Paganizam mi je zanimljiv na onaj način na koji mi je zanimljiv bilo koji sistem verovanja koji je manje ili više blizak nekim mojim uverenjima (u slučaju paganizma - manje). Neopaganizam mi je, sa druge strane, izrazito nezanimljiv, povremeno do tačke odbojnosti. Ima nečeg potpuno odvratnog u tom insistiranju na "povratku prirodi", kao da se automatski podrazumeva da je to nešto poželjno ili čak moguće. I pretpostavlja da smo nekud otišli od te prirode, štagod da je ona.
Mislim da je u korenu moje odbojnosti prema neopaganizmu nedefinisanost svega toga. Evo, recimo ovo:
[url=http://www.gay-serbia.com/forum/viewtopic.php?p=1493975#p1493975]Primeval napisao:[/url]
Iskreno,
ne pripadam ni jednod tradiciji jer moje poimanje paganizma i ono što
ja radim se i ne može baš negde indetifikovati. Jednostavno neki
individualni put, moja volja, moja ljubav i moja sreća usmerena ka Prirodi
i onome što ona nudi i daje. Teško je da se o tome priča (pogotovo ovako
preko neta) jer je to nešto lično.
...
Priroda je ono što je primarno čoveku a najviše duhovno - iz
Prirode proizilazi ono čisto i trajno, iskreno i valjano. Naši stariji su umeli to
jasno da prepoznaju - za njih je Priroda bila jedina smernica i saputnik, jer
su jedino na nju mogli da se oslone. Jednostavno, spajali su sve i nisu
posmatrali stvari tako jednostavno kao što to rade hrišćani (a ovi danas
o njima ne bih ni da pričam). Duhovno ima više slojeva a jedan od prvih
počinje od materijalnog.
Sve je nešto neshvatljivo, mistično, i jeste i nije istovremeno, slojevito, maglovito, sa velikim slovima što opet verovatno nešto znači, osim ako ne znači, sve je jedno, ali u stvari i nije. Pa tako istovremeno nešto i znaš i ne znaš, isti si kao svi, a opet si potpuno nešto drugo... bla bla bla.
Sve u svemu: nisam ja za to.
