Gay-Serbia.com | Diskusije

Upravo pročitah na sajtu B92 da će konzervativni SNS učestvovati na izborima u BiH

Sumnjivo mi to što se jedna srbijanska partija sa istorijom kakva je njihova upliće u politički sistem RS, sada kada Dodik svako malo preti referendumom, koji Hrvatska osuđuje do te mere da je najavila vojnu intervenciju, a od kojeg se Srbija distancira i ograđuje...
Vaša mišljenja?

B92

bash imash dara za dramatizejshn efekt.

lepo je neko rekao: sada postoje dve vrste radikala - sa i bez bedzeva.
i to mu dodje to.

Da, ali mene kopka slučajnost da se "radikali bez bedževa" pojavljuju u javnosti baš sada...
Opet podsećam na Dodikove ispade i na politiku koju je zastupala SNS dok je bila SRS, a od koje se nije distancirala ni sada!

šta je tu čudno? radikali imaju mirror stranku u rs-u, kontam da se po istom mirror principu od nje odvojilo ovo "napredno" krilo, ka' što se i u srbiji zbilo.
(mein gott, čak i rimu iz mene iscediše).

Kontam ja da sve stranke sarađuju i to je nešto sasvim normalno... Ali da jedna stranka pokreće svoje krilo i u drugoj zemlji, pa da iz matične daje instrukcije ovima i to otvoreno (javno).. to mi baš i nije poznato...
Što se tiče odvajanja.. to je priča za sebe...

Originally posted by just_me

Ali da jedna stranka pokreće svoje krilo i u drugoj zemlji, pa da iz matične daje instrukcije ovima i to otvoreno (javno).. to mi baš i nije poznato...

đes' ti bio ovih par decenija?
pa sve mejdžr ubernacoške stranke su isklonirane preko ex republičkih granica...

Koje? Imenuj i napravi mi vezu kao što je ovde data... Sve partije se trude da imaju uticaj na sestrinske partije u drugim zemljama, ali, zaista mi nije poznato da je neka partija osnivala svoja predstavništa u zemljama van matične...

http://www.ohr.int/

i mirna Bosna

Hahaha! Amin! Ali, na žalost, Dodik ima pravo kada se poziva na 1244 :S
Kao i Kosovo, oni takođe mogu krenuti u političku borbu za ocepljenje i priključenje Srbiji. Prvi deo potpada pod 1244, ali ne i drugi. Odatle i Mesićeva pretnja.. Itd...

Originally posted by just_me

Hahaha! Amin! Ali, na žalost, Dodik ima pravo kada se poziva na 1244 :S
Kao i Kosovo, oni takođe mogu krenuti u političku borbu za ocepljenje i priključenje Srbiji. Prvi deo potpada pod 1244, ali ne i drugi. Odatle i Mesićeva pretnja.. Itd...

evo samo što nije

Kao što sam ranije rekao, Tadić se jasno ogradio i odbio da podrži ideju o referendumu (jer bi u suprotnom priznao Kosovo), ali to ne znači da će biti politika SNS-a koje je u decembru svega nekoliko procenata odvajalo od demokrata... Istraživanja vršio CeSiD, ako se ne varam...

Originally posted by just_me

Koje? Imenuj i napravi mi vezu kao što je ovde data...

šajaznam, imaš srs i sda u srbiji i u bosni, hdz(ove) i hsp u bosni i u hrvatskoj, a i sds beše dvoglav dok je postojala rsk... e sad, jbmlg, kakve su im veze javne ili tajne, ne mogu ti pametno kasti. po stranačkim odnosima rovarim samo kad baš moram.

Originally posted by just_me
Sumnjivo mi to što se jedna srbijanska partija sa istorijom kakva je njihova upliće u politički sistem RS, sada kada Dodik svako malo preti referendumom, koji Hrvatska osuđuje do te mere da je najavila vojnu intervenciju, a od kojeg se Srbija distancira i ograđuje...

Na teritoriji RS, SRS je prisutna od predratnog perioda, samo se raskol dogodio mnogo ranije, jednoj struji je krovna stranka bila SRS iz Srbije, a drugi su zagovarali manje radikalne ideje, nesto poput danasnjeg SNS-a i SRS-a u Srbiji.

Dodikov SNSD je toliko jak da SNS, pa cak ni u koaliciji sa obe struje SRS-a nema apsolutno nikakve sanse da dobije znacajan broj glasova da bi ga ugrozili. A Dodik, ako namerava da nesto ucini, buduci da ima skoro pa apsolutnu vlast, ne treba mu podrska novonastalog SNS-a, niti drugih desnicarskih partija.

Smatram da ce prisustvo SNS-a na politickoj sceni RS proci sasvim nezapazeno ukoliko se nedavno izbaceni clan SDS-a, Kalinic, ne prikloni njima, pa zbog toga privuce nesto veci broj glasaca.

Aha.. Hvala Delete, a Dodik ne bi sa SNS-om?

Originally posted by just_me
Aha.. Hvala Delete, a Dodik ne bi sa SNS-om?

Nije iskljuceno, ali mu sad, realno, nisu potrebni.
Ako bi, eventualno, njegovi (neozbiljni) planovi o referendumu bili osujeceni pre izbora, onda bi teoretski postojala potreba da udje u koaliciju sa nekim za koga glasaju zadrti nacionalisti, penzosi i seljaci, ali, opet, ne vidim SNS u toj prici, osim ako na teritoriju RS udju sa pricom kakvu je imala SRS u Srbiji.

Hašemitska Kraljevina BiH

Piše: Boris Dežulović

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara

Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.

- Esade, s kojim državama graniči naša domovina? – pita učitelj Nermin debeljuškastog dječaka u posljednjoj klupi.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Mensure, da čujemo Esada.

- Ovaj... – započne Esad – naša je domovina Allah dž. š. i kao takva je neograničena.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne vjeronauke – strogo će učitelj Nermin, poslavši debeloga da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, graniči na jugoistoku sa Saudijskom Arabijom, na istoku s Irakom, na sjeveru sa Sirijom, na sjeverozapadu s Palestinom, a na jugozapadu – tu mali Mensur zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Izraelom.

Tako je otprilike do prije nekoliko dana izgledao život u u Karavlasima, zabačenom selu kraj Brčkog, mnogo poznatijem pod današnjim nazivom Gornja Maoča. Iz toga su sela jebenih devedesetih otišli svi Karavlasi, bosanski Rumunji, a na njihovo mjesto iz Bočinje kraj Maglaja došli čudni neki bradati ljudi što govore arapski i hodaju selom u kratkim hlačama.

Sljedećih godina, jedna drugu sustizale su vijesti o zloglasnim vehabijama iz izolirane, zatvorene šerijatske zajednice u Maoči Gornjoj, njihovim osebujnim metodama u borbi za selefijsku Bosnu, zavođenje izvornog islama i privođenje posrnulih bosanskih muslimana vjeri njihovih predaka, o selu u kojemu ne važe zakoni Bosne i Hercegovine, gdje ne zalaze stranci i ne zvone mobiteli - jer svaka muzika i zabava su zabranjene – o muškarcima što tamo usred ljeta rade pored vatre jer „naporan rad olakšava put do Allaha“, ženama što šute i bauljaju šumom u burkama, i djeci što u seoskoj školi uče po nastavnom planu i programu - Kraljevine Jordana.

- A sad historija – strogo bi započeo bradati učitelj iz Maoče Gornje. – Koje godine se raspala bivša zajednička država, a naša domovina izborila nezavisnost?

- Mogu ja, mogu ja?

- Ne možeš. Esade?

- Ovaj... – zamucao bi debeljuškasti dječačić – Otomansko carstvo raspalo se u Prvom svjetskom...

- Ne, ne, ne – strogo bi ga prekinuo učitelj Nermin, pa poslao da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, izborila je nezavisnost u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, nakon što se raspao Britanski mandat Palestine, a na tom teritoriju formirane dvije nove države, na istoku Transjordan, današnja Hašemitska Kraljevina Jordan, Al-Mamlakâ al-Urdunnīyâ al-Hāšimīyâ, neka je poživi dobri Allah!, a na zapadu – tu bi mali Mensur zahračio kroz nos, pa zvučno pljunuo u daščani pod – Izrael.

- Aferim, Mensure, za nagradu možeš sam sebi šestarom izvaditi zub – uskliknuo bi učitelj Nermin. – Ne zaboravite, djeco, bol i patnja olakšavaju put do Allaha.

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara.

Silno se morao iznenaditi mali Mensur kad je u kuću njegova oca banula jordanska policija. Nije mališan ništa razumio, dospio je čuti samo kako mu otac viče da bježi, pa je dao petama pustinjskog vjetra i odlučio pobjeći u Saudijsku Arabiju, gdje još drže do šerijata i gdje policija ne hapsi poštene muslimane.

Srećom je kod strogog učitelja Nermina uvijek imao peticu iz geografije, pa je znao da Saudijska Arabija nije daleko od Gornje Maoče, odmah s druge strane planine Jamal Umm al Dami, i da mu valja preko nje u pustinju, pa preko jordansko-saudijske granice u Al B’ir, noću, da ga ne uhvate kafiri iz jordanske policije.

Dva je dana i tri noći Mensur tako lutao bogazama Majevice, jeo gljive i šumske plodove, klanjao namaze i molio Allaha dž. š. da mu pokaže put do Al B’ira, krio se od policije i veselo selamio majevičke seljake, čudom se čudeći što viču na njega i gađaju ga krumpirima. Učili su već iz historije kako je kralj Husein sklopio pakt sa šejtanom, s Amerikom i Izraelom, ali sad, prvi put izvan svog sela, mali se Mensur i sam mogao uvjeriti u što se pretvorila njegova domovina Hašemitska Kraljevina Jordan: svojim je očima podno planine vidio dvorišta sa svinjama i pravu pravcatu križarsku crkvu!

Sve dok tako treći dan, izgladnio i iscrpljen, nije dolje na cesti iznenada ugledao braću vehabije, dva bradata muškarca u dugačkim crnim haljinama, istim onim jednostavnim crnim bishtama što ih saudijski selefije, kako je učio u školi, nose za hladnih dana. Konačno na slobodi!, pomislio je mali Mensur i plakao od sreće trčeći prema braći vehabijama.

- Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, draga braćo! – srdačno je širio ruke mališan.

- Pomoz Bog, junače – uzvratio je stariji vehabija.

- Da li je ovo Saudijska Arabija? – nestrpljivo je pitao dječak.

- Semberija?! – odgovorio je drugi brat. – Jašta je.

Mali Mensur je mislio da će umrijeti od sreće. Kao opčinjen gledao je bradatu selefijsku braću u crnim bishtama, sa crnim kefijama na glavi i neobičnim zlatnim lancima pod bradom, iza njih Obrijež, bijele kuće Al B’ira i u daljini ravni horizont Saudijske Arabije, a uz cestu žutu tablu na kojoj je njemu nepoznatom, ali lijepom saudijskoarapskom kaligrafijom pisalo - „Bijeljina“.

Sve od tada, mali Mensur živi sa bijeljinskim selefijama. Uči kod njih kako će dragi Bog munjom kazniti sve nevjernike i đavolove sluge, i kako su bosanski muslimani izdali vjeru svojih predaka, kako se živ čovjek treba klanjati samo dragome Bogu i kako je svaka zabava poguba ljudska, muškarac kako treba biti gospodar, žene da slušaju, šute i rađaju, a djeca vrijedno da uče kako bi bili na čast i ponos Bogu i Otadžbini.

- Mensure, s kojim državama graniči naša otadžbina? – pita bradati učitelj malog Mensura, neobičnog dječaka iz posljednje klupe s kojim se cijeli razred ruga i šegači.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Nemanja, da čujemo Mensura.

- Ovaj... – započne Mensur – naša je otadžbina izborena u neravnopravnom ratu sa najvećom svjetskom silom i kao takva graniči s čudom.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne istorije – strogo će učitelj. – Hajde, Nemanja, da čujemo.

- Naša otadžbina, dragi Bog da je čuva, graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunijom i Bugarskom, na jugu s Makedonijom i Albanijom, a na zapadu sa Hrvatskom, Crnom Gorom i – tu mali Nemanja zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Bosnom i Hercegovinom.

uh, jos samo da naprednjaci pocnu pisati blogove...

Originally posted by Lepa Krepa

Hašemitska Kraljevina BiH

Piše: Boris Dežulović

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara

Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.

- Esade, s kojim državama graniči naša domovina? – pita učitelj Nermin debeljuškastog dječaka u posljednjoj klupi.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Mensure, da čujemo Esada.

- Ovaj... – započne Esad – naša je domovina Allah dž. š. i kao takva je neograničena.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne vjeronauke – strogo će učitelj Nermin, poslavši debeloga da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, graniči na jugoistoku sa Saudijskom Arabijom, na istoku s Irakom, na sjeveru sa Sirijom, na sjeverozapadu s Palestinom, a na jugozapadu – tu mali Mensur zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Izraelom.

Tako je otprilike do prije nekoliko dana izgledao život u u Karavlasima, zabačenom selu kraj Brčkog, mnogo poznatijem pod današnjim nazivom Gornja Maoča. Iz toga su sela jebenih devedesetih otišli svi Karavlasi, bosanski Rumunji, a na njihovo mjesto iz Bočinje kraj Maglaja došli čudni neki bradati ljudi što govore arapski i hodaju selom u kratkim hlačama.

Sljedećih godina, jedna drugu sustizale su vijesti o zloglasnim vehabijama iz izolirane, zatvorene šerijatske zajednice u Maoči Gornjoj, njihovim osebujnim metodama u borbi za selefijsku Bosnu, zavođenje izvornog islama i privođenje posrnulih bosanskih muslimana vjeri njihovih predaka, o selu u kojemu ne važe zakoni Bosne i Hercegovine, gdje ne zalaze stranci i ne zvone mobiteli - jer svaka muzika i zabava su zabranjene – o muškarcima što tamo usred ljeta rade pored vatre jer „naporan rad olakšava put do Allaha“, ženama što šute i bauljaju šumom u burkama, i djeci što u seoskoj školi uče po nastavnom planu i programu - Kraljevine Jordana.

- A sad historija – strogo bi započeo bradati učitelj iz Maoče Gornje. – Koje godine se raspala bivša zajednička država, a naša domovina izborila nezavisnost?

- Mogu ja, mogu ja?

- Ne možeš. Esade?

- Ovaj... – zamucao bi debeljuškasti dječačić – Otomansko carstvo raspalo se u Prvom svjetskom...

- Ne, ne, ne – strogo bi ga prekinuo učitelj Nermin, pa poslao da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, izborila je nezavisnost u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, nakon što se raspao Britanski mandat Palestine, a na tom teritoriju formirane dvije nove države, na istoku Transjordan, današnja Hašemitska Kraljevina Jordan, Al-Mamlakâ al-Urdunnīyâ al-Hāšimīyâ, neka je poživi dobri Allah!, a na zapadu – tu bi mali Mensur zahračio kroz nos, pa zvučno pljunuo u daščani pod – Izrael.

- Aferim, Mensure, za nagradu možeš sam sebi šestarom izvaditi zub – uskliknuo bi učitelj Nermin. – Ne zaboravite, djeco, bol i patnja olakšavaju put do Allaha.

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara.

Silno se morao iznenaditi mali Mensur kad je u kuću njegova oca banula jordanska policija. Nije mališan ništa razumio, dospio je čuti samo kako mu otac viče da bježi, pa je dao petama pustinjskog vjetra i odlučio pobjeći u Saudijsku Arabiju, gdje još drže do šerijata i gdje policija ne hapsi poštene muslimane.

Srećom je kod strogog učitelja Nermina uvijek imao peticu iz geografije, pa je znao da Saudijska Arabija nije daleko od Gornje Maoče, odmah s druge strane planine Jamal Umm al Dami, i da mu valja preko nje u pustinju, pa preko jordansko-saudijske granice u Al B’ir, noću, da ga ne uhvate kafiri iz jordanske policije.

Dva je dana i tri noći Mensur tako lutao bogazama Majevice, jeo gljive i šumske plodove, klanjao namaze i molio Allaha dž. š. da mu pokaže put do Al B’ira, krio se od policije i veselo selamio majevičke seljake, čudom se čudeći što viču na njega i gađaju ga krumpirima. Učili su već iz historije kako je kralj Husein sklopio pakt sa šejtanom, s Amerikom i Izraelom, ali sad, prvi put izvan svog sela, mali se Mensur i sam mogao uvjeriti u što se pretvorila njegova domovina Hašemitska Kraljevina Jordan: svojim je očima podno planine vidio dvorišta sa svinjama i pravu pravcatu križarsku crkvu!

Sve dok tako treći dan, izgladnio i iscrpljen, nije dolje na cesti iznenada ugledao braću vehabije, dva bradata muškarca u dugačkim crnim haljinama, istim onim jednostavnim crnim bishtama što ih saudijski selefije, kako je učio u školi, nose za hladnih dana. Konačno na slobodi!, pomislio je mali Mensur i plakao od sreće trčeći prema braći vehabijama.

- Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, draga braćo! – srdačno je širio ruke mališan.

- Pomoz Bog, junače – uzvratio je stariji vehabija.

- Da li je ovo Saudijska Arabija? – nestrpljivo je pitao dječak.

- Semberija?! – odgovorio je drugi brat. – Jašta je.

Mali Mensur je mislio da će umrijeti od sreće. Kao opčinjen gledao je bradatu selefijsku braću u crnim bishtama, sa crnim kefijama na glavi i neobičnim zlatnim lancima pod bradom, iza njih Obrijež, bijele kuće Al B’ira i u daljini ravni horizont Saudijske Arabije, a uz cestu žutu tablu na kojoj je njemu nepoznatom, ali lijepom saudijskoarapskom kaligrafijom pisalo - „Bijeljina“.

Sve od tada, mali Mensur živi sa bijeljinskim selefijama. Uči kod njih kako će dragi Bog munjom kazniti sve nevjernike i đavolove sluge, i kako su bosanski muslimani izdali vjeru svojih predaka, kako se živ čovjek treba klanjati samo dragome Bogu i kako je svaka zabava poguba ljudska, muškarac kako treba biti gospodar, žene da slušaju, šute i rađaju, a djeca vrijedno da uče kako bi bili na čast i ponos Bogu i Otadžbini.

- Mensure, s kojim državama graniči naša otadžbina? – pita bradati učitelj malog Mensura, neobičnog dječaka iz posljednje klupe s kojim se cijeli razred ruga i šegači.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Nemanja, da čujemo Mensura.

- Ovaj... – započne Mensur – naša je otadžbina izborena u neravnopravnom ratu sa najvećom svjetskom silom i kao takva graniči s čudom.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne istorije – strogo će učitelj. – Hajde, Nemanja, da čujemo.

- Naša otadžbina, dragi Bog da je čuva, graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunijom i Bugarskom, na jugu s Makedonijom i Albanijom, a na zapadu sa Hrvatskom, Crnom Gorom i – tu mali Nemanja zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Bosnom i Hercegovinom.

Fuj!

Originally posted by Lepa Krepa

Hašemitska Kraljevina BiH

Piše: Boris Dežulović

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara

Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.

- Esade, s kojim državama graniči naša domovina? – pita učitelj Nermin debeljuškastog dječaka u posljednjoj klupi.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Mensure, da čujemo Esada.

- Ovaj... – započne Esad – naša je domovina Allah dž. š. i kao takva je neograničena.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne vjeronauke – strogo će učitelj Nermin, poslavši debeloga da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, graniči na jugoistoku sa Saudijskom Arabijom, na istoku s Irakom, na sjeveru sa Sirijom, na sjeverozapadu s Palestinom, a na jugozapadu – tu mali Mensur zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Izraelom.

Tako je otprilike do prije nekoliko dana izgledao život u u Karavlasima, zabačenom selu kraj Brčkog, mnogo poznatijem pod današnjim nazivom Gornja Maoča. Iz toga su sela jebenih devedesetih otišli svi Karavlasi, bosanski Rumunji, a na njihovo mjesto iz Bočinje kraj Maglaja došli čudni neki bradati ljudi što govore arapski i hodaju selom u kratkim hlačama.

Sljedećih godina, jedna drugu sustizale su vijesti o zloglasnim vehabijama iz izolirane, zatvorene šerijatske zajednice u Maoči Gornjoj, njihovim osebujnim metodama u borbi za selefijsku Bosnu, zavođenje izvornog islama i privođenje posrnulih bosanskih muslimana vjeri njihovih predaka, o selu u kojemu ne važe zakoni Bosne i Hercegovine, gdje ne zalaze stranci i ne zvone mobiteli - jer svaka muzika i zabava su zabranjene – o muškarcima što tamo usred ljeta rade pored vatre jer „naporan rad olakšava put do Allaha“, ženama što šute i bauljaju šumom u burkama, i djeci što u seoskoj školi uče po nastavnom planu i programu - Kraljevine Jordana.

- A sad historija – strogo bi započeo bradati učitelj iz Maoče Gornje. – Koje godine se raspala bivša zajednička država, a naša domovina izborila nezavisnost?

- Mogu ja, mogu ja?

- Ne možeš. Esade?

- Ovaj... – zamucao bi debeljuškasti dječačić – Otomansko carstvo raspalo se u Prvom svjetskom...

- Ne, ne, ne – strogo bi ga prekinuo učitelj Nermin, pa poslao da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, izborila je nezavisnost u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, nakon što se raspao Britanski mandat Palestine, a na tom teritoriju formirane dvije nove države, na istoku Transjordan, današnja Hašemitska Kraljevina Jordan, Al-Mamlakâ al-Urdunnīyâ al-Hāšimīyâ, neka je poživi dobri Allah!, a na zapadu – tu bi mali Mensur zahračio kroz nos, pa zvučno pljunuo u daščani pod – Izrael.

- Aferim, Mensure, za nagradu možeš sam sebi šestarom izvaditi zub – uskliknuo bi učitelj Nermin. – Ne zaboravite, djeco, bol i patnja olakšavaju put do Allaha.

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara.

Silno se morao iznenaditi mali Mensur kad je u kuću njegova oca banula jordanska policija. Nije mališan ništa razumio, dospio je čuti samo kako mu otac viče da bježi, pa je dao petama pustinjskog vjetra i odlučio pobjeći u Saudijsku Arabiju, gdje još drže do šerijata i gdje policija ne hapsi poštene muslimane.

Srećom je kod strogog učitelja Nermina uvijek imao peticu iz geografije, pa je znao da Saudijska Arabija nije daleko od Gornje Maoče, odmah s druge strane planine Jamal Umm al Dami, i da mu valja preko nje u pustinju, pa preko jordansko-saudijske granice u Al B’ir, noću, da ga ne uhvate kafiri iz jordanske policije.

Dva je dana i tri noći Mensur tako lutao bogazama Majevice, jeo gljive i šumske plodove, klanjao namaze i molio Allaha dž. š. da mu pokaže put do Al B’ira, krio se od policije i veselo selamio majevičke seljake, čudom se čudeći što viču na njega i gađaju ga krumpirima. Učili su već iz historije kako je kralj Husein sklopio pakt sa šejtanom, s Amerikom i Izraelom, ali sad, prvi put izvan svog sela, mali se Mensur i sam mogao uvjeriti u što se pretvorila njegova domovina Hašemitska Kraljevina Jordan: svojim je očima podno planine vidio dvorišta sa svinjama i pravu pravcatu križarsku crkvu!

Sve dok tako treći dan, izgladnio i iscrpljen, nije dolje na cesti iznenada ugledao braću vehabije, dva bradata muškarca u dugačkim crnim haljinama, istim onim jednostavnim crnim bishtama što ih saudijski selefije, kako je učio u školi, nose za hladnih dana. Konačno na slobodi!, pomislio je mali Mensur i plakao od sreće trčeći prema braći vehabijama.

- Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, draga braćo! – srdačno je širio ruke mališan.

- Pomoz Bog, junače – uzvratio je stariji vehabija.

- Da li je ovo Saudijska Arabija? – nestrpljivo je pitao dječak.

- Semberija?! – odgovorio je drugi brat. – Jašta je.

Mali Mensur je mislio da će umrijeti od sreće. Kao opčinjen gledao je bradatu selefijsku braću u crnim bishtama, sa crnim kefijama na glavi i neobičnim zlatnim lancima pod bradom, iza njih Obrijež, bijele kuće Al B’ira i u daljini ravni horizont Saudijske Arabije, a uz cestu žutu tablu na kojoj je njemu nepoznatom, ali lijepom saudijskoarapskom kaligrafijom pisalo - „Bijeljina“.

Sve od tada, mali Mensur živi sa bijeljinskim selefijama. Uči kod njih kako će dragi Bog munjom kazniti sve nevjernike i đavolove sluge, i kako su bosanski muslimani izdali vjeru svojih predaka, kako se živ čovjek treba klanjati samo dragome Bogu i kako je svaka zabava poguba ljudska, muškarac kako treba biti gospodar, žene da slušaju, šute i rađaju, a djeca vrijedno da uče kako bi bili na čast i ponos Bogu i Otadžbini.

- Mensure, s kojim državama graniči naša otadžbina? – pita bradati učitelj malog Mensura, neobičnog dječaka iz posljednje klupe s kojim se cijeli razred ruga i šegači.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Nemanja, da čujemo Mensura.

- Ovaj... – započne Mensur – naša je otadžbina izborena u neravnopravnom ratu sa najvećom svjetskom silom i kao takva graniči s čudom.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne istorije – strogo će učitelj. – Hajde, Nemanja, da čujemo.

- Naša otadžbina, dragi Bog da je čuva, graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunijom i Bugarskom, na jugu s Makedonijom i Albanijom, a na zapadu sa Hrvatskom, Crnom Gorom i – tu mali Nemanja zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Bosnom i Hercegovinom.

Ma, između Gornje Maoče i Bijeljine skoro da nema razlike.
C, c, c...

Dodikov SNSD je toliko jak da SNS, pa cak ni u koaliciji sa obe struje SRS-a nema apsolutno nikakve sanse da dobije znacajan broj glasova da bi ga ugrozili. A Dodik, ako namerava da nesto ucini, buduci da ima skoro pa apsolutnu vlast, ne treba mu podrska novonastalog SNS-a, niti drugih desnicarskih partija.

Smatram da ce prisustvo SNS-a na politickoj sceni RS proci sasvim nezapazeno ukoliko se nedavno izbaceni clan SDS-a, Kalinic, ne prikloni njima, pa zbog toga privuce nesto veci broj glasaca.

Dodiku trenutno ne moze niko nista. Ko god nesto pokusa u startu se zajebao. Ako se ne varam njegov SNSD je po broju glasova na nivou cele BIH zauzeo prvo mesto.