Gay-Serbia.com | Diskusije

Ne znam da li ovdje postoji neka slična tema, ali ovo je više ovako real life stvar. Osobe s invaliditetom su dio našeg okruženja, prisutni svugdje, mada se ne govori toliko o diskriminaciji istih. Zanima me koliko se suosjećate sa osobama sa invaliditetom i u slučaju da se zaljubite u nekoga , bi li vam invaliditet bio jedini razlog da osobu odbijete jer ne želite obavezu, moguću brigu oko vašeg partnera na bilo kakav način itd.? Te koliko je to moralno ovako sa filozofskog aspekta?

Ovakav ubrzan način života, svako brine za sebe i svoje potrebe, gleda svoja posla, kad se i traži partner traži se preko neta-a ( ne bitno bili hetero ili gay)- ljude se odbija na osnovu krive boje kose ili "lošeg" ukusa za modu.Sve neki plitki kriteriji.. Ukratko, na neki način u ovakvom društvu, iskreno suosjećam na neki način sa osobama sa invliditetom. Najviše suosjećam , ali ne žalim ( razlika je ogromna) jer imam prijateljicu koja ima hendikep te shvaćam koji sve problemi dolaze u obzir, ali isto tako i u njenom ljubavnom životu ne cvjetaju ruže. Djevojka je prekrasna i pametna i željna pažnje, i zaslužuje ju realno u svojim godinama najviše, ali recimo ona kad kaže za svoj hendikep koliko god bilo sve ok do tada, svi se razbježe, malo je požale i prekinu kontakt. Ukoliko i nastave kontakt, to je zato što gledaju u njenu ljepotu- ignoriraju stvarnost na čas , kad se nađu uživo i vide "hendikep" automatski je otpišu...
Na kraju krajeva, to što smo rođeni sa privilegijom zdravlja, ne znači da isto ne možemo i izgubiti i naći se u sličnoj situaciji.
Meni je ova tema jako emotivna jer po meni ona zapravo pokazuje snagu ljubavi. Kao u bračnim zavjetima. Voljet ću te u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti itd....

Odlična tema....
Sad neovisno od orijentacije, moj otac je invalid od svoje pete godine. Kad je bio dečak, sa stricem i drugaricom našli u selu bombu iz II svetskog rata i gurnuli je u šporet na drva. Deca bez nadzora...svi jako mali, do 7 godina. Devojčica je poginula, otac ostao bez levog oka i takođe ta leva strana glave oko oka i čela mu je potpuno deformisana bila. Elem, do svoje 20 i neke godine imao je oko 20ak operacija uglavnom estetskih da se sve to koliko toliko sredi, vestacko oko prvo na nekoj ruskoj klinici itd.
Ja ga čitav život svoj znam kao takvog tako da baš nikad nisam razmišljala o tome da li je nekada imao neprijatnosti tog tipa, odbijanje i sl. Nisam ga nikada ni dozivljavala kao nekog sa hendikepom Znam da se keva zaljubila u njega do ušiju, venčali se, dobili dva idiota.
I onda se desilo pre nekih 7,8 godina da sam slučajno čula priču onaj rekao onom pa taj ovom itd kako to da je S tako lepa žena a udala se za Z onakvog, bez oka, itd. Tad mi je sve bilo jasno. Kad neko tako lupi za čoveka koji sa svojim hendikepom oženjen odavno, ima unuke, evo gura šezdeset i kusur, pomislim šta li je on preživljavao onda sa svojih 20, 30 godina u svakom pogledu.
I da dodam, a što mi je drago, keva jako fino brine o njemu, koliki god da je ona monstrum i koliko god da su se svadjali kao mlađi nikad nije udarila na njegov fizički izgled (sto bi, of course, bilo jako jadno).

Markiza, ovo je stvarno priča onako koja te obogati duhovno kad pročitaš. Samim time što je tvoj otac ostao dovoljno jak i stabilan da ga to ne ometa u životu, to je odlika pravih i snažnih ljudi. samo tako se i može naprijed. Sama tema nekako objedinjuje sve i predrasude i pravu ljubav i prihvaćanje i sve.
Što se tiče predrasuda, moj tetak je u kolicima,pao je kroz prozor kao mladić u vojsci , čudo da je ostao živ. Moja teta se udala za njega, kad ga je dovela kući da upozna našu familiju , nažalost, naši su bili u apsolutnom šoku. Pričao mi je otac kako su govorili nasamo da ne znaju jel ona normalna i zašto si upropaštava život itd., da je puno selo lijepih i zdravih dečki, da je ona prezgodna , da će mu bit robinja cijeli život i slične gluposti.... Oni su se jednostavno ludo voljeli i imali su i dijete, mog bratića i baš su sretni skupa. Jednostavno, ljubav je ljubav. On njoj nikada nije bio na teret i koliko god je mogao, obavljao je sve poslove pa čak i one koji su mu bili izazov - kao npr. vožnja auta, nabavio je auto na ručne komande što je meni svjetsko čudo od tehnike, vozio sina svaki dan u školu, brinuo se o njemu kao malo koji otac, pisao sa njim zadaće, trudio se, čak se i zaposlio iako je dobio penziju.. Jednostavno čovjek je bio dobar otac i suprug,a da su slušali ostale zajedljive babe, danas bi vjerojatno oboje bili manje sretni nego sada. U svemu u čemu mu je teta pomagala, radila je to iz ljubavi, ne iz tereta.

Isto vrijedi i za lgbt osobe sa invaliditetom, svaka osoba koja ih odbije zbog toga ionako ih nije vrijedna i bolje da ih poštedi svoje prisutnosti.
Samo me zabrinjava što nekako imam neki osjećaj da je prije ljubav bila više cijenjena, dok je danas ona svedena na ruglo i glupost. Tj. danas rijetko tko zna uopće što je to - je li fizičko ili što li je itd., zašto se žrtvovati za nekoga ako ti je to samo izvor seksa kad isti možeš potržiti bilo gdje- apsolutno iskrivljenje vrijednosti- nebitno koje seksualne orijentacije.
Takvima preporučam seks lutke, ne govore, nema obaveza ni žrtve, to je pravi partner za njih u suštini.

thumbs up
Nisam sujeverna, ne verujem u karmu, sve se vrati, sve se plati i ta čuda, ali desilo se nešto čudno. Baš ta porodica koja je lupetala o mom ocu i svemu tome, desi se da im sin(koji je inače školski drug moga brata i sjajan lik) doživi nezgodu u autobusu u Nišu dok je bio student. Pukao amortizer u busu, šta li, i komadići toga odlete i pogode njihovog sina pravac u oko. Dečku ladno iscurilo oko dok došla hitna i ništa, ostao patrljak potpuno nefunkcionalnog oka. Išao je u Tursku, Rusiju da nešto učini povodom toga i naravno ništa. Ostao slep na to jedno oko sa 20 i nešto godina. E, to mi bilo jezivo, i žao naravno dečka, keva mu je otpad ali je on bio car.

Mislim da je to slučajnost, što se tiče Starozavjetne izjave Oko za oko, zub za zub, poslije nailazimo na Novi zavjet koji je u potpunosti ispunjen Božjom ljubavi prema svakom čovjeku i bezuvjetnom milosti.. tako da, vjerujem da je ovo samo puka slučajnost. Svi mi u afektu svašta kažemo, kada bi kamenje padalo za sve, svi bi hodali razbijeni.

U svakom slučaju, mislim da je ovo dobra tema sa razmišljanje općenito o svom životu, kao i o potrebama bližnjih te da shvatimo da naši problemi nisu najveći na svijetu kao što misle mnogi što odustanu od istoga. Tako me nekako nadahnula sada nakon svega pročitanoga.

Ustati se i ići dalje, korak po korak ma kako bolan i spor bio , ne zaboravit disat i sve loše će proći s vremenom.

Ne znam zasto da se suosicam? Poslijednje
sto osobe sa invaliditetom zele,je to da se netko suosjeca sa njima i da ih zali. Kod mene postoji samo razumjevanje, kad san vidjela primjer jednog velikog grada na Balkanu, koji zeli da bude dio EU a nista nije uskladio uvjetima barem slicnim EU za osobe sa invaliditetom. Tu ne da imam razumijevanja, nego sam uzasno ljuta na takav nemar i primitivizam. Sto se tice toga kad bih se zaljubila u divojku sa poteskocama u kretanju npr, tad to ne bih niti primjetila. Jer me je ona fascinirala svojom inteligencijom, snagom, voljom. Sve ostalo bih prihvatila kao dio ”nas” a ne nje, i sugurna san da bih mnogo naucila kako o osobama sa invaliditetom tako i o sebi, te postala bolja osoba. Ljubav je ljubav.

A kako vam se cini ovo

https://www.pornhub.com/view_video.php? ... f5cc40b1da

Nisam imao priliku da upoznam gay decka sa invaliditetom,ali sam bio sa deckom cija je najbolja drugarica invalid i nisam nikakav problem sa time imao. Svi zasluzuju ljubav i paznju,to ne iskljucuje i osobe sa invaliditetom.

Imao sam dečka sa invaliditetom. Bilo je čudno u početku, ali sam se onda navikao i nije mi smetalo.

[url=https://www.gay-serbia.com/forum/viewtopic.php?p=2804027#p2804027]bothways napisao:[/url]Imao sam dečka sa invaliditetom. Bilo je čudno u početku, ali sam se onda navikao i nije mi smetalo.

Super . Prekrasno, bitno je ne otpisati nekoga kao potencionalnu partnericu samo zbog toga.