Veæina ljudi danas govori o hri¹æanstvu kao da je to jedna odreðena stvar - dosledan, jednorodan i ujednaèen entitet. Nepotrebno je reæi da hri¹æanstvo nije toj predstavi ni nalik. Kao ¹to svako zna, postoje brojni oblici hri¹æanstva: rimokatolici, na primer, ili anglikanska crkva koju je stvorio Henri VIII. Postoje i razne druge grupe u krilu protestantizma - od izvornog luteranizma i kalvinizma ¹esnaestog veka do takvih srazmerno skorih razvojnih vidova kao ¹to je unitarijanizam. Postoji mno¹tvo "ekstremistièkih" ili "jevanðelskih" verskih zajednica, kakve su adventisti sedmog dana i Jehovini svedoci. A tu su i probrane savremene sekte i kultovi, kao to su Deca Bo¾ija (Children of God) i Crkva sjedinjenja preèasnog Muna (Unification Church of the Reverend Moon). Ako se razmotri ovaj zbunjujuæi spektar verovanja - od kruto dogmatiènih i konzervativnih do radikalnih i ekstatiènih - te¹ko je odrediti ¹ta taèno saèinjava hri¹æanstvo.
Ako uop¹te postoji jedinstven èinilac koji zaista dopu¹ta da se govori o hri¹æanstvu, jedinstveni èinilac koji zbilja povezuje inaèe raznorodne i udaljene hri¹æanske veroispovesti, onda je to Novi zavet i, odreðenije, jedinstveni polo¾aj ¹to ga Novi zavet pridaje Isusu, njegovom raspeæu i vaskrsenju. Èak i ako neko ne pristaje na bukvalnu istorijsku istinitosttih dogaðaja, prihvatanje njihovog simboliènog znaèaja dovoljno je, uop¹teno govoreæi, da se taj neko smatra hri¹æaninom.
Ako dakle, ima imalo jedinstva u razlivenoj pojavi zvanoj hri¹æanstvo, ono le¾i u Novom zavetu - a posebno, u prikazima Isusa poznatim pod nazivom Èetvorojevanðelje. Na te se izve¹taje u narodu gleda kao na najverodostojnije postojeæe; a mnogi ih hri¹æani smatraju jednako doslednim kao i nepobitnim. Jo¹ od detinjstva, èoveka navode na verovanje da je prièa o Isusu, onakva kakva je saèuvana u èetiri jevanðelja, ako ne Bogom nadahnuta, ono bar neopoziva. Èetvoricu jevanðelista, navodnih autora jevandelja, smatraju nepogre¹ivim oèevicima koji meðusobno potkrepljuju i potvrðuju svedoèanstva. Srazmerno su malobrojni ljudi koji sebe danas nazivaju hri¹æanima, a svesni su èinjenice da èetiri jevandelja ne samo ¹to su meðusobno protivreèna, veæ se, mestimièno, silno razilaze.
|
 |
|
Elisabeth Ohlson, Kr¹tenje |
©to se tièe narodnog predanja, Isusovo poreklo i roðenje dovoljno su dobro poznati. Ali u stvamosti, jevanðelja, na kojima je to predanje zasnovano znatno su neodreðenija po tom pitanju. Samo dva jevanðelja - Matejevo i Lukino - kazuju pone¹to o Isusovom poreklu i roðenju; a ona su u nesumnjivom raskoraku jedno sa drugim. Prema Mateju, na primer, Isus je bio aristokrata, ako ne i punopravni i zakoniti kralj - potomak Davidov preko Solomona. Prema Luki, sa druge strane, Isusova je porodica, premda poreklom od kuce Davidove, bila nesto ni¾eg roda; a Markov prikaz je pru¾io temelje za nastanak legende o "sirotom drvodelji". Dva su rodoslova, ukratko, toliko upadljivo neskladna da bi se lako mogla odnositi na dve sasvim razlièite osobe.
Razila¾enja meðu jevandeljima nisu ogranièena samo na pitanje Isusovih predaka i rodoslova. Prema Luki, Isusa su, prilikom roðenja, posetili pastiri. Prema Mateju, pohodili su ga kraljevi. Prema Luki, Isusova porodica je ¾ivela u Nazaretu. Kazuje se da su odatle otputovali - zbog popisa koji se, sudeæi po istoriji, nikada stvarno nije odigrao - u Vitlejem (Bethlehem), gde se Isus rodio u bednim jaslama. Prema Mateju, meðutim, pripadnici Isusove porodice bili su, sve vreme, dobrostojeæi ¾itelji Vitlejema, a sam se Isus rodio u kuæi. U Matejevoj verziji, Irodovo (Herod) proganjanje nevinih navodi porodicu na beg u Egipat, i oni tek po povratku zasnivaju svoj dom u Nazaretu.
Podaci o svakom od ovih prikaza sasvim su odreðeni i - ako pretpostavimo da je zbilja do¹lo do popisa - savr¹eno verodostojni. A ipak, sami se podaci meðusobno jednostavno ne sla¾u. Ovo se protivreèje ne mo¾e nikako obrazlo¾iti. Ne postoji nikakva moguænost da obe sukobljene povesti budu taène, kao ¹to ne postoji ni moguænost njihovog izmirenja. Hteo to neko da prizna ne, mora se prihvatiti èinjenica da su jedno ili oba jevanðelja pogre¹na. Pred jednim tako oèevidnim i neizbe¾nim zakljuèkom, jevanðelja se nikako ne mogu smatrati nepobitnima. Kako mogu biti nepobitna kada se pobijaju meðusobno?
©to se jevendelja du¾e prouèavaju, njihova meðusobna protivreèja postaju sve upadljivija. Ona se, zapravo, ne sla¾u èak ni u danu Raspeæa. Prema jevanðelju po Jovanu, Raspeæe se odigralo na jedan dan pre Pashe. Prema jevanðeljma po Marku, Luki, Mateju, odigralo se na dan posle Pashe. Jevanðelisti ne dele isto mi¹ljenje ni kada je reè o Isusovoj liènosti i naravi. Svaki od njih opisuje jedan lik koji se primetno razlikuje od lika opisanog kod ostalih - kod Luke nalazimo blagog Spasitelja nalik jagnjetu, na primer, a kod Mateja moænog i velièanstvenog vladara koji ka¾e "nisam do¹ao da donesem mir nego maè". A dalje nesuglasice se javljaju oko Isusovih poslednjih reèi na krstu. Kod Mateja i Marka to reèi glase: "Bo¾e moj, Bo¾e moj, za¹to si me ostavio?" Kod Luke one glase: "Oèe, u ruke tvoje predajem duh svoj". A kod Jovana, nalazimo prosto "Svr¹ilo se!"
Imajuæi u vidu ovo nesuglasje, jevanðelja se mogu prihvatiti jedino kao veoma sporan izvor, a nikako kao konaèan izve¹taj. Ona ne predstavljaju savr¹enu reè ma kog boga; ili, ako je predstavljaju, onda su Bo¾ije reèi bez ikakvog ustezanja bile cenzurisane, preureðene, preinaèene, uglaèane i ponovo ispisane ljudskim rukama. Mora se imati na umu da je Biblija - a to van i za Stari i za Novi zavet - samo izbor dela i to, u mnogom pogledu, proizvoljan. U nju bi, u stvari, lako moglo biti ukljuèeno mnogo vi¹e knjiga i spisa no sto je stvarno sluèaj. Nije po sredi "izgubljenost" knjiga koje nedostaju. One su, naprotiv, namerno bile izostavljene. Godine 367, episkop Atanasije Aleksandrijski (Athanasius) sakupio je i sastavio popis knjiga koje je trebalo ukljuèiti u Novi zavet. Taj je spisak otvoren na Crkvenom saboru u Hiponu (Hippo)*, 393. godine i jo¹ jednom, na Saboru u Kartagini èetiri godine kasnije. Na tim saborima je bio postignut dogovor o ovom izboru. Izvesna dela su bila sabrana i uoblièena u Novi zavet kakav mi danas znamo, druga su nadmeno bila zanemarena. Kako se, uop¹te, takav postupak odabira mo¾e smatrati konaènim? Kako je jedna skup¹tina klirika mogla nepogre¹ivo odluèiti da izvesne knjige "spadaju" u Bibliju a ostale ne? Naroèito kada neke od izostavljenih knjiga polazu puno pravo na istorijsku verodostojnost?
 |
Elisabeth Ohlson, Tajna veèera |
Onakva kakva danas postoji, stavi¹e, Biblija nije samo proizvod manje vi¹e proizvoljnog postupka odabiranja, ona je bila podvrgnuta i prilièno temeljnom preureðivanju, cenzuri i preradi. Godine 1958, na primer, profesor Morton Smit (Morton Smith) sa Kolumbija univerziteta (Columbia University) otkrio je, u jednom manastiru blizu Jerusalima, pismo u kojem se nalazio jedan nedostajuæi deliæ Markovog jevanðelja. Taj nedostajuæi deliæ nije bio izgubljen. Kako izgleda, naprotiv; bio je namerno izbaèen - na podsticaj, ako ne izrièiti zahtev, episkopa Klimenta Aleksandrijskog (Clement), jednoga od, najuva¾enijih ranockvenih otaca.
Kliment je, kako se èini, bio primio pismo od nekog Teodora (Theodore), koji se ¾alio na jednu gnostièku sektu, karpokratovce. Izgleda da su karpokratovci tumaèili izvesne delove Jevanðelja po Marku u skladu sa vlastitim naèelima - naèelima koja se nisu slagala sa stavovima Klimenta i Teodora. Teodor je, kako izgleda, zbog toga bio napao i o tome izvestio Klimenta. U pismu koje je na¹ao profesor Smit, Kliment svom uèeniku odgovara kao ¹to sledi:
Postupio si dobro uæutkav¹i neizreciva uèenja karpokratijanaca. Jer, ovi su "zvezde lutalice" ¹to se pominju u proroèanstvu, ¹to tumaraju od uske staze zapovesti ka bezgraniènom ponoru putenih i telesnih grehova. Jer, gordeæi se poznavanjem, kako sami ka¾u, "dubine Satanine", oni ne shvataju da se sami bacaju u "podzemni svet tame" i la¾i, a hvali¹uæi se svojom slobodom, postali su robovi niskih ¾elja. Takvima se treba suprotstavljati na sve naèine i potpuno. Jer, èak i kada bi oni rekli ¹togod istinito, onaj koji ljubi istinu ne bi smeo, èak ni tada, da se sa njima saglasi. Jer, sve ¹to je istinito nije istina, niti bi trebalo tu istinu ¹to (samo) izgleda istinita ljudskome mnjenju, pretpostaviti istinskoj istini, onoj koja je to prema veri .
Ovo je vanredan iskaz za jednog crkvenog oca. Kliment, u stvari, ne kaze ni¹ta manje - do "Ako tvoj protivnik, nekim sluèajem, govori istinu, ti to mora¹ poreæi i lagati da bi ga pobio". To, meðutim, nije sve. U narednom odlomku iz pisma Kliment nastavlja raspravu o Markovom jevandelju i njegovoj, ''zloupotrebi" koju, po njegovom mi¹ljenju, èine karpokratovci:
(©to se tièe) Marka, dakle, tokom Petrovog boravka u Rimu on je zapisao (jedan prikaz) dela Gospodnjih, ne objavljujuæi, ipak, sve (o njima), niti, pak, ukazujuæi na (ona) tajna, veæ birajuæi ona koja je smatrao najprobitaènijima za uzdizanje vere u onih koji su bili pouèavani. Ali, kada je Petar umro kao muèenik, Marko je do¹ao ovamo u Aleksandriju, donoseæi svoje vlastite zabele¹ke kao i one Petrove, iz kojih je preneo u svoju prvu knjigu stvari podesne za pospe¹ivanje napredovanja ka znanju (gnozi). (Tako) je sroèio jedno duhovnije Jevanðelje, na upotrebu.onima koji se usavr¹avaju. Pored toga, on ipak nije razglasio stvari koje se ne smeju izustiti, niti je zapisao jerofantsko uèenje** Gospodovo, nego je povestima veæ napisanim dodao jo¹ i druge, ¹tavi¹e, uneo je izvesne izreke èije æe tumaèenje, znao je, poput mistagogije*** odvesti slu¹aoce u samo najdublje svet i¹ te one istine skrivene iza sedam (koprena). Tako, sve u svemu, on je sadr¾aj preuredio, ni nasilno niti nesmotreno, po mojem mnjenju, a, umiruæi, ostavio je svoj sastav crkvi u Aleksandriji gde se ovaj èak i sada najbr¾ljivije èuva, a èita se samo onima koji se posveæuju u velike tajne .
Po¹to, meðutim, zli dusi stalno smi¹ljaju propast rodu ljudskome, Karpokrat (Carpocrates) pouèen od njih i koristeci se ve¹tinom obmane, tako zarobi jednog prezvitera crkve u Aleksandriji da mu ovaj predade jedan primerak toga tajnog Jevanðelja koje je, zatim, tumaèio shodno svojem bogohulnom i bludnom nauku i koje je, ¹tavi¹e, okaljao me¹ajuæi sa èistim i svetim reèima potpuno besramne la¾i .(2)
Kliment tako otvoreno saop¹tava da postoji jedno pravo tajno Jevanðelje po Marku. On zatim nalaze Teodoru da to porièe:
Njima (Karpokratovcima), stoga, kao ¹to sam gore rekao, èovek nikada ne sme popustiti, niti treba, kada oni izlo¾e svoje krivotvorine, da prizna da je ono tajno jevanðelje Markovo, veæ to treba da porekne, èak i pod zakletvom. Jer, "sve ¹to je istinito nije govoriti svim ljudima."
Kakvo je bilo to "tajno Jevanðelje" kojega je Klimentov uèenik po njegovoj naredbi, trebalo da se odrekne i koje su karpokratovci "rðavo tumaèili"? Kliment na to pitanje odgovara ukljuèujuæi u svoje pismo doslovni prepis teksta:
Neæu, zato, oklevati da tebi odgovorim na (pitanja) koja si postavio, opovrgavajuæi krivotvorine reèima samoga Jevandelja. Na primer, iza "A kad iðahu putem u Jerusalem" i onoga ¹ to sledi, pa do "i treæi dan ustaæe", (tajno Jevandelje) iznosi sledeæe (¹tivo) od reèi do reèi:
"I oni doðo¹e u Vitaniju, i jedna ¾ena, èiji brat bij a¹ e umro, bi tamo. I pristupiv¹i, ona pade nièice pred Isusom i reèe mu: Sine Davidov, smiluj mi se. All je uèenici prekori¹e. A Isus, rasrdiv¹i se, otide s njome u vrt gdje staja¹e grob, i istoga se èasa iz groba zaèu glasna vriska. I pristupiv¹i, Isus odvali kamen od vrata grobnijeh. I odmah, u¹av¹i tamo gdje be¹e mladiæ, on pose¾e i podi¾e ga uzev¹i mu ruku. A mladiæ, pogledav¹i, izljubi ga i stade ga moliti da bude sa njime. I kad izaðo¹e iz groba oni doðo¹e kuæi mladiæevoj, jer ovaj bje¹e bogat. A kad proðe ¹est dana, Isus mu reèe ¹ta da èini i kad bi veèe, mladiæ mu doðe noseæi lanenu haljinu preko (svojeg) golog (tijela). I on ostade s njime tu noæ, jer Isus ga uèa¹e tajnama kraljevstva Bo¾jega. A potom ustav¹i on opet otide na drugu stranu Jordana." (4) (Nag mladiæ pokriven platnom javlja se kasnije u Jevanðelju po Marku: A za njim iða¹e neki mladiæ ogrnut platnom po golom tijelu; i uhvati¹e onoga mladiæa. A on ostaviv¹i platno, go pobje¾e od njih. 14: 51-52)
Ovaj se uzgredni dogaðaj ne pojavljuje ni u jednoj postojeæoj verziji Jevanðelja po Marku. On je, ipak, u op¹im crtama dovoljno poznat. To je, razume se, podizanje Lazarevo, opisano u èetvtom jevandelju, pripisanom Jovanu. Tu je, kao prvo, "glasna vriska" iz groba pre no ¹to Isus odgura kamen u stranu ili nalo¾i onome koji zauzima grob da izaðe. To navodi na pomisao da onaj koji je le¾ao u grobu nije bio mrtav i time, jednim udarcem, poni¹tava svaki udeo èudotvornog. Kao drugo, èini se jasnim da je tu upleteno ne¹to vi¹e no ¹to prihvaæeni prikazi zgode sa Lazarom navode èoveka da poveruje. Izvesno je da navedeni odlomak svedoèi o nekom naroèitom odnosu izmeðu èoveka u grobu i èoveka koji ga je "vaskrsao".
Savremeni bi èitalac mo¾da bio u isku¹enju da u tome vidi nagove¹taj homoseksualnosti. Moguæno je da su kapokratovci - jedna sekta koja je te¾ila prevazila¾enju èulnosti putem zasiæenja èula - razaznali upravo takav nagove¹taj. Kako sudi profesor Smit, meðutim, mnogo je verovatnije, u stvari, da se ceo dogaðaj odnosi na posveæivanje svojstveno ¹kolama misterija - na obrednu i simboliènu smrt i ponovno roðenje kakve su bile sasvim uobièajene - na Srednjem istoku toga doba.
U svakom sluèaju, glavno je da se ta zgoda, i gore navedeni odlomak, ne pojavljuju ni u jednoj savremenoj ili prihvaæenoj verziji Markovog jevanðelja. Zbilja, jedini pomeni Lazara ili osobe sliène Lazaru u Novom zavetu nalaze se u jevanðelju pripisivanom Jovanu. Jasno je, otuda, da je Klimentov savet bio prihvaæen - ne samo od strane Teodora, veæ i od potonjih moænika isto tako. Èitav dogaðaj sa Lazarom je, prosto, bio u celosti uklonjen iz Jevanðelja po Marku.
Ako je Markovo jevanðelje bilo tako temeljno proèi¹æeno, bilo je, takoðe, natovareno sumnjivim dodacima. Ono se, u izvornoj verziji, okonèava Raspeæem, sahranom i praznim grobom. U njemu nema prizora Vaskrsenja niti ponovnog sastanka sa uèenicima. Ima, dodu¹e, izvesnih savremenih Biblija koje sadr¾e jedan uobièajeni zavr¹etak Jevanðelja po Marku - zavr¹etak u koji jeste ukljuèeno i Vaskrsenje. Bezmalo se svi savremeni biblisti, meðutim, sla¾u u mi¹ljenju da je tako pro¹ireni zavr¹etak kasnija dopuna nastala u poznom drugom veku i pridodata izvornom spisu. (5)
Jevanðelje po Marku tako pru¾a dva primera jednoga svetog spisa - tobo¾e Bogom nadahnutog - koji je bio iskvaren, preureðivan, cenzurisan i preraðivan ljudskom rukom. A ta dva sluèaja nisu teorijska. Oni su, naprotiv, danas meðu nauènicima prihvaæeni kao oèevidni i dokazani. Sme li se, onda, pretpostaviti da je Markovo jevanðelje jedinstveno po tome ¹to je bilo podvrgnuto preinaèavanju? Ako je Markovo jevanðelje bilo tako bez ustezanja doterivano, razumno je pretpostaviti da se sa ostalim jevanðeljima postupilo na slièan naèin.
Za ciljeve na¹eg istra¾ivanja, dakle, nismo nikako mogli prihvatiti jevanðelja kao konaène i nepobitne izvore ali ih, istovremeno, nismo mogli ni odbaciti. Ona, svakako, nisu bila u celosti izmi¹ljena, i pru¾ala su neke od dostupnih kljuèeva za razumevanje onoga ¹to se stvarno dogodilo u Svetoj zemlji pre dve hiljade godina. Poduhvatili smo se, dakle, njihovog pomnijeg prouèavanja, pa¾ljivog istra¾ivanja, rasplitanja èinjenica i bajki, razdvajanja istina koje su ona sad¾avala od neistinitog kalupa u koji su to istine èesto bile usaðene. A da bismo to uspeli da izvedemo, bili smo, kao prvo, prinuðeni da se upoznamo sa istorijskom stvarno¹æu i prilikama u Svetoj zemlji u praskozorje hri¹æanske ere. Jevanðelja, naime, nisu nezavisni entiteti, èarolijom prizvani iz ni¹tavila, koji plutaju, veèni i sveop¹ti, kroz vekove. Ona su istorijski spisi kao i svi drugi - kao svici sa Mrtvog mora, epopeje Homera, Vergilija, gralske romanse. Ona su proizvodi jednog sasvim odreðenog mesta, sasvim odreðenog vremena, sasvim odreðenog skupa ljudi i sasvim odreðenih istorijskih èinilaca.
|
 |
|
|
Fusnote:
1. Morton Smith, The Secret Gospel. London 1973, str. 14 ff.
2. Ibid. str. 15 ff.
3. Ibid. str. 16.
4. Ibid. str. 16 ff.
5. Najstariji rukopisi Svetog pisma, ukljuèujuæi i Codex Vaticanus i Codex Sinaiticus ne sadr¾e sada¹nji zavr¹etak Markovog jevanðelja. U oba Jevanðelje po Marku zavr¹ava kod 16:18. Oba rukopisa potièu iz èetvrtog veka, kada je èitava biblija po prvi put sabrana u jedan tom.
Primedbe prevodioca:
* mesto u Numidiji, danas Anabi
** jerofant (hijerofant) - tumaèi i uèitelj bogoslu¾benih obreda kod Grka i Egipæana; Demetrin prvosve¹tenik
*** mistagogija - priprema za posveæivanje u misterije; uvoðenje u misterije, uvoðenje u uèenje hri¹æanske crkve
Odlomak iz: , M. Bejd¾ent , R. Li , H. Linkoln, prev. B. Miæunoviæ, Beograd 1987.
O knjizi: http://www.geocities.com/Athens/Olympus/8784/gral.html
Tajno jevanðelje po Marku
|
 |
|
Morton Smith |
Godine 1958. u manastiru Sv. Sava u blizini Jerusalima, nauènik Morton Smith >>> (1915-1991) je prona¹ao pismo pripisano Klimentu Aleksandijskom (III vek n. e.), napisano na praznoj poledjini manuskripta iz XVII sa delima sv. Ignjatija. Upozorava na koje ¹ire i citiraju karpokrati. Èak iako je pismo autentièno, tvrdnje da citati potièu iz izvorne aramejske verzije Markovog jevanðelja, koje je slu¾ilo kao izvor kako za kanonsko Markovo tako i za Jovanovo jevanðelje, nije nai¹lo na odobravanje meðu nauènicima.
Iz: Oxford Dictionary of the Christian Church, Cross and Livingstone (izd.), 3. izd., Oxford University Press 1997, str. 1040.
O ovom pronalasku vidi >>>
Za dalje èitanje:
- Morton Smith, The Secret Gospel. The Discovery and Interpretation of the Secret Gospel According to Mark, Harper & Row, New York 1973.
- Morton Smith, Clement of Alexandria and a Secret Gospel of Mark, Harvard University Press 1973, 454 str.
- Theodore W. Jennings, The Man Jesus Loved. Homoerotic Narratives from the New Testament, The Pilgrim Press (Ohio) 2003.
|