![]() |
www.gay-serbia.com |
Gej magazin Attitude se pozabavio tabu temom: samoprezirom, izolacijom i depresijom koju mnogi homoseksualci osećaju.
Matthew Todd je neobično nervozan. "Ovo je velika tabu tema i očekujemo da izazove reakcije," priznaje urednik nagrađivanog britanskog gej lifestyle magazina Attitude. Iznad obavezne naslovne fotografije obaženog muškog, gotovo Adonisovog, torza, se nalazi naslov: " Tema izdanja". Todd ima dobar razlog da bude zabrinut kako ce ovaj broj proći, jer je tema zabrinjavajuće visoka stopa mentalnih problema i problema zavisnosti među gej muškarcima.
"Postoji kliše da je naš život dobra zabava, ali to zapravo nije tačno. Nova istraživanja pokazuju da ima toliko nesrećnih gej ljudi, da su stope samodestruktivnog ponašanja, zloupotrebe droga i zavisnost od seksa porasle, kao što su narasli i problemi vezani za intimnost i sklapanje veza. "
Dokazi pokazuju da su gej muškarci duplo skloniji pokušajima samoubistava. Istraživački projekat u londonskoj bolnici Univerzitetskog koledža je pokazao na "značajno višu" stopu mentalnih oboljenja kod gej osoba, nego kod njihovih strejt vršnjaka. "Ovo je izuzetno osetljivo pitanje o kome gej muškarci ne žele da pričaju" kaže Todd, "zato što smo se toliko dugo borili da budemo jednaki, da budemo srećni onakvi kakvi jesmo. To jeste istina, ali istovremeno mi patimo od traume koju smo doživeli ovim putovanjem, izolacijom, skrivanjem i sramom, i sve se to odrazilo na naše mentalno zdravlje u mnogo većem procentu ukoliko smo odrasli kao gej, a ne kao strejt osobe."
"Radi se o niskom samopouzdanju i mržnji prema sebi koja se javlja kod nekih gej muškaraca. Ipak vreme je došlo da se smogne snaga da se suočimo sa ovim problemima iako nije naša krivica što su nam učinjene loše stvari, mi sada moramo da se uhvatimo u koštac sa tim." Za Todda je otkriće da je gej, kada je imao deset godina, to predstavljalo "padanje u ponor srama". To je bio početak najgorih pet godina mog života. I sada mi je žao sebe tada i sadašnje dece koju je društvo potpuno izneverilo. Trebalo je da sam bio u mogućnosti da razgovaram sa svojim nastavnicima, sa roditeljima. Mislim da mnogo ljudi uopšte ne razume ovu vrstu traume."
Izolacija počinje u detinjstvu. "Počinje tako što roditelji osete da je nešto tu drugačije i da je to nešto loše. Dete sve to primećuje. To je novi nivo srama. Veoma je bolno za ljude da se nose sa tim. Nemaju svi iskustvo izlaska u javnost koje se završava sa "Jupiiii!!!!".
Nakon nekoliko godina terapije, Todd je počeo da se bavi svojim opsesivnim ponašanjem. "Gej scena je neverovatno seksualizovana. Deca ulaze u taj seksualizovani svet gde ima dosta alkohola i droge, i nema ničega što je zdravo, nežno i umirujuće. Jeste da imponuje kada se upražnjava mnogo seksa, ali samo ako je to ono što ti želiš i ako je to tvoj izbor. "
Neki gej muškarci koji imaju sreće će se naći u sredini koja ih podržava. Pisac i televizijska ličnost Simon Fanshawe je rekao da je to što je pohađao Sussex University njega spaslo i da mora da se sruši tabu koji predstavlja otvoreni razgovor o mentalnim problemima gej muškaraca. " Odrastanje sa teretom krivice je životna priča mnogih gej muškaraca. Mi moramo da naučimo da se odviknemo od samomržnje. Potrebno nam je više iskrenosti među nama samima i manje insistiranja na gej solidarnosti po svaku cenu."
Ali ipak, kako jedan gej bloger piše: "Gej zajednica je istinski ranjena gomila. U suštini, mladi gej muškarci nemaju uzore kod kuće, nemaju nikoga ko će da im se nađe kada se osete nesigurnim i emotivnim. Oni duboko u sebi znaju da su drugačiji, ali kao što mladi ljudi često rade, oni ne vide "različitost" kao nešto pozitivno i zdravo. Oni počinju da veruju da su puni mana, nevoljeni i građani drugog reda."
Često se spominje nedostatak javno vidljivog uzora. Mnogi od javnih poznatih gej lica su osobe čiji su problemi postali isuviše javni - Michael Barrymore, George Michael, Lindsay Lohan, Boy George, Alexander McQueen. Možda je i istina, kao što Julian Clary kaže, da " Britanci vole gej zabavljače ", ali se mnogi muškarci ne osećaju prijatno izlaskom u javnost. U maju je ministar David Laws morao da da ostavku nakon velikih napora da zadrži svoju seksualnost tajnom, ali je zatim otrkiveno da je plaćao stan svom partneru što je protivno parlamentarnim pravilima. Nakon toga je izjavio: "Pretpostavljam da je moj potez bio prilično glup, zato što su svi ljudi sa kojima sam razgovarao prihvatili moju seksualnost bez zadrške."
Ragbi igrač Gareth Thomas, 35, je dugi niz
godina živeo u laži, pre što se izjasnio da je gej, ali se to desilo tek nakon
njegovog pokušaja samoubistva. Ovog
meseca on se našao na impresivnoj listi talenata, godišnjoj Pink listi 101 najuticajnihi gej muškaraca i lezbejki Britanije. Po rečima jednog od članova žirija Clare Balding, lista je
sačinjena od imena ljudi koji " preispituju uvraženi pogled na gej muškarce i
žene. Oni su izuzetno uspešni, sigurni u sebe i takođe veoma prisutni u
javnosti, i srećni su što su gej. Oni
ne moraju da marširaju mašući plakatima, jer oni sami na svoj način imaju
veliki uticaj."
Stvari se menjaju, ali šteta koju je nanela homofobija, kao i "drugačije" odrastanje je za mnoge gej muškarce već učinjena. "Homoseksualnost" nije skinuta sa liste psihijatrijskih oboljenja sve do 1993.godine, što je naročito predstavljalo problem starijim gej muškarcima koji nisu svojim lekarima otkrivali da su gej, kaže Dominic Davies, direktor i osnivač Pink Therapy najveće britanske nezavisne organizacije za savetovanje koja radi sa rodnim i seksualnim manjinama: "Ukoliko smatrate da ne možete da verujete svom lekaru, onda mu se nećete ni poveriti. Mi smo sproveli poprilično ospežno istraživanje koje je ukazalo na značajno lošije mentalno zdravlje među gej muškarcima i lezbejkama u odnosu na opštu populaciju, i značajno veću stopu alkoholizma, zloupotreba droga i pušenja. Posledica života kao člana obeležene manjine jeste da se često sami lečite."
Tim Franks iz gej i lezbejske dobrotvorne organizacije Pace kaže da su medicinski radnici u Britaniji slepi za ovaj problem. "Među mladim ljudima koji dolaze na naše radionice, jedan od četvoro je već pokušao samoubistvo. Oni su izolovani i kriju se, jer ne znaju ko su im prijatelji. Najnovija reč za nešto loše u britanskim školama sada je "gej", i deca usvajaju ovakav jezik veoma brzo, jer funkcionišu izmedju onoga što je dobro i loše. Dok napuni deset godina dete će usvojiti stav da su gej ljudi loši, a zatim će otkriti da je ono jedno od njih. Zatim sledi užasna faza skrivanja koja može da traje između 20 minuta i 50 godina. Čak i kada se uspostavi kontakt sa svetom odraslih, on može biti veoma seksualizovan.
"Pretpostavite da se očekuje od mlade heteroseksualne devojke da dobije prvu lekciju o emotivnoj vezi u baru sa samce. Ovo bi bilo veoma traumatično iskustvo koje bi ostavilo posledice na njeno mentalno zdravlje. Ovo je zasigurno bitno pitanje koliko i HIV i zdravstvena nejednakost. Na žalost mejnstrim medicinske službe ne uzimaju u obzir ovaj problem. U suštini vi imate zdravstveni sistem koji je slep za jedan naročit tip ljudi."
U svojoj izuzetnoj knjizi The Velvet Rage: Overcoming the Pain of Growing Up Gay in a Straight Man's World, američki psiholog Alan Downs istražuje bol koji prožima živote gej muškaraca, kao i destruktivne izbore koji oni nekada prave. "Da, mi imamo više seksualnih partnera u životu nego druge grupe ljudi," piše Downs. "Istovremeno, mi imamo najvišu stopu depresije i suicida, da ne spominjem seksualno prenosivih bolesti. Kao grupa, mi smo više emotivno ekspresivni u odnosu na druge muškarce, a ipak su naše veze u proseku mnogo kraće nego kod strejt muškaraca. Mi imamo više novca, skuplje kuće, savremenija kola, odeću, nameštaj u odnosu na sve ostale kulturne grupe ali da li smo zaista srećniji?"
Todd se nada da će tema časopisa Attitude pomoći gej muškarcima da se pozabave ovim problemima. "Ukoliko postoji gej zajednica, potrebno je da onda i vodimo računa o onima kojima nije dobro. Po prvi put mi sada imamo konkretne odgovore. Ukoliko imate problem, postoji i način da se izborite sa njim."
The Guardian