GLASOVI:
Dakle, u nekoj uskoj podeli, postoje tri zenska i tri muska tipa glasa koji su podeljeni po boji i visini glasa (rasponu, mada on nije uvek presudan u klasifikaciji).
Da ne bih previse duzio, jer niko onda i nece hteti da cita, kao sto svi znamo, zenski glasovi su (pocev od najdubljeg) alt, mecosopran i sopran.
Alt (lat. altus – visok) je najdublji zenski glas. Koliko mogu da primetim, postoji jako malo uloga za ovaj glas i altovi mahom pevaju barokni repertoar tj. uloge koje su ranije bile namenjene kastratima (dok zene jos nisu pevale, alto castrato). Neki altovi se snalaze u mecosopranskim ulogama ili se definisu kao “tamniji mecosoprani”. Vokalni pedagozi obicno mlade glasove ne klasifikuju skoro nikada kao altove, vec kao mecosoprane.
Mecosoprani – moja omiljena vrsta zenskog glasa. Mecosoprani imaju izuzetne dubine, gotovo kao altovi, a u operskom repertoaru se cesto zahteva da pevaju i najvise tonove svog registra (cuveno c3). Izmedju sebe, mecosoprani se mogu podeliti na lirske, dramske i koloraturne (otprilike). Lirski mecosoprani su lagani glasovi sa razvijenom donjom lagom i stabilnim visinama. Cesto pevaju i lakse sopranske uloge. Tesitura (odnosno registar u kojem im je najlakse i najprijatnije da pevaju) im je niza od soprana, te se zato ne vode kao soprani. Slicna situacija je sa koloraturnim mecosopranima, ciji glas je vrlo pokretljiv, pa mogu da pevaju i najbrze muzicke pasaze, uprkos dosta tamnijoj boji (u poredjenju sa koloraturnim sopranima). Imaju visu tesituru od dramskih mecosoprana, i neretko pevaju i preko sopranskog c (see Cecilia Bartoli singing Es3

). Uloge za njih su uglavnom pisali Rossini i Mozart. Eto razloga zasto ih voleti.
Dramski mecosoprani su uglavnom jako masivni glasovi stvoreni za pevanje Vagnera i slicnih maltretanata ljudi sa laksim glasovima.

Uprkos tamnijoj boji glasa, i one moraju da postignu odredjene visine (do c3). Taj glas je pun, taman, ali cesto i pokretljiv ako je ton dobro fokusiran.
Soprani (od italijanskog sopra – iznad). Najsujetnije primadone

Salim se. Postoje razne vrste soprana, a evo glavnih. Koloraturni, lirski, subreta, spinto, dramski.
Koloraturni su veoma laki, svetli, pokretljivi i spicasti. Mnoge kolorature stizu do neverovatnih visina koje mogu da drze dugo, da se prosto izrazim. Unutar koloratura postoji dalja podela na lirske i na dramske kolorature. Prve su lakse i svetlije, potonje tamnije. Neki muzicari i pevaci su svrstali Mariju Kalas u dramske kolorature, mada se ja ne bih slozio sa tim. Pojedine kolorature se zovu soprano sfogato (zasto, nemam pojma), a one su te koje mogu da pevaju strasne visine. Inace, mislim da je najveca visina koja se u operskom repertoaru eksplicitno zahteva od koloratura je f3. Mada, kolorature obozavaju da se igraju i preko toga u kadencama, iako to kompozitori nisu eksplicitno zapisali, trazili, zahtevali.
Lirski – su laki i svetli sa malo manje pokretljivosti od koloratura, pa je ponekad tesko razgraniciti ih – jer se cesto i jedne i druge oprobavaju u raznim ulogama. Lirski soprani mogu biti laki lirski i puni lirski, gde puni lirski na vrhuncima mogu da ostvare prodorniji i malcice tezi ton bez forsiranja glasa.
Subrete ne vredi posebno pominjati, who cares about them. To je ionako samo jedan stadijum u zivotu i na kraju se budu lirski. Ja iskreno ne cujem neku konkretnu razliku izmedju njih i lirskih, al’ ajde.
Spinto sopran je jedan bozanstven glas koji ima sve.

Ima stabilniji centralni registar i veoma vitke, a snazne visine. Ovaj glas je veoma popularan u romanticara i u njihovim operama, a posle Pucini i veristi pisu skoro sve opere za ovaj glas kako su radnje obicno pune drame i zahtevaju snazan glas. Ovaj glas je vrlo prodoran i moze da nadjaca ceo orkestar pri snasnoj dinamici. Malcice je tamniji od lirskog, a svetliji od dramskog.
Dramski soprani su prilicno masivni glasovi, a ako u svojoj masnoci dodju do maksimuma svrstavaju se u vagnerske soprane koji su dusu dali za ekspresionizam i slicne izlete.

Ovaj glas je taman, ali za razliku od mecosoprana, ima stabilnije visine, i visu tesituru (registar u kome se najprijatnije osecaju), pa se stoga ne svrstavaju u mecosoprane. Neki teoreticari tvrde da je Kalasova bila dramski sopran, a neki smatraju da je bila spinto. Ja verujem u ovo drugo, mada...
Glas multipraktik – Marija Kalas. Iako su joj mecosopranske uloge malcice presiroke i ne bas toliko brilijantne u tehnickom smislu (ona je to nadoknadjivala interpretacijom), smatram da je ova zena mogla dobro da zvuci pevajuci bilo sta. Kao sto sam ranije rekao, misljenja sam da je ona bila spinto sopran vrlo pokretljivog glasa, iako mi se preterano i ne svidjaju njene koloraturne uloge. Neki je cak svrstavaju u kolorature (ona podsekcija dramska koloratura). Ali stoji da se u svacemu oprobala u svom zivotu i da je gotovo u svemu briljirala.