štiti homoseksualne graðane od njihovih homofobnih kolega. Taj se sukob s ulice prenosi u medije, visoku politiku i teoriju. Sukob u svakom slučaju dovoljno općenit i sveobuhvatan da se svi nekako možemo svojim djelovanjem ili komentarom uključiti u njega i tako se osjetiti živima. Bez obzira na to s koje strane policijske barikade stojimo. Spomenuti je sukob jedan u nizu faktora koji nam pomažu da iskazujemo svoje mišljenje i da se osjećamo kao ljudi.

Možemo, recimo, raspravljati o pravu na pobačaj, globalizaciji, rasizmu, pravu istospolnih zajednica na odgajanje djece, položaju žena, konzumerizmu ili potpunom utjecaju medija na naše živote.

Odnedavno se tom složenom popisu tema pridružila još jedna; u novinama i na Internetu možemo pročitati da se u svijetu pojavio novi trend: aseksualnost. I normalan se čovjek odjednom pita što s tim? Koga tu treba mlatiti a koga braniti? I, uostalom, tko su ti aseksualci? Jesu li oni naši ili njihovi? Te imamo li pravo to zvati bolešću, poremećajem, devijacijom ili je, poput homoseksualnosti, i to orijentacija?

Prema onome što govore i proklamiraju aseksualci, doista se i radi o novoj orijentaciji, o pravu na aseksualno ponašanje i treba ga, kako tvrde, lučiti od ljudi koji se svjesno suzdržavaju od seksa u okviru celibata, ili od onih koji pate od nekog poremećaja. Recimo impotencije. Sama činjenica da su viagra i odnedavno dinamico vrlo traženi preparati, jasno nas upućuje na to da je impotencija jedna od raširenih suvremenih bolesti i da vlada velik interes za njeno liječenje. A što je onda s aseksualnošću? To su ljudi koje seks ne zanima i traže svoje pravo na postojanje. Baš kao i homoseksualci. Ako se pak pitamo koji su korijeni takve pojave i što pogoduje širenju trenda, past će nam vjerojatno na pamet niz zdravorazumskih odgovora.

U prvom redu razloge bi vjerojatno trebalo potražiti u načinu života suvremenog čovjeka u kojemu rad i stres zauzimaju ključno mjesto. Radoholizam je u mnogim slučajevima nespojiv s bilo kakvim aktivnim seksualnim ponašanjem. Burzovni indeksi i kretanje tečajeva valuta zamijenili su poglede, dodire, igru zavoðenja. Jedan moj znanac, nekoć promiskuitetni galeb s Jadrana, danas je uspješan poslovni čovjek prilično nezainteresiran za seks. On to objašnjava jednostavnom teorijom kompenzacije. Kad se ponašao seksualno, zanimalo ga je zavoðenje i neka vrsta samopotvrde, sam spolni čin nikada nije bio primaran. Danas ne vodi na večeru Njemice ili Austrijanke, nego poslovne partnere iz istih zemalja, i sličnim ih metodama zavoðenja nastoji nagovoriti da ulože novac u njegove projekte.I u jednom i u drugome je vrlo uspješan. Više nije galeb, nije doduše ni aseksualac, ali ima dosta novaca i puno skupih igračaka za kojima žude mnogi, kao što su neki drugi nekoć žudjeli za njegovim djevojkama.

Osim toga, kako kaže Edo Popović u naslovu jedne svoje priče, seks je danas apsolutno precijenjen. Od seksualne revolucije 60-ih, velikog svjetskog seksualnog oslobaðanja, spolni čin postao je jedan od parametara kojima se mjeri kvaliteta ljudskog života. I to do danas jedan od najvažnijih parametara. Pri takvom stanju stvari 70-ih i 80-ih stvoren je i znatan društveni pritisak na pojedinca da seksualno opći. Ako to iz nekih razloga ne može, društvo ga izolira kao nesposobnog, ružnog ili seksualno sumnjivog. Upravo je ovo posljednje, "Seksualno sumnjiva" naslov autobiografije jednog književnog lika. To je Jenny Fields iz kultnoga romana Johna Irvinga "Svijet po Garpu." Jenny je maestralan lik aseksualne osobe koja ne razumije ono što se u romanu naziva "pohotom." Jenny je bolničarka, kći iz imućne obitelji, koja ne želi spolne odnose ni bilo kakav odnos s muškarcem, ali želi dijete i onda ga napravi s teškim ranjenikom koji nakon oplodnje umire. Najdirljivije su scene romana u kojima Jenny u Beču plaća prostitutke svom 18-godišnjem sinu kako bi zadovoljio pohotu, ono što ona sama u životu nikada nije osjetila i što ne može razumjeti. I, uostalom, možemo li nekome tko ne osjeća seksualnu žudnju dovoljno plastično objasniti što je to? I obrnuto. Možemo li procijeniti snagu seksualne žudnje u drugih i onda ih osuðivati i toj snazi suprotstavljati neki od morala? Gotovo je sigurno da ne možemo i da je sve to veliki nesporazum, kao onaj izmeðu gladnih i sitih. Danas smo svjedoci potpuno suprotstavljenih trendova. Jedni se stresa i napetosti rješavaju spolnim odnosom i zapadaju u ozbiljnu seksualnu ovisnost, dok u drugima želja potpuno zamire i oni traže svoje pravo upravo na tu zamrlu želju. U takvim uvjetima, kad seks postaje obaveza, biznis ili ovisnost, aseksualci dižu svoj glas, grupiraju se i traže pravo na postojanje. Ima u tome neke tužne ljepote, kao u slici zdravih ljudi koji su sjeli u invalidska kolica i mirno kartaju pored obale nekog jezera.