- 11 Jul 2014, 12:00
#2646288
Secam se rata kroz konfuzne slike, haosa, bezanja iz stana, spavanja kod jedne zene u Nisu koja nas je prihvatila, pisama od babe i dede sa memorandumom crvenog krsta, roditelja jednom u 4-5 meseci koji dolaze da nas vide, besparice, druge babe i dede i njihovog ludila (sto samoindukovanog, sto objektivnog) u Zagrebu... pretnje dizanja u vazduh brane na Drini, Mostarskog mosta, barikada, snajperista na krovu i pretrcavanja u haustor prekoputa sa cinijom umucenog slaga za rodjendan, majcinog bega iz stana na Dobrinji sa burmama zavijenim u satro maramicu kojom brise nos, ukradene vaze iz dnevne sobe kod komsije sprat iznad 10 godina kasnije, bezanja u Rajlovac, spavanja u ocevoj kancelariji, transportera do Butmira, dvanaestocasovnog cekanja u dupke punoj zgradi aeroroma, jebene kujetine Hanke Paldum sa belim cizmama i bundom i gomile kofera po kojoj skacu deca, transportnog aviona, zagusljivog prostora sa puno ljudi do Beograda, vojnika u praznom avionu do Nisa...
Srebrenice se ne secam u tom momentu kad se dogodila, ali kasnijeg izvestavanja o svemu kroz medije da.. pa sve do danas....
Da li se stidim? Hmmmm... Ne... ali kad pomislim da neko poredi zemlju u kojoj zivim i narod kom pripadam sa slikama krematorijuma u WWII onda ne dobijem osecaj stida vec ljutnje zasto je to uopste dozvoljeno da se dogodi. Zasto je neko zatvorio oci i okrenuo svesno ledja na 72h dozvolivsi nekome da to uradi. Znam da ljudi s kojima se druzim, koje znam ne pripadaju toj ideologiji, ne podrzavaju to i zato mi je iracionalan kolektivni stid koji bi mozda svi trebali da imamo. Ne stidim se, ali mi nije problem da jasno uprem prstom i glasno progovorim.
Ne stidim se jer ga nisam podrzavao, nisam ga izveo, ne afirmisem taj zlocin...
Za mene je dovoljno izvinjenje Borisa Tadica u ime naroda kojem pripadam.
Sa ove strane Drine je Mladic trebao biti mnogo ranije priveden sudskim organima, pa neka objasni, ako uopste moze... a ne moze, vec se pravi lud...
S druge strane. Ono sto je sada mozda mnogo veci problem BiH jeste da 20 godina posle oni "zive na Srebrenici". Pozivanje svakog zvanicnika Srbije u svakom novom mandatu na klecanje i izvinjenja nece vratiti njihove mrtve, nece njihove rane ublaziti niti ce pomeriti stvar sa tacke u kojoj se trenutno nalazi.
Mozda ce im doneti nekoliko politickih poena, jer Izetbegovic osim ocevog mezara i brenda "Srebrenica" koji uporno gradi godinama drustvu u BiH ne nudi nista. Zemlja koja je u dubokom ekonomskom kolapsu (neverovatno da postoji, ali vecem i od srpskog) gde dete umre jer nema maticni broj da ode na lecenje u susednu prokletu jednako usranu zemlju Srbiju.
Njegov posao nije masno placena Sedmica secanja na Srebrenicu u Londonu vec JMBG tog i svakog sledeceg deteta i radna mesta njihovih roditelja. Udruzenja gradjana sasvim pristojno mogu obeleziti ovaj dan i bez njegove njuske.