Ulicama moga lavirinta
Poslato: 26 Jun 2006, 11:46
"Iskrcavši se u Kadizu, ugledala sam one iste kržljave palme koje sam pomno posmatrala prolaze?i ovuda na putu za Ameriku, kao jedanaestogodišnja devoj?ica. Spazila sam katedralu koju sam detaljno opisala u svom dnevniku, videla sam grad u kome žene retko izlaze na ulicu, grad za koji sam rekla da nikada ne bih živela u njemu jer volim nezavisnost. Kada sam se iskrcala u Kadizu, zatekla sam one iste palme i katedralu, ali ja više nisam bila devoj?ica.
Poslednji tragovi moje prošlosti izgubili su se u drevnom gradu Fesu, koji je sa svojim vijugavim ulicama, tišinom, tajnama, svojim lavirintima i licima prekrivenim velovima toliko podse?ao na moj vlastiti život.
U gradu Fesu postalo mi je jasno da mali demon koji me je izjedao dvadeset godina, demon s kojim sam se sve vreme borila, prestao da me mu?i.
Šetala sam ulicama Fesa smirena i zaokupljena spoljašnjim svetom, prošloš?u koja više nije bila moja, bolestima koje se mogu dodirnuti, videti i imenovati, o?iglednim bolestima: leprom i sifilisom.
Zajedno sa Arapima sam hodala, pevala i molila se bogu koji propoveda mirenje sa sudbinom. Prihvatila sam njihovu rezignaciju.
?u?ala sam sa njima ?ute?i, lutala ulicama bez izlaza - ulicama svojih želja. Zaboravljala bih kuda sam krenula, pa bih sedela kraj blatom obloženih zidova, slušaju?i kako kujundžije kuju bakarne poslužavnike i posmatraju?i bojadžije kako potapaju svilu u vedra duginih boja.
Kona?no sam spokojno hodala ulicama svog lavirinta dok je san sjedinjavao snagu i slabost u o?ima Arapa. Greške koje sam ?inila, ležale su na pragovima kao otpaci i hranile muve. Mesta do kojih nisam stigla prepustila sam zaboravu, jer poput Arapina koji, bilo da jaše na magarcu ili hoda bos, ve?no ide meðu zidovima Fesa, i ja ?u zauvek i?i okružena zidovima i utvrðenjima svoga dnevnika. Neuspesi su stajali kao natpisi na zidovima, delimi?no izbrisani vremenom. Sli?no Arapima pustila sam da sve prekrije pepeo, da stara tela umru, da se zidovi sa natpisima pretvore u prah. Prepustila sam ?empresima da ?uvaju mrtve u grobovima. Dozvolila sam da ludilo bude vezano lancima, kao što Arapi vezuju svoje ludake. Odlazila sam sa njima do groblja, ne da bismo oplakivali mrtve, ve? zbog svetkovine razgovora sa prijateljima, nose?i raznobojne krpare i kaveze za ptice - toliko malo za njih zna?e smrt, bolest ili sutrašnjica. Arapi spavaju ?u?e?i, tonu u san pevuše?i, prose, mole se bez ijednog krika pobune. No?ni ?uvari spavaju na pragovima ku?a u svojim prljavim burnusima, maleni magarci krvare zbog batina. Ali bol ovde ne predstavlja ništa, tu u blatu i gladi sve je samo san. Maleni magarac - moj dnevnik sa tovarom moje prošlosti - posr?u?i, sitnim korakom ide prema pijaci."
Anais Nin
Poslednji tragovi moje prošlosti izgubili su se u drevnom gradu Fesu, koji je sa svojim vijugavim ulicama, tišinom, tajnama, svojim lavirintima i licima prekrivenim velovima toliko podse?ao na moj vlastiti život.
U gradu Fesu postalo mi je jasno da mali demon koji me je izjedao dvadeset godina, demon s kojim sam se sve vreme borila, prestao da me mu?i.
Šetala sam ulicama Fesa smirena i zaokupljena spoljašnjim svetom, prošloš?u koja više nije bila moja, bolestima koje se mogu dodirnuti, videti i imenovati, o?iglednim bolestima: leprom i sifilisom.
Zajedno sa Arapima sam hodala, pevala i molila se bogu koji propoveda mirenje sa sudbinom. Prihvatila sam njihovu rezignaciju.
?u?ala sam sa njima ?ute?i, lutala ulicama bez izlaza - ulicama svojih želja. Zaboravljala bih kuda sam krenula, pa bih sedela kraj blatom obloženih zidova, slušaju?i kako kujundžije kuju bakarne poslužavnike i posmatraju?i bojadžije kako potapaju svilu u vedra duginih boja.
Kona?no sam spokojno hodala ulicama svog lavirinta dok je san sjedinjavao snagu i slabost u o?ima Arapa. Greške koje sam ?inila, ležale su na pragovima kao otpaci i hranile muve. Mesta do kojih nisam stigla prepustila sam zaboravu, jer poput Arapina koji, bilo da jaše na magarcu ili hoda bos, ve?no ide meðu zidovima Fesa, i ja ?u zauvek i?i okružena zidovima i utvrðenjima svoga dnevnika. Neuspesi su stajali kao natpisi na zidovima, delimi?no izbrisani vremenom. Sli?no Arapima pustila sam da sve prekrije pepeo, da stara tela umru, da se zidovi sa natpisima pretvore u prah. Prepustila sam ?empresima da ?uvaju mrtve u grobovima. Dozvolila sam da ludilo bude vezano lancima, kao što Arapi vezuju svoje ludake. Odlazila sam sa njima do groblja, ne da bismo oplakivali mrtve, ve? zbog svetkovine razgovora sa prijateljima, nose?i raznobojne krpare i kaveze za ptice - toliko malo za njih zna?e smrt, bolest ili sutrašnjica. Arapi spavaju ?u?e?i, tonu u san pevuše?i, prose, mole se bez ijednog krika pobune. No?ni ?uvari spavaju na pragovima ku?a u svojim prljavim burnusima, maleni magarci krvare zbog batina. Ali bol ovde ne predstavlja ništa, tu u blatu i gladi sve je samo san. Maleni magarac - moj dnevnik sa tovarom moje prošlosti - posr?u?i, sitnim korakom ide prema pijaci."
Anais Nin