Susan Sontag, spisateljica, aktivistica i 'revni pristaša ozbiljnosti', kako je samu sebe definirala, koju su vlastiti nezasitni um i provokativna proza učinili vodećom intelektualkom u proteklih pola stoljeća, umrla je u New Yorku u utorak u 72. godini.
Sontag je sebe nazivala 'opijenim estetom,' 'opsjednutim moralistom' i 'revnim pristašom ozbiljnosti'. Bila je visoka i impozantna, izuzetno dramatične pojave: izražajne smeðe oči, gusta, crna kosa naglašena bijelim pramenom, dubok i samosvjestan glas… Uvijek je imala ozbiljan i prodoran pogled ili se ironično osmjehivala, kao na neku šalu za koju samo ona zna.
Napisala je povijesni roman bestseler, 'The Volcano Lover,', a 2000. godine osvojila je National Book Award za povijesni roman 'In America.' Najutjecajnija je bila kao esejistica.
Godine 1964. napisala je 'Notes on Camp', čime se afirmirala kao jedna od najznačajnijih novih spisateljica.
Napisala je i neka vrlo utjecajna djela, poput 'Illness as Metaphor', u kojem raspravlja o tome kako je bolest naizmjence romantizirana i demonizirana, te 'On Photography', u kojem tvrdi da slike ponekad udaljavaju promatrače od teme. Za 'On Photography' je 1978. godine osvojila nagradu National Book Critics Circle. 'Regarding the Pain of Others', djelomično pobijanje djela 'On Photography', bilo je finalist za istu tu nagradu 2004. godine.
Čitala je pisce iz cijelog svijeta, a američkim je čitateljima predstavila europske intelektualce kao što su Roland Barthes i Elias Canetti.
Za razliku od mnogih američkih pisaca, ona se intenzivno bavila politikom, čak i nakon 60-ih godina. Od 1987. do 1989. godine Sontag je bila predsjednica američke podružnice svjetskog udruženja pisaca PEN. Kad je Ajatolah Homeini zatražio smrt Salmana Rushdieja zbog navodnog svetogrða njegovih 'Sotonskih stihova', ona je predvodila prosvjed književne zajednice.
Sontag se neumorno borila za ljudska prava i 90-ih godina putovala Jugoslavijom pozivajući na meðunarodno djelovanje na ovim područjima. 1993. je posjetila Sarajevo i priredila predstavu 'U očekivanju Godota.'
Roðena je 1933. godine u New Yorku, kao kćerka trgovca krznom, pod imenom Susan Rosenblatt, a jedan dio djetinjstva provela je u Tusconu, Arizona, i Los Angelesu. Majka joj je bila alkoholičarka, a otac je umro kad je imala pet godina. Majka se kasnije udala za časnika, kapetana Nathana Sontaga.
Susan Sontag je svoje djetinjstvo pamtila kao 'jednu dugu zatvorsku kaznu'. Preskočila je tri razreda i maturirala sa 15 godina. Ravnatelj joj je rekao da tamo samo gubi vrijeme. Majka ju je u meðuvremenu upozorila da se nikad neće udati ako ne prestane čitati.
Ali majka nije bila u pravu. Na sveučilištu u Chicagu Susan Sontag otišla je na predavanje socijalnog psihologa i povjesničara Philipa Rieffa. Vjenčali su se 10 dana nakon toga. Ona je imala 17, a on 28 godina. 'Bio je strastven, volio je knjige, bio je čist', rekla je kasnije.
Do sredine 60-ih godina ona i Rieff su se razveli (1952. godine dobili su sina Davida), a Sontag je postala poznata u njujorškom književnom društvu, uglavnom po esejima, ali pisala je i prozu, iako isprva ne tako uspješno. 'Death Kit' i 'The Benefactor' bili su eksperimentalni romani koje su malobrojni smatrali vrijednima čitanja.
'Nažalost, inteligencija gospoðice Sontag još uvijek je veća od njenog dara', napisao je Gore Vidal u recenziji romana 'Death Kit' iz 1967. godine.
'BIJELA RASA – RAK LJUDSKE POVIJESTI'
Njena je proza tijekom vremena postala pristupačnija. Napisala je hvaljenu kratku priču o AIDS-u, 'The Way We Live Now', kao i bestseler 'The Volcano Lover' o Lordu Nelsonu i njegovoj ljubavnici, Lady Hamilton.
Godine 2000. njen roman 'In America' o poljskoj glumici iz 19. stoljeća, Heleni Modjeskoj, pokazao se komercijalnim neuspjehom. Bez obzira na to, Sontag je osvojila National Book Award.
Sontag je takoðer snimila filmove 'Duet For Cannibals' i 'Brother Carl' te napisala dramu 'Alice in Bed' utemeljenu na životu Alice James, boležljive sestre Henryja i Williama Jamesa. Pojavila se i u Woody Allenovom 'Zeligu'.
Godine 1999. napisala je esej za knjigu 'Women', zbirku portreta njene dugogodišnje pratilje, fotografkinje Annie Leibovitz.
Sontag nije znala za suzdržljivost u izražavanju. Kad je 60-ih godina pisala o ratu u Vijetnamu, izjavila je da je 'bijela rasa rak ljudske povijesti'. Nakon terorističkih napada koji su se dogodili 11. rujna 2001. godine kritizirala je američku vanjsku politiku i neizravno pohvalila otmičare zrakoplova.
'Kad ćemo čuti priznanje da ovo nije bio 'kukavički' napad na 'civilizaciju' ili 'slobodu' ili 'čovječanstvo' ili 'slobodan svijet', već napad na svjetsku samozvanu supersilu koji je posljedica odreðenih američkih saveza i postupaka?' napisala je za New Yorker. 'Što se tiče hrabrosti (moralno neutralne vrline): što god netko rekao za počinitelje tog pokolja, oni nisu kukavice.'
Čak je i meðu suosjećajnim dušama nalazila razlog za prepiranje. Na jednoj večeri 1998. godine nalazila se meðu troje dobitnika nagrade Writers For Writers za doprinos drugima na tom području. Sontag je održala govor nakon kolege i počasnog gosta E. L. Doctorowa, koji je spisatelje poticao da jedni s drugima postupaju kao s 'kolegama' i brinuo o izoliranosti onoga što je nazivao 'tiskanom kulturom'. 'Slažem se s gospodinom Doctorow da smo svi mi kolege, ali mislim da nas možda ima previše', izjavila je Sontag.
'Nitko nije prisiljen biti pisac. Tiskana kultura je možda pod opsadom, ali broj otisnutih knjiga nevjerojatno je porastao, a vrlo mali broj tih knjiga može se smatrati dijelom književnosti. Za razliku od onoga što je dosad rečeno, za mene je primarna obveza ljudska solidarnost.'
kraj
