Gay-Serbia.com | Diskusije

AIDS

(HIV, SIDA, Sindrom stečenog gubitka imuniteta)

Zarazne bolesti



Uvod
Kratica HIV dolazi iz engleskog jezika i označava Human Immunodeficiency Virus, odnosno virus koji uzrokuje sindrom stečenog gubitka imuniteta, bolest poznatu pod nazivom AIDS (engl. Acquired Immunodeficiency Syndrom). Osobe kojima je dijagnosticirana HIV infekcija se još nazivaju i "HIV pozitivne", što znači da učinjene pretrage krvi pokazuju prisutnost tipa 1 (HIV-1) virusa koji je najčešći u Europi i SAD-u, ili tipa 2 (HIV-2) virusa. Oba tipa virusa mogu uzrokovati kroničnu bolest - AIDS.
Akutna HIV infekcija može, ali ne mora nužno napredovati preko simptomatske HIV infekcije do uznapredovale bolesti, odnosno AIDS-a. Studija koja je obuhvatila osobe zaražene HIV-om između 1977. i 1980. godine, pokazuje kako danas neki ispitanici nemaju uopće simptoma, a kod nekih je prisutno jedino povećanje limfnih čvorova (generalizirana limfadenopatija). To znači da se neće kod svih osoba zaraženih HIV-om razviti AIDS.

Što je to?
AIDS onemogućava ispravno funkcioniranje imunološkog sustava - prirodne obrane organizma od infekcija. Bolest ga čini neučinkovitim i tijelo se sve teže brani od raznih infekcija.
Definicija AIDS-a uključuje sve HIV pozitivne osobe koji u krvi imaju manje od 200 T4 stanica (zdravi odrasli obično imaju 1000 i više T4 stanica). T4 stanice su vrsta limfocita koji su ključni u proizvodnji protutijela koja se bore protiv infekcija, a HIV naseljava i uništava ove stanice. Također, definicija uključuje 26 kliničkih stanja koje pogađaju ljude s uznapredovalom HIV infekcijom. Većina tih stanja obuhvaća razvoj tumora i oportunističkih infekcija (infekcije koje se kod zdravih ljudi vjerojatno ne bi nikad razvile). Te infekcije su osobito opasne kod ovih bolesnika, jer je njihov imunološki sustav ozbiljno oštećen djelovanjem HIV-a i ne može se boriti protiv određenih vrsta bakterija, virusa i ostalih mikroba.

Opis bolesti
AIDS je smrtonosna, neizlječiva, spolno prenosiva bolest. HIV se najčešće prenosi spolnim putem, homoseksualnim i heteroseksualnim. Virus u tijelo može ući kroz sluznicu vagine, vulve, penisa, rektuma ili usta tijekom spolnog odnosa. HIV se također širi i zaraženom krvlju i krvnim komponentama. Danas se sva krv testira na HIV i posebnim termičkim postupkom obrađuje te je rizik od zaraze putem transfuzije krvi i krvnih komponenata ekstremno mala. HIV se često širi među intravenskim narkomanima koji koriste zajedničke igle. Prijenos virusa s bolesnika na zdravstvenog djelatnika i obrnuto putem slučajnih uboda zaraženom iglom ili putem instrumenata je rijedak. Žene mogu prenijeti HIV svom čedu tijekom trudnoće. Otprilike četvrtina do trećina neliječenih žena će prenijeti HIV svom djetetu. HIV se na dijete prenosi i putem majčina mlijeka. Uzimanje lijeka zidovudina tijekom trudnoće značajno će smanjiti rizik prenošenja HIV-a na dijete. Ukoliko se takvo liječenje kombinira s carskim rezom, rizik infekcije se može svesti na 1%. Iako su znanstvenici otkrili HIV u slini zaraženih osoba, nema dokaza da se virus može prenijeti putem sline. Laboratorijska istraživanja su pokazala kako slina sadrži prirodne sastojke koji inaktiviraju virus. Studije su također pokazale kako ne postoje dokazi da se HIV prenosi poljupcem. To se, međutim, ne može tvrditi i za tzv., "duboke" poljupce kojima se prenose velike količine sline ili za oralni seks. Znanstvenici također nisu pronašli dokaze da se HIV prenosi znojenjem, suzama, urinom ili stolicom.
Studije obitelji u kojima živi osoba zaražena HIV-om jasno su pokazale da se virus ne prenosi zajedničkim korištenjem pribora za jelo, ručnika, posteljine, bazena ili telefonske slušalice. HIV se ne prenosi ubodom komaraca i ostalih insekata. Osoba koja već ima neku spolnu bolest poput klamidijske infekcije, kapavca ili herpesa, podložnija je zarazi HIV-om kada spava sa zaraženom osobom.

Tko obolijeva?
Visoko rizične skupine su:
homoseksualni i biseksualni muškarci;
intravenski narkomani koji među sobom dijele igle;
spolni partneri zaraženih osoba;
novorođenčad majki zaraženih HIV-om;
osobe koje su primile transfuziju između 1975. i 1980. (prije standardnog postupka provjere uzoraka krvi na HIV).
Simptomi HIV infekcije
Na početku mnogi ljudi ne razvijaju simptome kada se zaraze HIV-om. Vrijeme koje prođe između zaraze i pojave simptoma izrazito varira. Neki bolesnici, međutim već nakon mjesec ili dva razviju simptome nalik na prehladu. Oni imaju vrućicu, glavobolju, malaksalost i povećane velike limfne čvorove. Ovi simptomi nestaju unutar mjesec dana i obično se pripisuju nekoj drugoj virusnoj bolesti. Tijekom ovog razdoblja osoba je vrlo zarazna i HIV je u velikim količinama prisutan u spolnim izlučevinama. Tijekom ovog asimptomatskog razdoblja, HIV se vrlo aktivno umnaža, napada i ubija stanice imunološkog sustava. Učinak HIV-a najbolje se vidi u opadanju broja T4 stanica. Virus uništava ove stanice bez nekih vidljivih kliničkih simptoma. Kako imunološki sustav sve više propada, počinje se javljati mnoštvo različitih komplikacija. Jedan od prvih simptoma koji bolesnici navode jest oticanje limfnih čvorova koje traje duže od 3 mjeseca. Slijedeći znakovi i simptomi mogu upozoravati na HIV infekciju:
brz gubitak težine;
suhi kašalj;
ponavljane vrućice i noćno preznojavanje;
dugotrajan, neobjašnjiv umor;
povećani limfni čvorovi pod pazuhom, u preponama ili na vratu;
proljev koje traje duže od tjedan dana;
bijele mrlje ili neuobičajeno crvenilo jezika, usta ili ždrijela;
upala pluća;
gubitak pamćenja, depresija, i/ili drugi neurološki poremećaji.
Svaki od ovih simptoma može se povezati i s nekom drugom bolesti. Samo pretrage krvi na HIV mogu dokazati da su ovi simptomi povezani s AIDS-om.

Simptomi AIDS-a
Osim simptoma navedenih u prethodnom odlomku, razvijenu bolest mogu obilježiti slijedeći simptomi i znakovi:
simptomi specifičnih oportunističkih infekcija (kandidoza, pneumocistoza);
tumori (Kaposijev sarkom);
osip;
glavobolja.
Razvoj karakterističnih infekcija i tumora ponekad može biti prvi znak prisutnosti AIDS-a.
Također se i slijedeći simptomi mogu povezati s AIDS-om:
poremećaji govora;
gubitak mišićne mase;
smanjenje intelektualnih funkcija;
oticanje zglobova;
bol u zglobovima;
ukočenost zglobova;
nepodnošenje hladnoće;
bol u kostima;
bolovi u prsima, leđima ili trbuhu;
svrbež kože;
osjetljivost na svijetlo i dr.
Pretrage koje se mogu napraviti
S obzirom da rana HIV infekcija obično ne uzrokuje simptome, najvažnije je testirati krv na prisutnost protutijela usmjerena protiv virusa. HIV protutijela obično ne dosižu mjerljive vrijednosti tijekom prva 3 mjeseca nakon infekcije, a ponekad je potrebno čak 6 mjeseci kako bi se stvorila dovoljna količina protutijela koja se mogu otkriti standardnim pretragama krvi. Dva su osnovna testa koja se koriste u otkrivanju HIV-a: ELISA i Western Blot. Ukoliko postoji velika vjerojatnost da je osoba zaražena, a oba su testa negativna, liječnik može zatražiti pretrage koje će pokazati prisutnost samog virusa u krvi. U tim slučajevima pretrage je potrebno ponoviti kasnije, kada je veća vjerojatnost da će se stvoriti dovoljna količina protutijela.
Broj T4 stanica može ukazivati na slabljenje imunološkog sustava (kod AIDS-a apsolutni broj T4 limfocita je manji od 200).
Diferencijalna krvna slika može pokazivati abnormalnosti.
p24 antigen je prisutan (dio viriona HIV-a).
Liječenje
Iako za sada ne postoji lijek za AIDS, brojni su lijekovi razvijeni u svrhu borbe protiv AIDS-a. Ti su lijekovi: zidovudine (poznat kao AZT), didanozin, zalcitabin, lamivudin i stavudin. AZT je lijek koji liječnici najčešće koriste za početak liječenja AIDS-a kod osobe koja pokazuje simptome. Također je to lijek izbora za prevenciju razvoja bolesti kod HIV pozitivnih osoba. Lijekovi novijeg datuma, koji se nazivaju inhibitori proteaze (primjerice indinavir), pokazali su se učinkovitima u snižavanju količine virusa u krvi na duže vrijeme. Znanstvenici još uvijek tragaju za cjepivom protiv AIDS-a. 1996. po prvi puta nakon početka epidemije AIDS-a, zabilježen je pad broja novootkrivenih bolesnika. Dobrim dijelom je to pripisano razvoju i širokoj upotrebi ovih snažnih lijekova. Oblik terapije koja koristi tri lijeka, zvana trojna terapija, odnosno visokoaktivna antiretroviralna terapija (HAART, od engl. Highly Active Retroviral Therapy), pomaže ljudima s AIDS-om da žive puno dulje nego prije. Ova terapija je dovoljno jaka da može smanjiti HIV infekciju na vrlo nisku razinu i može tu razinu održavati duže vremena nego prije. Osobe zaražene HIV-om danas žive dulje i zbog činjenice što liječnici znaju kako pravilno koristiti antibiotike u suzbijanju sekundarnih (oportunističkih) infekcija prije nego se ove uopće razviju. Ovo sve ne znači da je liječenje HIV infekcije i AIDS-a jednostavno. Naprotiv, dnevni režim uzimanja ovih lijekova može biti vrlo kompliciran i zahtijevati puno vremena, no važno je napomenuti kako ovi lijekovi ne mogu djelovati kako treba ukoliko se ne uzimaju točno onako kako je to propisao liječnik. Nije uobičajeno, no povremeno se može desiti da ovi lijekovi ne djeluju. To se dešava kao posljedica razvoja otpornosti HIV-1, koji može mutirati (promijeniti se) u oblike na koje lijekovi ne djeluju. O svim ovim problemima najbolje je posavjetovati se sa svojim liječnikom, koji mora vrlo pažljivo pratiti bolesnika kako bi na vrijeme uočio sve neželjene učinke ovih lijekova. Nove vrsta lijekova, kao i mogućnost razvoja HIV cjepiva je na vidiku. Međutim, jedini način da se prevenira infekcija je izbjegavanje rizičnih oblika ponašanja.
Provođenje mjera prevencije oportunističkih infekcija kao što je Pneumocystis carinii (PCP) upala pluća, moguća je uz upotrebu određenih lijekova i može održavati AIDS bolesnike zdravima dulje vremensko razdoblje.
Mnogi se lijekovi koriste u liječenju oportunističkih infekcija. To su foskarnet i ganciklovir, koji se koriste u liječenju citomegalovirusne infekcije, zatim flukonazol za liječenje gljivičnih infekcija, i trimetoprim-sulfometoksazol za liječenje i prevenciju PCP. Odraslima kojima broj T4 stanica padne ispod 200 u svrhu prevencije PCP, jedne od najčešćih i najubojitijih infekcija povezanih s HIV-om, daje se trimetoprim-sulfometoksazol kao dodatak antiretroviralnoj terapiji. Djeci se preventivna PCP terapija daje kada im broj T4 stanica padne ispod normale za tu dobnu skupinu. Bez obzira na broj T4 stanica, HIV pozitivnoj djeci i odraslima koji su preživjeli PCP lijekovi se daju tijekom cijelog života kako bi se prevenirao povratak upale pluća. Osobe zaražene HIV-om koje razviju Kaposijev sarkom ili neki drugi rak liječe se radioterapijom, kemoterapijom ili injekcijama alfa interferona. Emocionalni stres uzrokovan ovom strašnom bolešću se može umanjiti priključenjem tzv. grupama potpore (engl. support groups), koje sačinjavaju osobe sa sličnim problemima.

Prognoza
Trenutačno ne postoji lijek za AIDS. To je dokazano smrtonosna bolest. Bolesnici duže žive i imaju bolju kvalitetu života zahvaljujući novim metodama liječenja. Nastavljaju se istraživanja novih lijekova kao i razvoj cjepiva.

Komplikacije
Oštećenje imunološkog sustava uzrokovano HIV-om dovodi do razvoja karakterističnih, već spomenutih oportunističkih infekcija. Ponekad je istovremeno prisutno više infekcija. Mnoge od infekcija je vrlo teško liječiti. Za neke je potrebna profilaksa ili će se infekcije vratiti.
Najčešće infekcije su:

Protozoalne infekcije:
Pneumocystis carinii upala pluća,
toksoplazmoza,
kriptosporidijska upala crijeva (enterokolitis),
infekcija crijeva uzrokovana Giardiom lambliom.
Gljivične infekcije:
upala jednjaka uzrokovana kandidom,
kriptokokni meningitis,
histoplazmoza i aspergiloza najčešće u plućima.
Bakterijske infekcije:
plućna tuberkuloza,
atipična mikobakterijska infekcija,
diseminirana tuberkuloza,
ponavljajuće bakterijske infekcije.
Virusne infekcije:
herpes simplex virus,
citomegalovirus,
Epstein-Barr virus,
varičela-zoster.
Tumori:
Kaposijev sarkom,
limfom,
rak cerviksa maternice.
Demencija povezana s AIDS-om, sindrom propadanja.

Odlazak liječniku
Ukoliko ste bili izloženi nekom od rizičnih faktora ili prepoznajete neki od simptoma, posjetite svog liječnika. Po zakonu, rezultati testiranja na AIDS se drže u tajnosti i dostupni su samo bolesniku i njegovom liječniku.

Prevencija
Obzirom da ne postoji cjepivo protiv HIV-a, jedini način za prevenciju bolesti je izbjegavanje rizičnih oblika ponašanja. Prevencija AIDS-a zahtijeva samodisciplinu i snažan karakter. Ponekad se čini da te mjere prevencije prilično ograničavaju osobnost, no učinkovite su i spašavaju živote.
Nemojte se upuštati u spolni odnos s:
ljudima za koje se sumnja ili zna da su HIV pozitivni;
više partnera;
s osobom koja često mijenja partnere;
ljudima koji su intravenski narkomani.
Prakticiranje sigurnog seksa može značajno sniziti rizik od dobivanja infekcije. Ipak, čak i uz korištenje kondoma postoji izvjestan rizik od zaraze virusom. Apstinencija je jedini siguran način prevencije. Neki od načina spolnog općenja, poput analnog seksa nose veći rizik od zaraze, nego primjerice vaginalni snošaj. Prijenos zaraze vjerojatniji je s muškarca na ženu, nego obrnuto. Trebalo bi apstinirati od seksa ili koristiti kondom prilikom svakog analnog i vaginalnog snošaja.
Nemojte koristiti intravenske droge. Ukoliko se ipak koriste intravenske droge, valja izbjegavati upotrebu igala drugih ovisnika. Izbjegavajte kontakt s krvlju iz rana ili nosa osoba čiji HIV status Vam nije poznat. Preporuča se ljudima koji se brinu za oboljele od AIDS-a da koriste zaštitnu odjeću, maske i naočale.
Oboljeli od AIDS-a i asimptomatski nosioci HIV-a mogu prenijeti bolesti drugima putem darivanja krvi, plazme, tjelesnih organa ili sperme. S pravne, etičke i moralne točke gledišta, sve osobe zaražene HIV-om morale bi o tome obavijestiti potencijalnog seksualnog partnera. Te osobe tijekom snošaja moraju izbjegavati izmjenu tjelesnih izlučevina i moraju se na sve moguće načine zaštiti kako ne bi bolest prenijeli svome partneru.
HIV pozitivne žene treba prije trudnoće informirati o svim mogućim rizicima za dijete, i ponuditi sve mogućnosti moderne medicine kako bi se preveniralo prenošenje infekcije na dijete.
HIV pozitivne žene ne bi trebale dojiti svoje dijete.






PLIVAzdravlje

Anksiozni poremećaji

Duševne bolesti i stanja, bolesti ovisnosti

ANKSIOZNOST
Anksiozni poremećaj se definira kao izraženi osjećaj straha i tjeskobe. Strah je emocionalni i fiziološki odgovor na osjećaj opasnosti iz okoline, a tjeskoba je neugodno emocionalno stanje koje je često udruženo s fiziološkim promjenama i ponašanjem sličnim kao u slučaju straha. Anksiozni poremećaji su najčešći psihijatrijski poremećaji no često ostaju neprepoznati, pa stoga i neliječeni. Uzroci anksioznosti su nedovoljno poznati, no uključuju i fiziološke i psihološke faktore.

Klinička slika / Dijagnoza
Osjećaj anksioznosti može se javiti iznenada ili postupno, a trajanje je također varijabilno, od vrlo kratkog do nekoliko godina, što je često povezano s anksioznim poremećajem. Po intenzitetu tjeskoba može imati oblik jedva primjetne nesigurnosti pa sve do prave panike.

Ukoliko se razvije potpuni anksiozni poremećaj, poremećaj može bolesnika dovest i u depresiju, pa su istodobno prisutni elementi oba poremećaja. Moguće je i da dugotrajna depresija rezultira razvijanjem i anksioznog poremećaja. Iz navedenih razloga teško je odrediti kada je anksioznost toliko teška da prerasta u poremećaj pa ju je potrebno liječiti. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike s karakterističnim simptomima i znacima, te na temelju pozitivne obiteljske anamneze.


PANIČNI POREMEĆAJ
Napadi panike su danas česta pojava, no većina ljudi se oporavi bez liječenja, dok manji broj ljudi razvije panični poremećaj. Napad panike se od paničnog poremećaja razlikuje po tome što su napadi panike spontani i neočekivani, barem u početku, dok je za panični poremećaj karakteristično da pacijenti predosjećaju i brinu za zbog slijedećeg napada.

Klinička slika / Dijagnoza
Simptomi panike mogu biti; uplašenost, drhtavica, znojenje, mučnina, bol u trbuhu, ubrzani rad srca, bol ili osjećaj pritiska u prsnom košu, davljenje, vrtoglavica ili nesanica, strah od smrti ili gubitka kontrole. Napad panike definira se stoga kao iznenadni početak najmanje 4 od navedenih simptoma, koji moraju kulminirati unutar 10 minuta, a obično se povuku unutar nekoliko minuta, tako da liječnik zapravo najčešće vidi pacijenta gotovo bez simptoma.

Liječenje
U liječenju je važna psihoterapija; individualna, grupna ili obiteljska, te farmakoterapija. Lijekovi mogu spriječiti ili smanjiti napade, a koriste se antidepresivi i benzodiazepini. Uzimanje lijekova može biti dugotrajno jer se napadi često vraćaju kada se prestane s terapijom.


PTSP
Posttraumatski stresni poremećaj je poremećaj u kojem se stalno ponavlja proživljavanje doživljene traume, što rezultira osjećajem užasavajućeg straha i bespomoćnosti, pa se izbjegavaju sve situacije koje bi mogle izazvati prisjećanje na doživljenu traumu. Trauma se naknadno ponovno proživljava kroz noćne more ili pojavljivanjem tih scena. PTSP postaje kroničan ako je prisutan duže od 3 mjeseca, a ukoliko se ne liječi može oslabiti s vremenom, no kod nekih bolesnika ostavlja trajne posljedice.

Liječenje
Liječenje se sastoji od psihosocijalne terapije i farmakoterapije.


OPSESIVNO-KOMPULZIVNI SINDROM
Opsesivno-kompulzivni sindrom je poremećaj u kojem se stalno nameću i ponavljaju iste neželjene misli, ideje, slike, nagoni, koje su odbojne ili užasne (opsesije), a uzrokuju potrebu da se stalno radi nešto što će umanjiti nelagodu uzrokovanu tom istom opsesijom (kompulzije). Ovaj poremećaj javlja se jednako kod muškaraca i žena.

Klinička slika / Dijagnoza
Karakteristično je da pacijenti osjećaju prisilu da stalno ponavljaju određene rituale kojima se ''brane'' od opsesije i nelagode koju ona izaziva (npr. stalno pranje ruku zbog opsesije prljavštinom, zagađenošću). Kod pacijenata s opsesivno - kompulzivnim poremećajem sačuvan je osjećaj za realnost, tako da su oni svjesni da je njihovo ponašanje pretjerano, a to je glavna razlika od bolesnika s psihozom koji gube realitet.

Liječenje
U liječenju se primjenjuje tzv. ekspozicijska terapija kada se bolesnika izlaže situacijama koje ga navode na ponavljanje rituala, a nakon toga se izvođenje rituala odgađa. Time ga se privikava na osjećaj tjeskobe koji se javlja uslijed izlaganja, a osjećaj tako postupno slabi. poboljšanje traje godinama, a bolesnici ovu metodu nastavljaju sami primjenjivati i nakon završetka liječenja. Terapija može biti potpomognuta i primjenom odgovarajućih lijekova prema uputi liječnika.

Hepatitis

Zarazne bolesti

Što je to?
Hepatitis je virusna upala jetre koja dovodi do oštećenja ili uništenja njezinih stanica. Može biti kratkotrajan (akutni) i dugotrajan (kronični). U nekim slučajevima, akutni hepatitis prelazi u kronično stanje, ali kronični hepatitis se može također razviti samostalno.

Uzroci bolesti
Većina slučajeva hepatitisa je izazvana virusima koji napadaju jetru, a označeni su slovima od A do G. Treba napomenuti da se uzrok hepatitisa ponekad ne može objasniti, što upućuje na to da neki virusi još nisu otkriveni.
Hepatitis A, prije nazivan zarazni hepatitis, uvijek je akutan i nikad ne postaje kroničan. Virus se izlučuje stolicom i prenosi zagađenom hranom i vodom. Jedenje školjki iz vode zagađene kanalizacijom čest je način zaraze hepatitisom A. On se također može dobiti bliskim kontaktom s osobama zaraženim virusom.
Virus hepatitisa B, prije nazivan serumski hepatitis, nalazi se u spermi, krvi i slini. On se obično širi transfuzijama krvi, zaraženim iglama i spolnim kontaktom. Kontrole krvi su smanjile rizik zaraze transfuzijom. Virus ne uništava izravno stanice, ali se čini da aktivira stanice imunološkog sustava, koje izazivaju upalu i oštećenje jetre. 5% slučajeva prelazi u kronični oblik.
Virus hepatitisa D može se razmnožavati samo kad se pričvrsti na virus hepatitisa B, tako da hepatitis D ne može postojati ako nije prisutan virus hepatitisa B. Kod 1-10% bolesnika s hepatitisom B kasnije se razvije kronični hepatitis, a hepatitis B može postati kroničan bez akutne faze
Virus hepatitisa Cse također može prenijeti transfuzijama krvi, zaraženim iglama, a i spolnim putem. Zahvaljujući kontrolama krvi, rizik zaraze transfuzijom je sada mnogo manji. Može se prenositi i putem ozljeda na koži. Kod oko 10% do 60% bolesnika s akutnim hepatitisom C razvije se kronični oblik, koji se može pojaviti bez prethodne akutne faze.

Tko i kako obolijeva od hepatitisa?
Hepatitis A je hepatitis s kojim se ljudi najčešće susreću prilikom putovanja u strane zemlje. Voda i hrana zagađene fekalijama glavni su izvori infekcije, i zaražene osobe ga mogu prenijeti na druge ako ne provode stroge higijenske mjere. Rizik je mali ako se higijenske mjere dobro primjenjuju, posebno kod mijenjanja pelena djeci i njege oboljelih osoba..
Hepatitis B se može prenijeti spolnom aktivnošću. Trudnice s hepatitisom B mogu prenijeti virus na dijete. Vjerojatnije je da će djeca postati kronični nosioci virusa nego odrasle osobe. Virus može ući kroz posjekotine, ogrebotine i druge ozljede kože. Rizik postoji i za zaposlene u bolnicama izložene ljudskoj krvi i proizvodima od krvi, policajce, vatrogasce, zaposlene u institucijama za mentalno oboljele, zatvorenike, i emigrante iz područja u kojima je stopa obolijevanja visoka. Također se zna da se virus prenosi zagađenim medicinskim instrumentima, osobito onim koji se koriste kod više od jedne osobe. Osobe izložene povećanom riziku su intravenski narkomani i homoseksualci.
Hepatitis D se pojavljuje samo kod osoba s hepatitisom B.
Osobe kod kojih postoji velik rizik obolijevanja od hepatitisa C uključuju intravenske ovisnike o drogama, intranazalne ovisnike o kokainu, osobe koje su se podvrgle body-piercing-u, i primaoce transplantiranih organa. Čini se da promiskuitet kao i dugotrajne spolne veze sa zaraženim partnerom povećavaju rizik. Rizik se povećava s učestalošću spolne aktivnosti i intimnog ponašanja, kao što je korištenje zajedničke četkice za zube. Osim ako infekcija kod trudnice s ovim virusom nije jaka, nije vjerojatno da će ga prenijeti na dijete. Čak i uz ove faktore rizika, još uvijek se za 40% bolesnika ne zna način zaraze ovim oblikom hepatitisa.

Simptomi
Simptomi akutnog virusnog hepatitisa mogu se pojaviti naglo ili postupno. Mogu biti tako blagi da ga bolesnici zamijene s gripom. Skoro svi bolesnici osjete određeni umor i često imaju blago povišenu temperaturu. Probavne smetnje su vrlo česte, uključujući mučninu i povraćanje, opći osjećaj nelagode u trbuhu ili oštriju bol koja može biti lokalizirana u gornjem desnom kvadrantu. To može dovesti do gubitka apetita, gubitka na težini i dehidracije. Nakon oko dva tjedna, tamna mokraća i žutica (žućkasta boja kože i sluznica) razvija se kod nekih, ali ne kod svih bolesnika. Oko polovice svih bolesnika s hepatitisom ima stolice svijetle boje, bolove u mišićima, osjeća pospanost, razdražljivost i svrbež (obično blag). Proljev i bolovi u zglobovima javljaju se kod otprilike četvrtine bolesnika. Jetra može biti bolna i povećana i većina bolesnika ima blagu anemiju. Kod oko 10% bolesnika, slezena je povećana.

Simptomi tipični za akutni hepatitis A
Simptomi hepatitisa A su obično blagi, posebno kod djece. Oni se obično pojavljuju dva do šest tjedana nakon izlaganja virusu. Kod odraslih bolesnika vjerojatnija je pojava povišene temperature, žutice i svrbeža koji mogu trajati od jednog do nekoliko mjeseci.

Simptomi tipični za akutni hepatitis B
Simptomi hepatitisa B se pojavljuju dugo nakon početne infekcije - obično nakon 50 do 150 dana. Mnogi bolesnici ne osjećaju simptome, ili su simptomi blagi i slični gripi. Oko 10% do 20% bolesnika ima povišenu temperaturu i osip. Mučnina je česta. Bolesnici s hepatitisom B mogu imati bolove u zglobovima.

Simptomi tipični za akutni hepatitis C
Ako se uopće pojave, simptomi se razvijaju oko mjesec ili dva nakon što je osoba zaražena hepatitisom C. Oni su obično blaži nego kod hepatitisa B. Oko 75% bolesnika ne pokazuje znakove žutice, a većina ne osjeća nikakve simptome.

Simptomi kroničnog hepatitisa
Hepatitis B i hepatitis C mogu prijeći u kronični hepatitis obično bez ikakvih ranih akutnih simptoma. Simptomi napredujućeg kroničnog virusnog hepatitisa mogu biti vrlo blagi i ne jači od blagog produljenja akutnih simptoma tijekom šest ili više mjeseci. Zapravo, kronični hepatitis C može biti prisutan čak i do 20 godina, a da ne izaziva ikakve očite poteškoće. Kod nekih bolesnika se razviju bolovi u malim zglobovima (npr. ruku) koji mogu biti takvi da se skoro ne razlikuju od simptoma reumatoidnog artritisa. Kod drugih bolesnika, hepatitis B ili C može dovesti do dugotrajnog invaliditeta ili zatajenja jetre prije nego što osjete bilo kakve simptome.

Kad se treba obratiti liječniku?
Obratite se liječniku kad se pojave prvi simptomi koji bi mogli upućivati na hepatitis, a obavezno ako se pojavi žutica (žuta boje kože i bjeloočnica), tamna mokraća ili svijetla stolica,

Koje pretrage se mogu napraviti?

Pretrage za dijagnosticiranje prisutnosti hepatitisa
Kod osoba kod kojih se sumnja da imaju ili prenose virusni hepatitis, liječnici će mjeriti određene tvari u krvi. Jedan od najvažnijih faktora koji upućuje na hepatitis je bilirubin, crveno-žuti pigment koji se normalno prerađuje u jetri i zatim izlučuje mokraćom. Kod bolesnika s hepatitisom, jetra ne može preraditi bilirubin, i nivoi bilirubina u krvi se povisuju, izazivajući žuticu. Liječnici će također tražiti u krvi povišene razine enzima poznatih kao aminotransferaze, koji se otpuštaju kad je jetra oštećena. One se obično povisuju prije nego što se razvije žutica i smanjuju se kad se ona pojavi.

Ispitivanja za utvrđivanje uzroka hepatitisa
Da bi se otkrilo koji je virus uzrokovao hepatitis, provode se testovi iz krvi. Neki od ovih testova mogu otkriti antigene hepatitisa, a to su dijelovi određenih virusa. No češće se otkrivaju posebna antitijela, a to su molekule u imunološkom sustavu domaćina koje napadaju specifične antigene. Antitijela se ne moraju pojaviti tjednima ili mjesecima nakon što se razvio hepatitis, tako da ako se ispitivanja provedu prerano, ona možda neće otkriti antitijela čak i kad je bolesnik zaražen. Antitijela su također prisutna i dalje nakon što se bolesnik oporavi, tako da pozitivni test na antitijela može upućivati na raniju infekciju, ali ne može uvijek odrediti da li je infekcija aktivna.

Ispitivanja za hepatitis A
Prva antitijela koja se stvaraju za borbu protiv virusa hepatitisa A su IgM antitijela. Ona se pojavljuju rano u tijeku bolesti i obično se mogu otkriti odmah nakon što se pojave simptomi. IgM antitijela nestaju tijekom oporavka, ali se IgG antitijela zadržavaju, upućujući na prethodnu infekciju.

Ispitivanja za hepatitis B i D
Test za hepatitis B mora se napraviti brzo kako bi se identificirao antigen, HBsAg, koji se nalazi u krvi u ranim fazama, ali nestaje u roku od četiri mjeseca osim ako bolesnik ne postane dugotrajni nosilac. Antitijela na antigen se pojavljuju tijekom oporavka i tada se mogu otkriti, čak i ako sam antigen nije ranije pronađen. Kako bi se dijagnosticirao hepatitis D korištenjem testa na antitijela, hepatitis B mora također biti otkriven.

Ispitivanje za hepatitis C
Nekoliko ispitivanja, posebno jedno poznato kao npr. ELISA, su na raspolaganju za otkrivanje antitijela na virus hepatitisa C. Antitijelo za hepatitis C se ne mora pojaviti tri do šest mjeseci nakon početka bolesti, tako da nepostojanje antitijela ne isključuje zarazu. Ako liječnik i dalje čvrsto vjeruje da je virus prisutan, može se provesti jedno drugo ispitivanje, lančana reakcija polimeraze(PCR). Pomoću PCR-a može se otkriti genetski materijal virusa.

Pretrage za kronični hepatitis
Ispitivanja krvi za kronični hepatitis uključuju mjerenja razina aminotransferaza, bilirubina i otkrivanje poteškoća zgrušavanja krvi. Također se provode imunološka ispitivanja za otkrivanje antitijela na virus hepatitisa. Ako bolesnik osjeća simptome kroničnog aktivnog hepatitisa šest mjeseci ili dulje, a virus se ne može otkriti, tada se obično sumnja na autoimuni hepatitis. Da bi se moglo potvrditi ovo stanje, rezultati ispitivanja mogu pokazivati visoke nivoe imunih faktora zvanih serum globulini ili određenih antitijela na proteine jetre. Može se napraviti biopsija jetre kod akutnog virusnog hepatitisa uhvaćenog u kasnoj fazi ili kod ozbiljnih slučajeva kroničnog hepatitisa. Neki stručnjaci sada preporučuju biopsiju za sve bolesnike s kroničnim hepatitisom C, neovisno o težini bolesti, zbog opasnosti od oštećenja jetre i mogućeg razvoja ciroze čak i kod pacijenata bez simptoma. Biopsija pomaže da se odrede mogućnosti liječenja, stupanj oštećenja i dugoročna prognoza.

Liječenje - samopomoć + liječnik opće prakse

Liječenje akutnog virusnog hepatitisa
Kod blagih slučajeva virusnog hepatitisa, ne postoji niti je potrebno liječenje lijekovima ili neko drugo liječenje Nikakva dijeta i uzimanje vitamina nisu se pokazali osobito korisnim, iako se preporuča laganija hrana s manje masti. Uzimanje više manjih obroka tijekom dana, tako da obilniji budu ujutro, može pomoći sprečavanju gubitka težine i smanjiti mučninu. Jetra prerađuje mnoge vrste lijekova, tako da čim je hepatitis dijagnosticiran, bolesnik treba prestati uzimati sve lijekove, uključujući lijekove koji se izdaju bez recepta, osim onih koje liječnik izričito prepiše ili preporuči. U nekim slučajevima, liječnik može prepisati lijekove koji imaju vrlo mali utjecaj na jetru kako bi olakšao simptome hepatitisa, kao što su mučnina ili jak svrbež. Svi bolesnici se trebaju suzdržati od alkohola i spolnih kontakata tijekom akutne faze. Iako većina bolesnika s hepatitisom osjeća umor i potrebno im je više odmora nego uobičajeno, mogu biti fizički aktivni koliko to žele, a da to ne utječe na oporavak. Zapravo, bolesnike treba poticati da budu aktivni koliko god mogu. Depresija je česta, posebno kod ljudi koji su navikli na aktivan život. U većini slučajeva hepatitisa oporavak je potpun. Kod pojave akutnog hepatitisa, potrebne su periodične posjete liječniku radi ponovljenih ispitivanja krvi, a njihova učestalost ovisi o tome kako se bolesnik osjeća. Ako se simptomi još pojavljuju nakon tri mjeseca, a laboratorijski nalazi i dalje upućuju na prisutnost virusa, ispitivanja treba provoditi svakih mjesec dana. Ako su simptomi prisutni i dalje nakon 6 mjeseci, može biti potrebna biopsija da bi se utvrdilo eventualno oštećenje jetre.

Liječenje - specijalističko
Bolničko liječenje je potrebno samo kod osoba kod kojih postoji velik rizik od komplikacija, kao što su trudnice, starije osobe, bolesnici s drugim kroničnim bolestima, ili oni koji imaju jaku mučninu i povraćaju pa im je potrebno davati tekućinu intravenski. Osnovni ciljevi liječenja akutnog virusnog hepatitisa su osiguravanje odgovarajuće prehrane, kako bi se spriječilo dodatno oštećenje jetre, i sprečavanje prenošenja na druge osobe.

Liječenje fulminantnog akutnog hepatitisa
Kod bolesnika kod kojih se razvije fulminantni hepatitis tj. otkazivanje jetre, liječenje je usmjereno na zahvaćene organe i sustave. Nikakvi lijekovi, uključujući kortikosteroide, nemaju djelovanje na samo stanje. Transplantacija jetre trenutno je jedini način liječenja za spašavanje života kod fulminantnog hepatitisa i ima stopu preživljavanja do 60%. Bez transplantacije jetre, vjerojatnost preživljavanja je samo 20%. Cilj liječenja svih oblika kroničnog hepatitisa je olakšavanje simptoma, sprečavanje razvoja ciroze, smanjenje nivoa virusa i omogućavanja preživljavanja. Liječenje kroničkog virusnog hepatitisa veoma se razlikuje od liječenja kroničnog autoimunog hepatitisa, tako da je ispravna dijagnoza izuzetno bitna.

Prognoza

Prognoza akutnog virusnog hepatitisa
Kod većine slučajeva akutnog virusnog hepatitisa, oporavak je potpun i jetra se vraća u normalno stanje u roku od dva do osam tjedana. Kod malog broja slučajeva hepatitisa B ili C, to stanje može biti produženo i do oporavka ne dolazi niti za godinu dana. Kod malog broja tih pacijenata može se razviti kronični hepatitis. U rijetkim slučajevima razvija se fulminantni hepatitis. Osobe koje su zaražene virusom hepatitisa nastavljaju stvarati antitijela za taj specifični virus. To znači da se ne mogu ponovno zaraziti tim istim virusom hepatitisa. Nažalost, nisu zaštićeni od drugih tipova virusa.

Prognoza kroničnog hepatitisa
Bolesnici s kroničnim hepatitisom koji imaju malo simptoma općenito imaju dobru prognozu, uz mali rizik od razvoja ciroze. Međutim, kod kroničnog aktivnog hepatitisa, biopsije jetre često otkrivaju ožiljke koji upućuju na cirozu i oštećenje stanica jetre. Oštećena jetra utječe na skoro sve tjelesne procese, uključujući probavni, hormonalni i krvožilni sustav. Bez liječenja na kraju se može razviti poremećaj svijesti, krvarenje u želucu i crijevima ili zatajenje bubrega s posljedicama koje dovode život u opasnost.

Prevencija
Razdoblja najveće zaraznosti
Hepatitis A je zarazan dva do četiri tjedna prije nego što se razviju simptomi i nekoliko dana nakon toga. Osobe s hepatitisom B ili C mogu postati nosioci virusa nakon oporavka, čak i ako se ne razvije kronična bolest i simptomi nisu prisutni.

Način života kao preventivna mjera
Svakodnevne mjere opreza
Bolesnici s virusnim hepatitisom trebaju se suzdržavati od spolne aktivnosti ili poduzimati stroge mjere opreza ako to ne mogu. Vruća voda i temeljito čišćenje predmeta koje su koristili bolesnici važno je za sprečavanje širenja zaraze. Budući da se hepatitis A obično prenosi putem zagađene hrane, osobe zaražene virusom hepatitisa A ne bi trebale sudjelovati u pripremanju hrane za druge osobe, nažalost osobe su najzaraznije prije nego što se simptomi pojave. Ograničenja kod pripreme hrane nisu potrebna s drugim tipovima hepatitisa. Sa svim predmetima zagađenim krvlju bolesnika s hepatitisom B ili C mora se rukovati s posebnom pažnjom.

Putovanje u zemlje s velikim rizikom od hepatitisa
Putnici trebaju biti cijepljeni protiv hepatitisa A ako putuju na dulje vrijeme u zemlje u kojima se pojavljuju epidemije. Oni trebaju sami guliti i prati sve svježe voće i povrće. U prehrani bi trebalo izbjegavati rakove i školjke. Čak i kockice leda mogu uzrokovati infekciju, i treba koristiti samo pakiranu vodu u bocama za pranje zubi i za piće. Ako se voda ne može kupiti, vodu iz slavine treba prokuhavati deset minuta.

Cijepljenje i preventivne mjere za pojedine viruse

Prevencija Hepatitisa A
Standardna preventivna mjera protiv hepatitisa A su injekcije imunoglobulina. Iako se još ne daje rutinski djeci ispod dvije godine starosti, cjepivo se dokazuje sigurnim za djecu. Osobe koje se trebaju cijepiti su one koje žive u zajednicama u kojima se pojavljuju epidemije, osobe s kroničnim bolestima jetre, zdravstveni radnici izloženi virusu, i putnici u zemlje u razvoju. Putnici također trebaju primiti imunoglobulin ako posjećuju područja velikog rizika u roku od četiri tjedna nakon cijepljenja. Nuspojave su malobrojne, iako može doći do alergijskih reakcija.

Prevencija Hepatitisa B i D
Sva krv za transfuziju se sada ispituje na viruse hepatitisa B i C, što značajno smanjuje rizik zaraze iz ovog izvora. Nekoliko cjepiva može prevenirati hepatitis B, a djelotvorna su i sigurna, uključujući dojenčad i djecu. Također se pokazalo da programi cijepljenja smanjuju rizik od raka jetre. Ostali koji trebaju biti cijepljeni su osobe koje su imale spolne kontakte sa zaraženima, zdravstveni radnici koji mogu doći u kontakt s zaraženom krvi ili tjelesnim tekućinama, i osobe koje često putuju ili se zadržavaju dulje vrijeme u zemljama s velikom učestalosti ove bolesti. Tri doze primijenjene tijekom šest mjeseci su obično potrebne kod odraslih. Alkoholičari, koji često imaju slabiji odgovor, moraju biti zaštićeni visokim dozama. Mali postotak ljudi ne razvija imunitet čak i kad je cjepivo dano opetovano. Cjepivo gubi djelovanje nakon pet godina kod oko trećine osoba koje su ga primile, ali vrijednost dopunske doze nije sigurna. Sprečavanjem hepatitisa B također se sprečava hepatitis D. Čini se da je testiranje trudnica na hepatitis B i zatim liječenje djece zaraženih majki odmah po rođenju vrlo djelotvorna preventivna strategija za novorođenčad. Liječi se imunoglobulinom i serijom cijepljenja nakon rođenja, s jednim i šest mjeseci života.

Prevencija Hepatitisa C
Iako se krv za transfuziju ispituje na viruse hepatitisa B i C, osobe koje su ranije primile transfuziju - čak i prije više desetljeća - mogu biti u opasnosti. Te osobe se potiču na testiranje. Izbjegavanje izlaganja ili sprečavanje prijenosa je, međutim, još vrlo važno za nosioce hepatitisa i za one koji su s njima u kontaktu. Zaraženi bolesnici trebaju koristiti prezervative, možda čak i u vezama koje traju godinama. Partneri osoba zaraženih virusom hepatitisa B i C bez obzira na trajanje veze, trebaju izbjegavati zajedničko korištenje osobnih predmeta, kao što su britvice ili četkice za zube i suzdržavati se od spolne aktivnosti tijekom menstruacije ili infekcija koje izazivaju krvarenje u genitalnom ili urinarnom području. Intravenski narkomani trebali bi koristiti jednokratne igle i ne posuđivati rabljene igle i pribor drugim ovisnicima.

Menstrualni poremećaji

(Menstruacija, Mjesečnica)

Ženske bolesti i stanja



Uvod
Tekst pruža dobar pregled velikog broja menstrualnih poremećaja. Dobit ćete osnovne informacije o menstruaciji, pred-menstrualnom sindromu, amenoreji i drugim poremećajima.

Što je menstruacija?

Reprodukcijski organi
Maternica (uterus) je organ u obliku kruške smješten između mjehura i zadnjeg crijeva. Sastoji se iz dva dijela - tijela i vrata maternice. Kod žena koje nisu trudne maternica je veličine šake, a stjenke su joj urušene i spljoštene. Za vrijeme trudnoće stjenke maternice se razmiču s rastom zametka. Vrat je donja trećina maternice, s otvorom koji omogućuje istjecanje menstrualne krvi iz maternice u rodnicu (vaginu). Sa obje strane tijela maternice nalaze se jajovodi (Fallopijeve tube). Pri kraju svakog jajovoda nalazi se po jedan jajnik. Jajnici su organi u kojima se proizvode jajašca sa oko 200.000 do 400.000 folikula (folliculus na latinskom = vrećica). Sadrže tvari potrebne za proizvodnju zrelih jajašca ili ovuma. Maternica je obložena endometrijem koji tokom trudnoće postaje sve deblji i ispunjen krvnim žilama za smještaj i potporu razvoju fetusa. Ako nema začeća endometrij se raskida i odlazi kao dio menstrualnog krvarenja. Menstrualno krvarenje sadrži još krv i sluznicu iz vrata maternice i rodnice.


Reprodukcijski hormoni
Hipotalamus (područje u mozgu) i hipofiza reguliraju reprodukcijske hormone. Hipofiza se često naziva matičnom žlijezdom zbog važne uloge u mnogobrojnim vitalnim funkcijama za čije odvijanje su potrebni hormoni. Kod žena šest ključnih hormona kemijski regulira reprodukcijski sustav. Hipotalamus prvo izlučuje hormon koji otpušta gonadotropin (GnRH). Zatim ovaj hormon stimulira hipofizu na proizvodnju hormona koji stimulira folikule (FSH) i proizvodnju luteinizacijskog hormona (LH). Jajnici pod utjecajem FSH i LH izlučuju estrogen, progesterone i muški hormon koji čine hormonsku skupinu neophodnu za normalnu reprodukcijsku funkciju.

Reprodukcijski procesi koji prethode menstruaciji
Menstrualni ciklus odražava promjene koje se događaju u endometriju - ovojnici koja oblaže maternicu. Slojevi endometrija oljušte se na kraju ciklusa i dijelom su menstrualnog krvarenja. Menstrualni ciklus uglavnom se dijeli na faze: folikularnu (ili proliferativnu) fazu, ovulaciju i lutealnu (ili sekretornu ) fazu.

Folikularna (proliferativna) faza
Folikularna faza uključuje menstrualno krvarenje nakon čega dolazi do proliferacije (rasta i zadebljanja) endometrija. Obično traje 10 do 14 dana. Kako bi proces bio jasan važno je shvatiti kako se broje dani menstrualnog ciklusa. Prvi dan je obično prvi dan krvarenja. Krvarenje u prosjeku traje 6 dana. U to su vrijeme koncentracije estrogena i progesterona najniže. Na kraju menstrualnog krvarenja počinje proliferativna faza kada endometrij počinje rasti i postajati deblji. Koncentracije FSH se povećavaju i stimuliraju dozrijevanje nekoliko folikula tijekom perioda od dva tjedna, dok jajašca ne dosegnu svoju trostruku veličinu. U tom razdoblju FSH također potiče jajnike na proizvodnju estrogena, koji stimulira snažno bujanje LH oko 14-og dana. Zatim to bujanje LH aktivira ovulaciju kod koje najveće folikule pucaju i jajašce odlazi u jedan od dva jajovoda.

Ovulacija i sekretorna (lutealna) faza
S ovulacijom (obično 14-og dana u 28-dnevnom ciklusu) proliferativna faza prestaje i počinje sekretorna (lutealna) faza koja traje oko14 dana. Ovo se obično zove pred-menstrualnim razdobljem. Nakon ovulacije, pod utjecajem LH rasprsnuti folikul razvija se u corpus luteum, žuto tkivo koje proizvodi progesteron. Zajedničkim djelovanjem progesteron i estrogen potiču tkivo kojim je obložena maternica na pripremu gustog sloja krvnih žila na koje se oplođeno jajašce može pričvrstiti i dalje razvijati. Ako je jajašce oplođeno, taj sloj krvnih žila se pretvara u posteljicu. Corpus luteum nastavlja proizvoditi progesteron i estrogen. Kada ne dođe do oplodnje, corpus luteum propadne u oblik koji se naziva corpus albicans (latinski za "bijelo tijelo"), a koncentracije estrogena i progesterona padaju. Na kraju sloj endometrija se ljušti i gubi s menstrualnim krvarenjem.

Faze i karakteristike menstruacije

Prva menstruacija (menarha)
Prva menstruacija ili menarha obično nastupa u dobi od 12 do 13 godina. Najnovija ispitivanja, međutim, pokazuju da danas djevojčice ranije ulaze u pubertet. Prekomjerna težina rizični je faktor za rani početak puberteta.

Dužina mjesečnog ciklusa
Tokom prve godine do dvije godine menstruacija može biti vrlo nepravilna. Iza toga se ciklus stabilizira i u prosjeku traje 28 dana. Međutim, normalni ciklus može trajati i 20 do 40 dana. Dob je bitan faktor za varijaciju ciklusa. Prosječno ciklus traje 33 dana kod žena mlađih od 21 godine a 26 dana kod 40-godišnjakinja. Ciklus se produži u dobi od 46 godina te doseže u prosjeku 31 dan u dobi od 49 godina. Mršave žene i sportašice obično imaju dulje cikluse. Žene koje piju alkoholna pića redovito imaju kraće cikluse.

Dužina krvarenja
Krvarenje kod mladih djevojaka u prosjeku traje 6,6 dana. Nakon 21. godine menstrualno krvarenje u prosjeku traje 6 dana sve do menopauze. Treba međutim napomenuti da oko 5% zdravih žena ima krvarenje kraće od 4 dana , a 5% duže od 8 dana. Mršave žene, naročito one koje puše, obično duže krvare, a sportašice kraće. Žene koje kao kontracepciju koriste maternične uloške (spiralu) obično imaju duža krvarenja.

Prestanak menstruacije
Menstruacija, naravno, prestaje za vrijeme trudnoće. Kod nekih žena nastavlja se neregularno krvarenje u prvom tromjesečju. Takvo krvarenje može biti prijetnja nadolazećeg pobačaja pa se odmah treba obratiti liječniku. Za vrijeme dojenja žene će rijetko imati ovulaciju 8 tjedana nakon porođaja. Nakon tog vremena menstruacija se obično vraća i žena opet postaje plodna.
Pred-menopauza počinje kad intervali između krvarenja postaju sve duži a prestaje s menopauzom (potpunim prestankom menstruacije). Menopauza obično nastupa u dobi od oko 51 godine, a kod pušačica i ranije.

Što su poremećaji menstruacije?

Amenoreja (izostanak menstruacije)
Amenoreja je izostanak menstruacije. Obično se razlikuje primarna, kad se menstruacija uopće nije pojavila, i sekundarnu amenoreja, kad su krvarenja u početku bila pravilna pa počinju biti sve rjeđa ili potpuno izostanu. Smatra se da je amenoreja nastupila ako menstruacija preskoči barem tri ciklusa. Djevojku koja ne dobije menstruaciju do 16-te godine treba poslati na pregled zbog sumnje na primarnu amenoreju. Rijetki i slabi menstrualni ciklusi (oligomenoreja) su vrlo česti u ranom pubertetu i nisu zabrinjavajući. U početku menstrualnih krvarenja, prvih par godina se ciklusi obično ne reguliraju. Čak i normalni ciklusi kod odraslih žena mogu svaki mjesec varirati za nekoliko dana. Kod nekih žena menstrualno krvarenje javlja se svaka tri tjedna, kod drugih svakih pet tjedana. Jačina krvarenja također je različita, krvarenje može biti obilno ili slabo. Ponekad krvarenje može izostati a sljedeće krvarenje nakon toga može biti obilno, što je najvjerojatnije posljedica preskočene ovulacije a ne pobačaja. Zabrinjavajuće je ako ciklusi traju manje od 21 dan, a krvarenja više od osam do deset dana ili ciklusi jako vremenski variraju tokom nekoliko mjeseci. Takvi slučajevi ukazuju na probleme s ovulacijom.

Menoragija (Obilno krvarenje)
Obilno krvarenje ili menoragija javlja se kod 9% do 14% svih žena i može biti posljedicom niza problema. Duga krvarenja (oko sedam dana) te česta mijenjanja tampona ili uložaka nisu uvijek pokazatelj menoragije. Svega dvije trećine žena koje se žale na obilna krvarenja zaista i gubi zabrinjavajuću količinu krvi. Ako mijenjaju uloške ili tampone češće od sat vremena, žene bi se trebale posavjetovati sa svojim liječnikom. Stvaranje ugrušaka je kod obilnih krvarenja često i nije razlog za zabrinutost. Međutim u slučaju krvarenje između ciklusa ili u vrijeme trudnoće treba posjetiti liječnika. Kapljice ili lagano krvarenje kod djevojčica koje su tek dobile menstruaciju nije neobično, a ponekad se javlja tokom ovulacije i kod mladih odraslih žena.

Dismenoreja (Snažni menstrualni grčevi)
Kod svih žena se tokom krvarenja javljaju kontrakcije maternice, ali kod nekih ti grčevi mogu biti česti i vrlo intenzivni. U tim slučajevima govorimo o dismenoreji (bolna menstruacija). Dismenoreja može biti primarna i sekundarna. Primarna je posljedica normalnih kontrakcija mišića maternice i ima je više od polovice žena s menstruacijom. Kod sekundarne dismenoreje su menstrualni bolovi posljedica abnormalnih medicinskih stanja, kao na primjer endometrioze.

Pred-menstrualni sindrom
Prije početka menstruacije oko tri četvrtine svih žena ima neke simptome koji ukazuju na variranje koncentracije hormona. Kod oko polovice njih ti su simptomi blagi i ne utječu na njihov normalni svakodnevni život. Druga polovica ima teške simptome, jedan od kojih je i depresija. Najčešće je pred-menstrualni sindrom (PMS) posljedica kombinacije fizioloških i psiholoških faktora i kulturalnih stavova. Žene kojima je dijagnosticiran PMS ne mogu normalno funkcionirati prije menstrualnog krvarenja.

Fizički simptomi
Gotovo sve žene žale se na nadutost, osjetljivost dojki i lagani, privremeni dobitak težine. Kod nekih žena se javlja ciklička mastopatija, bol u dojkama nakon ovulacije intenzitet koje se pojačava za vrijeme lutealne faze i nestaje tokom menstruacije. Od ostalih simptoma mogu se pojaviti gastrointestinalne smetnje, glavobolje, osipi, bol u mišićima i zglobovima, umor, gingivitis, lupanje srca, poremećaj ravnoteže, valovi vrućine, preosjetljivost na zvukove i mirise, uznemirenost i nesanica.

Emocionalni simptomi
Emocionalna preosjetljivost je česta. Žene se žale na niz simptoma uključujući depresiju, tjeskobu, ljutnju i uznemirenost. Žale se i na oslabjelu koncentraciju ili izvjestan gubitak pamćenja, iako je u nedavnom ispitivanju malih razmjera utvrđeno da žene koje pate od PMS-a, usprkos osjećaju da nisu kako treba, na testovima mentalne oštrine provedenima u pred-menstrualnoj fazi postižu jednake rezultate kao i žene koje ne pate od PMS. Teška depresija, razdražljivost i napetost prije menstruacije zajedno se nazivaju pred-menstrualnim disforičnim poremećajem (ili kasnim-lutealnim disforičnim poremećajem). Procjenjuje se da poremećaj zahvaća 3% do 8% žena u reprodukcijskim godinama. Ovi simptomi mogu se pojaviti kod većine menstrualnih ciklusa s pogoršanjem oko tjedan dana prije menstruacije te smirenjem nakon toga. U rijetkim slučajevima javljaju se deluzije i halucinacije. Treba međutim napomenuti da se kod nekih žena prije menstrualnog krvarenja javljaju vrlo pozitivne navale kreativne energije. Spolni nagon je različit kod različitih žena, kod nekih je smanjen a kod drugih pojačan.

Koji su uzroci poremećaja menstruacije?

Uzroci amenoreje (izostanka menstruacije)
Kod adolescenata potrebno je izvjesno vrijeme da se ovulacija ustali, a ponekad krvarenja čak i prestanu na nekoliko mjeseci. Svaki puta kada zakasni krvarenje, treba provjeriti ne radi li se o trudnoći, iako svaka stresna situacija, čak i zabrinutost za trudnoću, može odgoditi krvarenje. Poremećaji u ovulaciji obično su uzrokom vrlo nepravilnih menstruacija ili čestog preskakanja menstrualnih ciklusa. Kod žena starijih od 40 godina koje se približavaju menopauzi, ovulacija postaje neredovita i čak može nekoliko mjeseci izostati.

Pretjerana tjelovježba i promjene težine
Sindrom poznat pod nazivom trijas sportašica povezuje se s poremećajima uzimanja hrane, amenorejom i osteoporozom (smanjenjem gustoće kostiju). Ukoliko se ne prepozna, ovaj se sindrom može razviti u ozbiljan poremećaj. Vjeruje se da prekomjerna tjelovježba (na primjer trčanje oko 20 sati tjedno tokom velikog broja mjeseci) utječe na smanjenje spolnih hormona. U jednom je ispitivanju, međutim, utvrđeno da tjelovježba može djelovati zaštitno te da su u tim slučajevima glavni razlozi amenoreje niske koncentracije hormona leptina. Leptin izlučuju masne stanice, koncentracija mu pada kada se manje masnoće odlaže u stanice, što se događa kod žena koje intenzivno vježbaju. Izgleda da niske koncentracije leptina smetaju spolnim hormonima, naročito luteinizacijskom hormonu. Ova smetnja mogla bi biti posljedicom primitivnog zaštitnog biološkog mehanizma, čija je svrha spriječiti potencijalno štetne trudnoće za vrijeme gladovanja. Treba međutim napomenuti da se amenoreja može pojaviti kod mladih žena s poremećajem u uzimanju hrane čija tjelesna težina je normalna ili viša, što ukazuje na to da su za reprodukcijske poremećaje i amenoreju odgovorni drugi faktori a ne niske zalihe masti. Ekstreman višak težine također se povezuje s nepravilnostima, vjerojatno zato jer se nešto estrogena proizvede u masnim stanicama, a to može utjecati na ciklus.

Sindrom policističnih jajnika
Sindrom policističnih jajnika javlja se kod 6% žena a rezultat je toga što jajnici stvaraju velike količine androgena (muških hormona), pogotovo testosterona. Povećano stvaranje androgena dovodi do visokih koncentracija LH i niskih koncentracija FSH, pa folikuli ne mogu proizvesti zrelo jajašce. Kad ne proizvode jajašca, folikuli nabreknu tekućinom i pretvaraju se u ciste. Svaki puta kada je jajašce zarobljeno u folikuli formira se nova cista, pa jajnik nabrekne i ponekad do veličine grejpfruta. Kad nema ovulacije, progesteron se više ne proizvodi, a koncentracije estrogena ostaju normalne. Povećane koncentracije androgena (hiperandrogenizam) mogu izazvati pojačanu dlakavost lica i akne, dok su druge muške karakteristike, kao dublji glas i povećani klitoris, rijetke. Amenoreja i oligomenoreja (vrlo slabo krvarenje) prilično su uobičajene. Uzrok pojave policističnih jajnika još je uvijek nepoznat, iako su istraživači naveli da mnoge žene s tim poremećajem imaju povećane koncentracije inzulina ali ga tijelo ne može efikasno koristiti, stanje poznato kao rezistencija na inzulin. Takve visoke koncentracije inzulina mogu povećati proizvodnju androgena u jajnicima nekih žena s genetskim defektom koji uzrokuje takvu reakciju na inzulin.

Povišene koncentracije prolaktina
Hormon prolaktin proizvodi hipofiza koja stimulira proizvodnju majčinog mlijeka. Visoke koncentracije prolaktina kod žena koje nisu trudne ili ne doje mogu međutim inhibirati ovulaciju te tako prouzročiti amenoreju. Povišene koncentracije prolaktina mogu ukazivati na tumor hipofize. Pojava mlijeka kod žena koje nisu trudne niti ne doje (pod nazivom galaktoreja) je simptom koji ukazuje na visoke koncentracije prolaktina i treba ga ispitati. Neki lijekovi, uključujući oralna kontracepcijska sredstva (tablete) i neki antipsihotici, također mogu povećati koncentraciju prolaktina.

Drugi medicinski problemi
Terapije karcinoma mogu uništiti folikule i poremetiti funkciju jajnika. Turnerov sindrom je rijedak genetski poremećaj kod kojega nedostaje kromosom X, pa se ne razvijaju funkcionalni jajnici. Problemi sa štitnjačom, bilo da hormona štitnjače ima previše (hipertiroidizam) ili premalo (hipotiroidizam) mogu prekinuti ciklus. Malapsorpcijski sindrom kod celijakije s poremećajima probave, također se povezuje s kasnim pubertetom, ranom menopauzom i amenorejom. Cushingova bolest (poremećaj nadbubrežne žlijezde) također može prouzročiti amenoreju.

Uzroci menoragije (preobilnog krvarenja)
Gotovo sve žene u neko doba svojeg reprodukcijskog života imaju obilna menstrualna krvarenja. Tumori maternice su česti uzroci obilatog krvarenja. Žene koje uzimaju oralna kontracepcijska sredstva, one kod kojih krvarenja počinju kasno ili one koje se približavaju menopauzi često imaju povremene menoragije. Izoliran slučaj obilatog krvarenja može biti pobačaj. Kada se krvarenje pojavi u vrijeme uobičajeno za menstruaciju, manje je vjerojatno da je razlog pobačaj. U nekim slučajevima liječnici ne mogu dijagnosticirati uzroke menoragije. Ako uslijed neravnoteže estrogena i progesterona dođe do preskakanja menstruacije, može se pojaviti prekomjerno bujanje endometrija, pa kad se krvarenje konačno pojavi ono može biti vrlo obilno. Žene s menoragijom često imaju vrlo visoke koncentracije prostaglandina i endotelina, supstancija koje značajno doprinose dilataciji (širenju) krvnih žila. Čini se da endotelini stupaju u interakcije s dušičnim oksidom, supstancijom koja opušta glatke mišiće oko krvnih žila. Prostaglandini također doprinose kontrakcijama maternice. Adenomioza, kod koje se endometrijske žlijezde usade u mišić uterusa, uzrokuje obilato krvarenje i bolove. Ovakav poremećaj češći je kod sredovječnih žena koje su imale mnogo djece. Menoragiju može pratiti čitav niz medicinskih poremećaja: infekcije zdjelice; problemi sa štitnjačom; endometrioza; sistemski lupus erythematosus; dijabetes; neke vrste karcinoma i kemoterapija, te neki neuobičajeni poremećaji u krvi, uključujući von Willebrandovo oboljenje i idiopatsko trombocitopenično crvenilo (purpura). Neki lijekovi, uključujući antikoagulanse i protu-upalna sredstva, također mogu uzrokovati obilna krvarenja.

Uzroci dismenoreje (teških menstrualnih bolova)
Uzrok primarne dismenoreje povezan je s kontrakcijama mišića uterusa (miometrija) izazvanim prostaglandinima i arahidonskom kiselinom. Dismenoreja često prati menoragiju kod koje prostaglandini također igraju značajnu ulogu. Sekundarna dismenoreja javlja se i kod drugih medicinskih stanja, posebice kod endometrioze. Endometrioza je kronično i često progresivno oboljenje koje nastaje kada se komadići endometrijskog tkiva implantiraju izvan materične šupljine, obično u druge dijelove zdjelice. Abnormalno krvarenje i bolove mogu također izazvati uterini ulošci (spirala) ili upalni proces u zdjelici, tumori maternice, pobačaj, ektopična trudnoća, polipi ili karcinom. Jaki bolovi u gastrointestinalom traktu zbog upale slijepog crijeva, crijevnih upala, divertikulitisa ili sindroma iritabilnog crijeva mogu biti nalik na dismenoreju. Žene s prekomjernom težinom izložene su dvostruko većem riziku pojave jakih i dugotrajnih grčeva od onih normalne težine, dok su pušači izloženi 50% većem riziku od nepušača. Kod žena koje pate od menstrualnih grčeva uzimanje alkohola produljuje bol. Kada menstruacija nastupi u dobi od 11 godina ili ranije rizik pojave jake boli, produženih krvarenja i dužih menstrualnih ciklusa je veći.

Koliko su ozbiljni menstrualni poremećaji?
Procjenjuje se da ukupno 10% svih žena u reprodukcijskoj dobi ima kronične ginekološke probleme. Gotovo 30% žena koje se žale na takve probleme godišnje zbog njih provede dan ili više u krevetu.

Jačina bolova
Danas je upotreba nesteroidnih protu-upalnih lijekova (NSAID) koji se izdaju bez recepta, kao što su to acetilsalicilna kiselina i diklofenak, obično dovoljna pomoć kod većine dismenoreja. Efikasna su i oralna kontracepcijska sredstva (hormonske tablete). Ukoliko ova sredstva ne umanje bolove i žena mora pribjeći jačim lijekovima protiv bolova (narkotici i opijati) treba razmisliti o laparoskopiji kako bi se isključila endometrioza.

Neplodnost
Mnoga oboljenja zbog kojih dolazi do neredovitih menstruacija, uključujući poremećaje ovulacije, tumore maternice i endometriozu, glavni su uzročnici neplodnosti. Žene s neredovitim krvarenjima teže ostaju trudne i često im je potrebno liječenje protiv neplodnosti.

Anemija
Menoragija je najčešći uzrok anemije kod žena u pred-menopauzi. Pravilna prehrana u takvim slučajevima pomaže, ali stanje se pogoršava kod žena s obilnim krvarenjima. Anemija je u većini slučajeva blaga, ali čak i blaga anemija može prouzročiti slabost i umor. Umjerena do teška anemija može biti uzrokom kratkoće daha, brzog kucanja srca, ošamućenosti, glavobolja, zvonjenja u ušima (tinitus), razdražljivosti, bljedila kože, sindroma nemirnih nogu i mentalne zbunjenosti. Ako se dugotrajna i teška anemija ne liječi, mogu se pojaviti srčani problemi. Trudnice koje su anemične, pogotovo u prvom tromjesečju, izložene su većoj opasnosti lošeg ishoda trudnoće.

Osteoporoza
Niske koncentracije estrogena glavnim su uzrokom osteoporoze, kod koje je povećana opasnost od fraktura kostiju. Smanjenje koncentracije estrogena obično je povezano s amenorejom a može također biti posljedicom nekih hormonskih tretmana kod drugih menstrualnih poremećaja. Amenoreja se često javlja kod mladih sportašica i žena s poremećajem uzimanja hrane. Budući da rast kostiju dosiže svoj maksimum tokom adolescencije i rane zrelosti, za dugoročni zdravi život vrlo je opasan gubitak kostiju u to vrijeme. Nakon što se vrate menstrualna krvarenja često se dobiva na težini.

Kako se dijagnosticiraju menstrualni poremećaji?
Liječnik će pregledati zdjelicu kako bi se uvjerio da se ne radi o trudnoći ili bilo kakvim abnormalnostima, kao na primjer tumorima maternice. Treba isključiti druge uzroke menstrualnih poremećaja, a to je čitav niz medicinskih problema, uključujući probleme sa štitnjačom i druge hormonske poremećaje ili čak karcinom. Čak i mnogi lijekovi mogu izazvati poremećaje menstruacije.
Ultrazvuk i magnetska rezonancija (MRI) ponekad se koriste za utvrđivanje strukturalnih abnormalnosti reprodukcijskih organa. Laparoskopija i histeroskopija - kirurški postupci za dijagnostiku i terapiju - koriste se posebnim fiberoptičkim kanilama sa sićušnim kamerama za pregled unutrašnjosti zdjelice i trbuha (laparoskopija) ili maternice (histeroskopija).

Liječenje menstrualnih poremećaja (samopomoć + liječnik opće prakse)

Dijeta
Opća pravila zdrave prehrane odnose se na svakoga. Uključuju dijetu s mnogo cjelovitih zrna, svježeg voća i povrća te izbjegavanje zasićenih masti i komercijalne bezvrijedne hrane (junk food). Neke izmjene u prehrani 14 dana prije krvarenja mogu pomoći ženama sa pred-menstrualnim sindromom i blagim menstrualnim poremećajima kao što su grčevi. Kod nekih žena pomaže izbjegavanje crvenog mesa i mliječnih proizvoda u pred-menstrualnom periodu. Pozitivno je smanjenje unosa kofeina, šećera i alkohola. Redovito uživanje alkohola može smanjiti rizik od pojave grčeva, ali isto tako kod nekih žena može produžiti grčeve. Stoga se alkohol ne preporučuje kao prevencija menstrualnih grčeva. Prehrana bogatija ribom može smanjiti menstrualne poremećaje.
Postoje i izvještaji o tomu da nedostatak nekih vitamina ili drugih prehrambenih tvari može prouzročiti ili pojačati menstrualne poremećaje. Jedno ispitivanje je pokazalo da uzimanje vitamina B1 (tiamina) djeluje na smanjenje menstrualnih bolova. Vitamin B1 se nalazi u gotovo svakoj hrani, ali najbolji mu je izvor svinjetina. Drugi dobar izvor vitamina B1 su suhe obogaćene žitarice, zobena kaša i sjemenke suncokreta.

Fizička aktivnost
Fizička aktivnost je vrlo važna za očuvanje zdravlja. Vrlo energično vježbanje može izazvati neredovite menstruacije, čak i amenoreju, ali malo je žena koje vježbaju tako intenzivno. Natjecateljice ne moraju prekinuti sa sportskim aktivnostima da bi povratile plodnost, već jednostavno trebaju više jesti. Iako nema čvrstih dokaza da se tjelovježbom može ublažiti dismenoreja, pregledom pojedinačnih ispitivanja pokazalo se da većina povezuje tjelovježbu sa smanjenjem menstrualnih bolova.

Biljni i drugi takozvani prirodni lijekovi
Analiza nekoliko ispitivanja ulja jaglaca pokazala je da može dobro ublažiti menstrualne grčeve. Čaj od đumbira je zdrav i može ublažiti mučninu. Sve dok se znanstvenim ispitivanjima ne utvrde stvarne koristi, ispravne doze i popratne pojave ovakvih pripravaka, bolesnik je izložen liječenju koje može biti neefikasno pa čak i štetno. Biljni čajevi ne moraju biti manje opasni od tradicionalnih lijekova, zbog toga što nema propisanih standarda u njihovoj proizvodnji niti znanja o njihovoj toksičnosti i interakcijama s drugim lijekovima. Oni mogu biti čak i još opasniji.

Metode smanjenje stresa
Kod nekih žena akupunkturom se uspjelo smanjiti menstrualne bolove. Posebno je zanimljiva refleksologija, metoda koja se koristi manualnim pritiskanjem akupunkturnih točaka na ušima, rukama i stopalima. Joga i meditacija koje djeluju opuštajuće također mogu biti od pomoći kod menstrualnih grčeva. Ima i izvještaja o tome da orgazam smanjuje jačinu menstrualnih grčeva.

Higijena u vrijeme mjesečnice
Tampone treba mijenjati svakih 4 do 6 sati. Treba izbjegavati parfimirane uloške i tampone. Intimni dezodoransi mogu na genitalije djelovati iritirajuće. Tokom i između krvarenja žene ne bi trebale ispirati rodnicu. Dovoljno je redovito tuširanje.

Socijalna i terapijska podrška
Radi se na tome da žene promijene percepciju menstruacije u pozitivnijem smjeru kako bi se smanjio negativan učinak na zdravlje.

Koji se lijekovi koriste kod menstrualnih poremećaja?
Uobičajeni analgetici
Nesteroidna protu-upalna sredstva
Nesteroidna protu-upalna sredstva (NSAIDi) blokiraju prostaglandine (tvari koje pojačavaju kontrakcije maternice). Posebno su djelotvorni u smanjenju obilnog krvarenja i grčeva. Acetilsalicilna kiselina je najčešće korišteno protu-upalno sredstvo, ali ima još nekoliko desetaka drugih (diklofenak, ketoprofen, ibuprofen) koji se izdaju na recept ili bez recepta. Efikasna su i druga protu-upalna sredstva. Za postizanje maksimalnog učinka treba ih uzimati sedam do deset dana prije očekivane mjesečnice. Probavni problemi (žgaravica, bol u želucu) su najčešće popratne pojave uzimanja nesteroidnih protu-upalnih sredstava.

Paracetamol
Paracetamol smanjuje nivo gonadotropina i estradiola (jednog oblika estrogena) čime se može utjecati na menstrualne poremećaje.

Hormonske terapije menstrualnih poremećaja

Oralna kontracepcijska sredstva
Oralna kontracepcijska sredstva, koja se kolektivno nazivaju "pilulom", a sadrže kombinaciju estrogena i progestina (sintetičkog oblika progesterona), sprečavaju produkciju muških hormona i inhibiraju estrogenske receptore u maternici. Često se koriste za regulaciju mjesečnica kod žena s menstrualnim poremećajima, uključujući dismenoreju (jaku bol), amenoreju (izostanak mjesečnice) i menoragiju (obilno krvarenje). Oralna kontracepcijska sredstva se također koriste za liječenje endometrioze te štite od karcinoma jajnika i endometrija.
Popratne pojave kod oralnih kontracepcijskih sredstava uključuju nadutost, debljanje i akne. Faktori rizika za primjenu su migrene (kojima prethode aure),pušenje, obiteljska anamneza prekomjernog zgrušavanja krvi, ili drugi faktori koji utječu na povećano zgrušnjavanje krvi. Provedena su mnoga ispitivanja kako bi se utvrdilo postoji li opasnost od karcinoma dojke kod dugotrajne uporabe oralnih kontracepcijskih sredstava, ali rezultati su bili oprečni a stručnjaci su mišljenja da je takva opasnost, ako i postoji, veoma mala.

Progesteron
Progestini, sintetički oblici progesterona, koriste se kod menoragije te kako bi se korigirala neredovitost ili preskakanje mjesečnica. Progestini uključuju medroxyprogesteron, norethindron acetat i norgestrel. Treba istaknuti da korištenje samog progesterona nije prepreka začeću.

GnRH analogna sredstva
Injekcije jakih hormonskih sredstava (agonisti hormona koji izlučuje gonadotropin (GnRH)), smanjuju ili potiskuju nivo estrogena. Ti se lijekovi ponekad koriste za ublažavanje simptoma teških oblika endometrioza, tumora maternice ili menoragije. Također se koriste u pripremi maternice za ljuštenje endometrija.
Budući da gubitak estrogena može prouzročiti osteoporozu, žene obično ne uzimaju GnRH analoge duže od šest mjeseci

Danazol
Danazol je sintetička tvar koja nalikuje muškim hormonima. Potiskuje estrogen i menstruaciju i koristi se, ponekad u kombinaciji sa nekim oralnim kontracepcijskim sredstvom, kod algomenoreje, menoragije, tumora maternice i simptoma endometrioze. Nepovoljne popratne pojave uključuju pojavu dlakavosti lica, duboki glas, dobitak na težini, akne i prhut. Može povećati rizik od povišenog kolesterola. Trudnice i žene koje žele zatrudnjeti ne bi trebale koristiti ovaj lijek zbog potencijalnih porođajnih defekata.

Koji operativni i drugi zahvati se koriste kod menstrualnih poremećaja?
Ženama s obilnim menstrualnim krvarenjima, dismenorejom ili s oba ova poremećaja danas su na raspolaganju kirurške i druge mogućnosti. Većina operativnih zahvata isključuje mogućnost rađanja, no kada to nije bitno operacija je daleko efikasnija od lijekova u smanjenju bolova i krvarenja.

Ablacija i resekcija endometrija
Kod ablacije kao i resekcije endometrija uklanja se kompletna sluznica maternice (endometrij). Kod resekcije se koriste kirurški zahvati za uklanjanje sluznice, dok se to kod ablacije postiže bilo vaporizacijom ili koagulacijom čime se uništava sluznica. Ovi postupci korisni su kod onih žena koje pate od obilnih menstrualnih krvarenja ali nemaju drugih abnormaliteta maternice, kao što su polipi, miomi, hiperplazija endometrija ili karcinom. Niti ablacija ni resekcija nisu primjenjive kod žena s velikim tumorima maternice, ali i jedna i druga metoda mogu biti efikasne kod malih. Treba napomenuti da se plodnost ne može sačuvati iako sam uterus ostaje čitav.

Kirurško uklanjanje maternice
Najčešći simptom zbog kojega se pribjegava histerektomiji je menoragija izazvana tumorom maternice ili drugih oboljenja, kao što je na primjer adenomioza. Endometrioza je drugi najčešći razlog za histerektomiju. Kod oko 40% kirurških zahvata uklanjaju se jajnici (ooforektomija), zbog čega dolazi do prerane menopauze kod mlađih žena. Čak i najbolji liječnici i kirurzi nemaju uvijek sve odgovore na pitanja o histerektomiji. Donošenjem najbolje moguće odluke prije kirurškog zahvata smanjit će se kasnije emocionalne posljedice.

Fobije

Što su Fobije?
Strah od otvorenog prostora i javnih mesta
Strah od ljudi i društva
Jednostavne Fobije
Liječenje Fobija
Neke od Fobija

Što su Fobije?



Fobicna reakcija je automatska, sveprozimajuca. Osoba je ne moze kontrolirati, i prakticki je sva obuzeta imaginacijom prijetnje i opasnosti.


"Srce mi lupa tako jako da imam osjecaj kao da ce puknuti ili iskociti iz grudi. Grlo mi se steglo da jedva disem. Cini mi se da cu se ugusiti. Ruke mi se preznojavaju. Imam osjecaj kao da cu se onesvijestiti pa se moram pridrzavati za zid ili namjectaj da ne padnem. Cini mi se da cu umrijeti od straha. Da mi je pobjeci, a ne znam kuda bih."

Ovo su rijeci osobe koja pati od fobije. To je autenticni opis onoga sto ona osjeca kad se susretne s objektom ili situacijom koje se plasi. A to mogu biti sasvim obicne situacije i objekti: voznja avionom, susret s golubom, izlazak na veceru u neki restoran, ispit, itd. Fobija je, dakle, psiholoska i tjelesna reakcija straha na objekte ili situacije koje su relativno bezopasne. Simptomi fobicnog poremecaja ukljucuju sljedece:

Zrtva iznenada osjeti iracionalni i trajni strah, paniku, uzas kad se nadje u stanovitoj situaciji koja inace nije ugrozavajuca.
Fobicna osoba je inace svjesna da njezin strah prevazilazi granice normalnoga i da nema stvarne opasnosti.
Fobicna reakcija je automatska, sveprozimajuca. Osoba je ne moze kontrolirati, i prakticki je sva obuzeta imaginacijom prijetnje i opasnosti.
Fobicna osoba pokazuje sve tjelesne reakcije koje su prisutne u velikom strahu: ubrzan rad srca, osjecaj nedostatka zraka, povrsno disanje, drhtanje, i jaku zelju da pobjegne iz fobicne situacije.
Fobicna osoba izbjegava objekte i situacije kojih se plasi i skrece s normalnog ili uobicajenog puta kako bi ih izbjegla. Kada ova izbjegavanja uzrokuju veliku nevolju (distres) ili su u opreci s izvrsavanjem obiteljskih,radnih i drustvenih obveza, fobicna osoba se obraca psihijatru za pomoc.

Fobija je cesti oblik anksioznog poremecaja. Zahvaca ljude svih dobi, svih socijalnih staleza, i bogate i siromasne, na svim geografskim sirinama. Prema americkom Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje izmedju 5 i 12 %

Amerikanaca pati od neke fobije, a slicno je i u zapadnoj Europi. Cesce pogadja zene. Vrlo cesto otezava svakodnevno funkcioniranje u obitelji, na poslu, u drustvenom zivotu, a u ekstremnim slucajevima moze dovesti i do potpune nesposobnosti.





Strah od otvorenog prostora i javnih mesta

Agorafobija je poremecaj koji se ocituje intenzivnim strahom ne samo od otvorenog prostora i javnih mjesta, vec i od prisustva mnostva ljudi iz kojih se ne moze brzo ukloniti na sigurno mjesto (obicno je to dom). Stoga je ovaj poremecaj cesto povezan sa strahom od napustanja doma, odlaska u trgovinu, odlaska na javna mjesta, od putovanja, itd.

Termin agoraphobia dolazi iz starogrckog jezika, a prethodno je oznacavao samo strah od placa ili trznice. Danas ova rijec ima mnogo sire znacenje, ne samo strah od javnih i otvorenih mjesta. Ona ukljucuje i stah od udaljavanja iz kuce, od obitelji, prijatelja, od svih situacija u kojima ovakve osobe mogu dozivjeti napadaj panike, a pomoc im izgleda nedostupnom.

Tko obolijeva?

Ucestalost agorafobije je od 0,63-1,6 %, mada je u nekim velikim americkim gradovima cak i veca, od 2,7-5,8 %. Dvije trecine osoba koje pate od fobije su zene. Vecina agorafobiccara razvije simptome izmedju 15. i 35. godine zivota.

Poremecaj se cesce javlja u nekim obiteljima u kojima clanovi pate i od drugih anksioznih poremecaja i zlouporabe alkohola.

Koji su prvi uzroci?

Psihoanaliticke teorije pretpostavljaju nesvjesni intrapsihicki konflikt preedipalnog ili edipalnog tipa koji je u svezi s neprihvatljivim seksualnim ili agresivnim impulsima. Sadrzaj nesvjesnih zelja ili impulsa moze biti u svezi s masturbacijom, sa zeljom oboljelih da se vrate u maternicu, sa agresivnoscu, sa homoseksualnim tendencijama u muskaraca i fantazmima prostitucije u zena, sa incestuoznim zeljama, s promiskuitetom, sa patoloskom simbiozom i separacijskim problemima.

Bihejvioralne teorije objasnjavaju nastanak agorafobije kao posljedicu nekog neugodnog iskustva (bespomocnost, strah, panika) na javnim mjestima procesom kondicioniranja. Kondicioniranjem se anksioznost asocira sa sve vecim brojem situacija, a aktivira se i ponasanje izbjegavanja zastrasujucih situacija.

Kognitivne teorije pretpostavljaju da se panicne atake razvijaju u osoba koje se bezrazlozno plase i malih tjelesnih simptoma (primjerice palpitacije interpretiraju kao znake infarkta ili ozbiljne srcane bolesti). Bioloske teorije tumace anksiozne atake kao nedostatnost normalnih mehanizama u sredicnjem zivcanom sustavu (SZS) koji kontroliraju anksioznost.

Kako se poremecaj ocituje?

Bolest se ocituje napadajima straha kada se oboljeli nalazi izvan svoje kuce, a moze se razviti naglo ili postupno tijekom nekoliko mjeseci ili godina.

Oboljeli obicno iznenada osete nemir, neodredjenu nelagodu, slabost, tjeskobu kao da su bolesni od neke organske bolesti pri cemu dozivljavaju lupanje srca, vrtoglavicu, slabost u tijelu, preznojavaju se, uz panicni osjecaj ugrozenosti od infarkta miokarda, mozdanog udara, gubitka kontrole, itd. Vremenom oboljeli pocinju izbjegavati neprijatne situacije i javna mjesta ili se brzo udaljavati od njih, ali se broj takvih situacija povezava. Kada se agorafobija razvije u potpunosti oboljeli se plase i od pomisli da izadju iz kuce jer imaju paralizirajuci strah od ulice, radnji, guzvi i gomile ljudi, od zatvorenih prostora, kao sto su liftovi, kazalista, kina, od voznje autobusom, vlakom, avionom, itd. Upadljiva je i potreba bolesnika da budu stalno u prisustvu poznatih osoba, roditelja ili partnera, ili pak da nose neke predmete koji im daju odredjenu sigurnost (ocale, stap, bonbone, lijek, itd.).





Strah od ljudi i društva

Socijalne fobije su poremecaji koji se ocituju iracionalnim strahom od ljudi i socijalnih situacija. Zapravo, osobe s ovim poremecajem se plase svih situacija u kojima ih drugi mogu gledati i uvrijediti. Radi se o strahu od nastupa pri cemu su simptomi mnogo jace izrazeni nego kad je rijec o normalnoj tremi ili nervozi pred nastup na javnoj sceni.

Tko obolijeva?

Ucestalost socijalnih fobija u opcoj populaciji nije tocno poznata. Podaci variraju od 0,9-2,6 %, odnosno 1-4 %. Priblizno podjednako su ucestale u zena i muskaraca (1,5z : 1m) za razliku od agorafobije koja je cesca u zena. Socijalne fobije obicno se javljaju nakon puberteta, a vrhunac dosezu iza 30. godine zivota. Golema vecina socijalnih fobija evidentna je u dobi izmedju 20. i 35. godine tako da moze upropastiti najbolje godine zivota.

Koji su uzroci?

Prema bihejvioralnim hipotezama fobijski simptomi su posljedica kondicioniranja i abnormalne kognicije koja se ocituje kao "strah od negativne evaluacije" i "predrasuda da ce drugi ljudi biti prema njima pretjerano kriticni".

Psihodinamska istrazivanja upucuju na ulogu odbacujucih roditelja, prije svega majki, bilo da su djeca bila zapostavljena ili prezasticena.

Bioloske teorije objasnjavaju nastanak socijalnih fobija poremecajem u funkciji neurotransmitorskih receptora u mozgu i neuroendokrinoloskim odstupanjima.

Kako se poremecaj ocituje?

Treba razlikovati normalnu anksioznost koju neke osobe ocituju u odredjenim socijalnim situacijama. Socijalni fobijski strahovi mogu se ispoljavati na razlicite nacine. Nerijetko se odnose na sasvim obicne situacije, primjerice potpisati cek u banci, popiti kavu, zakopcati mantil, i sl. Neke osobe pate samo od jedne fobije, a druge pak od cijelog niza fobija. Opci socijalni strah manifestira se strahom od javnog nastupa, da se ne ispadne neznalica, strahom od obracanja autoritetima, strahom od nepoznatih ljudi, itd. Strah od gubitka kontrole, posebice nad tjelesnim funkcijama, ocituje se strahom oboljelog da ce se onesvijestiti, da ce pustiti vjetar ili defecirati u neprilicnim situacijama, ili da ce povracati, itd. Strah od pokazivanja ocituje se izbjegavanjem da se bude u centru paznje, da se sjedi u prvom redu, da se govori pred drugima, ili nastupa pred drugima, jede ili pije pred drugima, itd.

Strah od otkrivanja vlastite inferiornosti povezan je s uvjerenjem da ce drugi pomisliti da je oboljeli neznalica, glup, neobrazovan i sl. Socijalne se fobije mogu ocitovati i kao strah od suprotnog spola, strah od rukovanja, od crvenjenja, strah od znojenja, strah od pisanja pred drugima, strah od ispita, itd. Neke osobe pate od generalizirane soijalne fobije kada se plase opcenito komuniciranja s ljudima. Izbjegavanje susreta s drugim ljudima moze im potpuno onemoguciti odlazak na posao, u skolu, i sl. U nacelu, osobe sa socijalnim fobijama veoma su nezadovoljne sobom i svojom djelatnoscu, niskog samopostovanja, imaju izrazen osjecaj nesigurnosti. Socijalna fobija je ogromno opterecenje za oboljelu osobu. Takve osobe najcesce ostanu ledicne, cesto su socijalno izolirane, slabije su educirane, cesce su financijski ovisne ili u financijskoj oskudici, pate od dodatnih psihijatrijskih poremecaja, cesto razmisljaju o suicidu, a nerijetko ga i izvrse.

Mnogi pacijenti sa socijalnom fobijom takodjer pate i od depresije. Socijalna fobija moze se ocitovati i kao komplikacija panicnog poremecaja. Istrazivanja Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) pokazuju kako je ozbiljni alkoholizam dvostruko cesci u osoba sa socijalnom fobijom nego u opcoj populaciji. Sto je jos zanimljivije ucestalost socijalnih fobija medju alkoholicarima je devet puta veca nego u ostaloj populaciji.





Jednostavne fobije

Ovdje spadaju strahovi od specificnih situacija i objekata, koji obicno zapocinju u djetinjstvu ili mladosti, a nemaju tendenciju fluktuacije kao sto je slucaj u agorafobija.

Tko obolijeva?

Jednostavne fobije su najcesce, a prevalencija se krece od 3,8-14,5 % u muskaraca te 8,5-25,9 % u zena. Najcesce se javljaju u djetinjstvu, izmedju trece i osme godine zivota. Vecina ljudi ne trazi lijecnicku pomoc zbog jednostavnih fobija.

Koji su uzroci?

Prema psihoanalitickom tumacenju fobija nije u svezi s jasnim stimulusom, vec sa skrivenim izvorima anksioznosti koji su mehanizmima potiskivanja iskljuceni iz svjesnog, a povezani su s manifestnim zastrasujucim objektima mehanizmima premjestanja straha.

Bihejvioralne teorije nastanak fobija objasnjavaju procesom kondicioniranja koji je u osnovi nekih oblika naucenog ponasanja. Cini se kako su ljudi

bioloski predisponirani da nauce povezivati strah s odredjenim objektima i situacijama, odnosno stimulusima. Funkcija ovih strahova jest da zastite djecu dok uce i istrazuju svoju okolinu. Tako su strahovi od visine, rijeke, zmija, nepoznatog psa i drugih zivotinja te jake buke, itd. u funkciji odvracanja djece od opasnih mjesta. Premda vecina strahova tijekom odrastanja spontano

nestaje, neki od njih se pretvore u fobije. Razlog tomu mogu biti odredjena psihotraumatska iskustva i zapadanje u zastrasujuce i ugrozavajuce situacije. Tako npr. susret s velikim i nepoznatim psom, ili gledanje scena gdje pas napada covjeka moze biti osnov kasnijeg straha od psa. Dokazano je kako se uobicajeni strahovi mogu pojacavati pod utjecajem negativnih komunikacija s

obitelji. Eksperimenti s mladim majmunima pokazuju kako oni brze nauce reakcije straha kad gledaju svoje roditelje nego kad vide iste reakcije u stranaca.

Korijeni fobija se nalaze u pogresnim mehanizmima ucenja. Jednostavne fobije se obicno razviju iz specificnih situacija koje su bile pracene dozivljajem straha. Dok neke od ovih fobija, vremenom izblijede, druge se zadrzavaju dugotrajno.

Kako se poremecaj ocituje?

Bolest se moze ocitovati strahom od razlicitih specificnih situacija i objekata kao sto su strah od pojedinih zivotinja (psa, misa, zmije, insekata, itd., strah od krvi i povredjivanja, strah od visine, strah od zatvorenog prostora, strah od odlaska u javne zahode, strah od zubara, strah od uzimanja pojedinih vrsta hrane, strah od grmljavine, strah od letenja, strah od mraka, itd. Strah najcesce pocinje nakon traumatskih iskustava, usvajanjem fobickog ponasanja naucenog od roditelja ili modeliranjem njihova straha, ali se u nekih osoba ne moze ustanoviti postojanje konkretnog dogadjaja. Mnoge specificne fobije javljaju se u djetinjstvu i spontano isceznu. Fobije koje traju u odrasloj dobi rijetko prodju bez lijecenja. Pored fobicnog straha od pojedinih situacija, oboljeli takodjer razvija strah od straha koji nastaje u susretu s fobicnim objektom te izbjegavajuce ponasanje kojim ublazava ili otklanja dozivljaj straha.

Ako se osoba u svakodnevnom zivotu rijetko susrece s fobicnim objektom i situacijama, obicno se ne radi o ozbiljnom poremecaju. Medjutim, ako fobicna osoba mora cesto susretati objekte i situacije koje je plase, to moze biti izvor velikih problema i onemoguciti normalno funkcioniranje.

Ako su osobe koje se plase letenja, poslovni ljudi koji moraju putovati na druge kontinente, ova im fobija moze ne samo zagorcavati putovanje nego onemoguciti ih u obavljanju njihova posla.

Osobe koje se plase vidjeti krv, mogu se onesvijestiti pri vadjenju krvi za laboratorijske pretrage.

Osobe koje se plase injekcije u slusaju bolesti mogu praviti probleme pri davanju parenteralne terapije.





Liječenje Fobija

Kad je lijecenje prikladno, u goleme vecine fobicnih osoba dolazi do znacajnijeg poboljsanja ili pak do potpunog nestanka simptoma. Dugotrajna pracenja pacijenata pokazuju kako su oni nakon uspjesnog lijecenja godinama slobodni od simptoma, ako ne i cijeli zivot. Od iznimne je vaznosti zapoceti cim prije s lijecenjem kako bi se sprijecile komplikacije fobicnih poremecaja i oblikovao fobicnokontrafobicni stil zivota. Mnoge jednostavne i socijalne fobije mogu rijesiti i lijecnici opce prakse ako ih prepoznaju na vrijeme.

Prema misljenju mnogih psihijatara najbolje i najdugotrajnije rezultate pokazuju bihejvioralne metode lijecenja (terapija promjenom ponasanja) koje se sastoje u suceljavanju pacijenta s objektima i situacijama kojih se plasi.

Sistemska desenzitizacija jest terapija postupnog izlaganja pacijenta situacijama kojih se plasi. Pristupom korak po korak pacijenta se prvo uci da se relaksira i kontrolira tjelesne reakcije straha, a potom on zamislja situacije kojih se plasi. Na kraju pacijent se suceljava s realnim situacijama kojih se plasio, prvo s onima koje su izazivale manje reakcije straha.

Metoda preplavljivanja strahom sastoji se u direktnom i neposrednom izlaganju situacijama kojih se pacijent najvise plasi. U nacelu pacijent ostaje u fobicnoj situaciji dok ne dodje do znacajnog smanjenja reakcije straha. Obicno to traje oko dva sata po terapijskoj seansi.

Kognitivna bihejvioralna terapija dodaje kognitivnu (spoznajnu) komponentu

tradicionalnim bihejvioralnim tehnikama. Sastoji se u preoblikovanju pogresnog i katastroficnog obrasca misljenja koji je prisutan u fobicnih osoba. Posebice je korisna u lijecenju agorafobije i socijalnih fobija.

U mnogih pacijenata dovoljna je samo bihejvioralna i kognitivna psihoterapija.

Antidepresivi i anksiolitici (benzodiazepini) mogu znatno smanjiti stupanj tjeskobe i panicnog straha omogucujuci tako fobicnim osobama da se lakse sucele sa situacijama kojih se plase i prevladaju svoj strah. Antidepresivi imajudobar antipanicni ucinak, dok benzodiazepini otklanjaju anticipatornu anksioznost (tjeskoba koja se javlja kada se anticipira fobicna situacija).

Psihoedukacija je od goleme vrijednosti u lijecenju fobicnih poremecaja. Kada pacijent zna tocnu dijagnozu, ima ispravnu predodzbu o nastanku svojih problema i uvjerenje u mogucnost uspjesnog lijecenja, njegova suradnja i ustrajnost u lijecenju se povecavaju, a time i vjerojatnost uspjesnog lijecenja.





Neke od fobija

ABLUTOFOBIJA - strah od pranja i kupanja

AKROFOBIJA - strah od visina

PATOFOBIJA - strah od bolesti

MONOFOBIJA - strah od samoce

GLOSOFOBIJA - strah od obracanja javnosti

ALGOFOBIJA - strah od boli

AKLUOFOBIJA - strah od mraka

PENTERAFOBIJA - strah od punice

AVIOFOBIJA - strah od letenja

ARITMOFOBIJA - strah od brojeva

ARAHNOFOBIJA - strah od pauka

FOBOFOBIJA - strah od fobija

Antidepresivi

Najnoviji lijekovi koji se koriste u lijecenju stanja depresije, anksioznosti, panicnog poremecaja, opsesivno-kompulzivnog poremecaja su antidepresivi iz skupine SSRI. Selective Serotonine Reuptake Inhibitors ili inhibitori ponovne pohrane serotonina stabiliziraju razinu neurotransmitera serotonina u mozgu i na taj nacin dijeluju i antidepresivno ali i protiv strahova kao i prisilnih misli i radnji.Za razliku od antidepresiva koji su se prije propisivali imaju daleko manje nuspojava.Lijekovi iz te grupe ne stvaraju ovisnost no potrebno ih je uzimati duze vrijeme. Lijekovi iz te skupine su: Seroxat(Paxil), Prozac,Avoxin,Cipramil, Cipralex(Lexapro), Zoloft. Ti lijekovi pocinju djelovati nakon par dana do par tjedana pa ih treba strpljivo uzimati prema uputama lijecnika.

Kako se lijeci depresija?



Prvi korak pri lijecenju znaci donosenje odluke gdje ce se lijecenje provoditi, da li ambulantno ili u bolnici. Lijecenje se moze provoditi lijekovima, psihoterapijom, psihoedukacijom i metodama samopomoci. Osnovu u lijecenju ovih poremecaja predstavljaju lijekovi - antidepresivi, iako ne treba zaboraviti da najbolji rezultat daje kombinacija farmakoterapijskih i psihoterapijskih mjera. Depresivne se epizode mogu lijeciti u velikom broju u gotovo 70-80% slucajeva. Bolesnika vec na samom pocetku lijecenja treba obavijestiti o tome da je njegov poremecaj vjerojatno nastao kao rezultat medjudjelovanja razlicitih biokemijskih i psiholoskih cimbenika te da ce se u lijecenju koristiti i lijekovi i razlicite psiholoske metode lijecenja. Takodjer je neobicno vazno upozoriti bolesnika da to nije bolest koja se moze vrlo brzo ukloniti i da lijekovi koje uzima ne djeluju poput onih koji se uzimaju kod glavobolje. Djelovanje lijekova koji se koriste u depresiji nastupa sa latencijom od dva, tri, cetiri, a ponekad i sest tjedana. Stoga bolesnika treba upozoriti da izostanak brzog terapijskog ucinka ne znaci da je lijek nedjelotvoran vec samo da ga jos nije uzimao dovoljno dugo da bi iskusio njegovo povoljno djelovanje. Takodjer mu treba objasniti da lijekovi izazivaju odredjene nuspojave koje bas nisu uvijek ugodne. Medjutim, one ukazuju na to da je lijek prisutan u organizmu i da tamo djeluje i da ce uskoro zapoceti i ono djelovanje zbog kojeg ga bolesnik i uzima. S obzirom da nam je poznato u vecini slucajeva kojim se redoslijedom javljaju poboljsanja, to treba prenijeti bolesniku. Treba mu reci da se se nazalost njegovo potisteno raspolozenje popraviti zadnje, ali da ce zato poboljsanje apetita i sna predstavljati rane znakove njegovog nastupajuceg oporavka. Sto se prije pocne s lijecenjem, bolji su izgledi za izljecenje. Kako napreduje lijecenje, bolesnik treba obavjestavati svog lijecnika o tome kako se osjeca i suradjivati u lijecenju, a to znaci:
pri uzimanju lijekova tocno slijediti upute lijecnika; napomenuti lijecniku svaku nezeljenu reakciju na lijek, tada ce lijecnik mozda promijeniti terapiju; bolesnik koji nije zadovoljan tijekom lijecenja treba o tome razgovarati s lijecnikom, mozda ce pomoci promjena lijeka ili psihoterapija;

odmah se javite lijecniku ako se pojave misli o smrti i zelja za samoubojstvom.

Sto su antidepresivi?

Lijecenje lijekovima (psihofarmakoterapija) predstavlja temelj uspjesne borbe protiv depresije. Danas nam na raspolaganju stoje brojni antidepresivni lijekovi, razlicitih mehanizama djelovanja. Jedan od cestih uzroka neuspjesne terapije antidepresivima jest nedovoljna doza lijeka ili prijevremeni prekid terapije. Najcesci razlog za to su nuspojave lijekova i/ili neinformiranost depresivnih bolesnika i njihovih obitelji. Danas se drzi nuznim da depresivni bolesnik uzima antidepresive najmanje godinu dana ako je rijec o prvoj depresivnoj epizodi, a 3 do 5 godina ako se radi o ponovljenoj epizodi. Cilj lijecenja nije samo otklanjanje simptoma, nego uspostava dugotrajnog dobrog stanja i prevencija novih depresivnih epizoda.

Koje su vrste antidepresiva?

Neselektivni inhibitori ponovne pohrane monoamina
Ovi antidepresivi neselektivno blokiraju ponovnu pohranu neurotransmitora noradrenalina, serotonina i dopamina te tako povecavaju njihovu koncentraciju na spojevima zivcanih stanica. Njihove najcesce nuspojave posljedica su utjecaja na sustav neurotransmitora acetilkolina (tzv. antikolinergicke nuspojave): suhoca usta, zamucenje vida, otezano mokrenje, zatvor, pogorsanje glaukoma, mentalna konfuzija. Takodjer mogu izazvati poremecaj rada srca pa je u bolesnika koji ih uzimaju uputno kontrolirati EKG. U klinickoj uporabi su dulje od 40 godina i njihova je djelotvornost pouzdano dokazana. U ovu skupinu ubrajaju se lijekovi kao sto su klomipramin, maprotilin, imipramin, amitriptilin i drugi.

Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI)
Ovi antidepresivi selektivno blokiraju ponovnu pohranu serotonina, a na druge neurotransmitorske sustave djeluju slabo ili ne djeluju uopce. Ova skupina lijekova nastala je na temelju poznavanja biokemijskog mehanizma djelovanja starijih antidepresiva i ciljano je dizajnirana kako bi se dobilo djelovanje iskljucivo na serotoninski sustav. Njihova selektivnost za serotoninski sustav i slabo izrazen ili nikakav ucinak na druge prijenosnicke sustave u mozgu razlog su njihovoj dobroj podnosljivosti. U ovu skupinu lijekova ubrajaju se paroksetin, sertralin, citalopram, fluoksetin i fluvoksamin. Radi se o djelotvornim i sigurnim antidepresivima. koji se sve vise preporucuju kao antidepresivi prvog izbora.

Neselektivni inhibitori monoaminooksidaze (MAOI)
Antidepresivi iz ove skupine blokiraju enzim monoaminooksidazu (MAO) koji razgradjuje neurotransmitore. Posljedica je povecanje koncentracije neurotransmitora u mozgu. Prva generacija ovih lijekova moze imati opasne nuspojave. Istovremenim uzimanjem tih lijekova i hrane koja sadrzi mnogo tvari zvane tiramin (primjerice fermentirani sirevi i pivo) moze nastati iznenadni, smrtonosni porast krvnog tlaka.

Selektivni inhibitori monoaminooksidaze tipa A
Prvu generaciju inhibitora monoaminooksidaze danas su zamijenili reverzibilni inhibitori monoaminooksidaze tipa A, kao sto je moklobemid. To su sigurni lijekovi, dobre podnosljivosti, a pri uzimanju nije potrebna dijeta.

Ostali antidepresivi
Na nasem i svjetskom trzistu lijekova postoje i brojni drugi antidepresivi, razlicitih mehanizama djelovanja.
Dualni serotoninski antidepresivi: Djeluju kao antagonisti serotoninskih receptora tipa 2 i kao slabi selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina. Predstavnici su trazodon i nefazodon.
Dualni inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina: Predstavnik je venlafaksin, antidepresiv s brzim nastupom ucinka i s dobrom podnosljivoscu cak i tijekom dugotrajne primjene
Selektivni inhibitori ponovne pohrane noradrenalina: Predstavnik je reboksetin.
Pojacivaci ponovne pohrane serotonina: Predstavnik je tianeptin.
Inhibitor ponovne pohrane noradrenalina i dopamina: Predstavnik je bupropion.
Noradrenergicki i specificni serotonergicki antidepresiv: Predstavnik je mirtazapin.

Koji ce antidepresiv lijecnik propisati?

Odabir antidepresiva se moze vrsiti na temelju podataka o povoljnom djelovanju tih lijekova u jednog od clanova obitelji ako je taj bio lijecen od depresije, odnosno na temelju podataka o prethodnom bolesnikovom reagiranju na te lijekove ako je on prethodno uopce bio lijecen. Ako takvi podaci ne postoje, lijecnik ce se rukovoditi poznavanjem nuspojava pojedinih lijekova, osobito njihovim sedativnim ili antikolinergickim osobinama, postojanjem tjelesnih bolesti u bolesnika i vlastitim iskustvom.

Zasto nekad treba uzimati vise lijekova istovremeno?

Iako je pozeljna primjena samo jednog antidepresiva, cesto su u lijecenju depresije nuzne kombinacije lijekova. U takvim situacijama treba kombinirati lijekove mehanizama djelovanja koji se medjusobno nadopunjuju, tako da dolazi do pojacanog terapijskog ucinka, ali bez vise nuspojava.
Depresiju cesto prate simptomi anksioznosti, stoga se, osobito u pocetku uzimanja antidepresiva, uz antidepresive uzimaju i anksiolitici. Najzastupljeniji anksiolitici su lijekovi iz skupine benzodiazepina. Uporabu anksiolitika treba ograniciti na krace vrijeme, do mjesec dana, zbog moguceg razvoja ovisnosti. Mnogi antidepresivi uz antidepresivni imaju i anksioliticki ucinak.
U lijecenju depresivnih bolesnika sa slabim terapijskim odgovorom na antidepresive nekad primjenjujemo i druge lijekove: hormone stitnjace, litij i antipsihotike. Dodavanje malih doza trijodtironina (hormona stitnjace) poboljsava se djelotvornost antidepresiva i skracuje vrijeme terapijskog odgovora. Dodavanjem litija antidepresivima postize se zadovoljavajuci terapijski odgovor u 50-65% slucajeva.
U bolesnika sa vrlo izrazenom psihoticnom slikom bit ce potrebno u terapiju ukljuciti i antipsihotike. Prednost treba dati novim antipsihoticima od kojih su se neki i potvrdili kao stabilizatori raspolozenja.

Kakav je tijek lijecenja?

Lijecenje depresije odvija se u tri faze.
Prva, akutna faza lijecenja traje cetiri do sest tjedana. U bolesnika koji reagiraju na antidepresiv pocetno se poboljsanje moze uociti nakon 2 do 3 tjedna lijecenja, a smanjenje simptoma za 40-50% dogadja se nakon 3 do 4 tjedna. Ukoliko nakon razdoblja od 4 do 6 tjedana redovitog uzimanja lijeka u odgovarajucoj terapijskoj dozi nema zadovoljavajuceg poboljsanja, treba promijeniti lijek tako da se uvede lijek druge farmakoloske skupine, odnosno drugog mehanizma djelovanja. Promjena jednog antidepresiva s drugim antidepresivom dolazi u obzir kada izabrani antidepresiv kojeg smo primijenili prema pravilima odgovarajceg terapijskog pokusaja (terapijska doza u rasponu do maksimalne u razdoblju od najmanje 4 tjedna, a optimalno od 6 do 8 tjedana) nema povoljan antidepresivni ucinak ili kada lijek izaziva teze podnosljive nuspojave. Jedan od cestih razloga terapijskog neuspjeha je subdoziranje antidepresiva (uzimanje antidepresiva u dozi nizoj od terapijski djelotvorne), dok je prijevremeni prekid terapije razlogom ucestalog javljanja novih epizoda.
Ako je postignut dobar ucinak, slijedi druga faza - terapija odrzavanja koja treba trajati godinu dana. Cilj terapije je odrzavanje sprecavanja pojave nove depresivne epizode. U fazi terapije odrzavanja lijek se uzima u istoj dozi kao i u akutnoj fazi lijecenja. U bolesnika u kojih nije nuzna profilaksa (prva depresivna epizoda, potpuno povlacenje simptoma), terapija antidepresivima se postupno ukida. U bolesnika u kojih su se depresivne epizode javljale sa velikom ucestalosti trebat ce nastaviti s profilaktickom terapijom koja traje najmanje 5 godina, a nekad i dozivotno. U slucajevima kada se nakon odredjenog vremena odlucimo na prekid terapije on mora biti postupan.

Kada se lijekovi za depresiju trebaju uzimati dozivotno?

Ponekad se uzimaju dozivotno jer se radi o dugotrajnoj i upornoj bolesti koja ako se ne lijeci, traje mjesecima i nakon kracih razdoblja poboljsanja dolazi do nove epizode bolesti. Vazno je uzimati terapiju toliko dugo koliko je odredio lijecnik, a ne prekidati lijecenje kada se bolesnik osjeca zdravo. Svaki samoinicijativni prekid terapije znaci povratak bolesti. Dugotrajnu terapiju antidepresivima treba vecina bolesnika s 2 ili vise depresivnih epizoda, svi bolesnici s 3 ili vise depresivnih epizoda, bolesnici lijeceni elektrostimulativnom terapijom i bolesnici kod kojih nije postignuto potpuno povlacenje simptoma.

Kako sprijeciti povratak bolesti?

Nakon sto nastupi remisija (povlacenje simptoma) depresije, preporuca se da bolesnici koji su tijekom akutne faze bili lijeceni antidepresivima, nastave uzimati iste lijekove u istoj dozi tijekom godinu dana, a po potrebi i dulje ako tako odredi lijecnik. U spomenutom vremenu preporuca se redovita psihijatrijska kontrola, a broj posjeta u ovoj fazi ovisi o vrsti odabranog lijecenja i klinickom stanju bolesnika. Najbolja prevencija ponovnog pojavljivanja depresije je uzimanje antidepresiva kao terapije odrzavanja, cak i neko vrijeme nakon sto su se simptomi posve povukli. Terapija se smije prekidati samo u dogovoru s lijecnikom! Ako se nakon prekida terapije simptomi depresije ponovo pojave, treba odmah zapoceti s uzimanjem antidepresiva kako bismo na vrijeme sprijecili daljnju progresiju bolesti.

Uzrokuju li antidepresivi ovisnost?

Nekad se lijekovi za depresiju uzimaju dozivotno, ali ne uzrokuju ovisnost. U slucaju prekidanja terapije koju je propisao lijecnik, doze lijekova se smanjuju postupno.
Antidepresivna sredstva nisu stimulativi kao npr. amfetamini, nego depresiju postepeno, kroz 4 do 6 tjedana, smanjuju dok se normalno raspolozenje ponovo ne uspostavi. Uobicajeni strah od ovisnosti je neutemeljen; prava ovisnost, pracena neizdrzivom potrebom, zloupotrebom, te potrebom za sve vecim kolicinama da bi se osigurao isti ucinak, nepoznata je kod uzimanja antidepresivnih sredstava, cak i ako se lijek uzima vise mjeseci ili godina.




(Kome nije jasno, neka pita za lekove na nasem trzistu, ovde su vecinom HR lekovi koji imaju svog ekvivalenta i kod nas)

Tema vec postoji

Anksiolitici jesu lijekovi koji se koriste za ublažavanje laganih psihičkih poremećaja, neuroza. Osim toga često se koriste i za ublažavanje posljedica stresa, napetosti, tjeskobe i sličnih poremećaja. Današnji moderni tempo života i civilizacija koja nemilosrdno nameće stres dovela je do toga da skoro da i nema osobe koja nije imala siimptome određenog vida neuroze.
Neuroze su psihički poremećaji gdje percepcija realnosti nije poremećena (kao u slučaju psihoza). Tu spadaju
-nervoze
-histerične reakcije
-hipohondrije
-fobije
-kompulzivne neuroze
-anoreksija

Nervoze su rezultat dugotrajnog stresa, a simptomi su slaba moć koncentracije, emocionalni poremećaji, laka emocionalna iritabilnost. U današnjem stresnom svijetu je vrlo česta. Kao posljedica kronične nervoze pojavljuje se i povećano lučenje želučane kiseline te nadraženost želučane sluznice što može izazvati i vrijed na želucu. Također, nervoza često može uzrokovati i nesanicu.
Histerične reakcije - nagle emocionalne reakcije na konfliktne situacije. Karakteristično za taj oblik neuroze je i žaljenje na tjelesne tegobe bez pravog fiziološkog razloga.
Hipohondrija jest patološki strah od bolesti. Pacijent je uvjeren da osjeti određene tjelesne tegobe a da za to nema uporišta. Također, takve osobe često idu na lječničke preglede vidno zabrinuti da bi mogli imati nekakvu bolest o kojoj su netom čuli.
Fobije podrazujevao iracionalni, patološki strah od različitih pojava. Tako imamo strah od letenja, visine, zatvorenog prostora, različitih životinja, otvorenog prostora, rulje, itd.
Kompulzivne neuroze. Pacijent ponavlja besmislene radnje. Primjer za to jest kompulzivno pranje ruku - osoba toliko često pere ruke da dolazi do totalnog izravnjanja površine ruku. Neki pacijenti koji pate od takve neuroze imaju obicaj da stalno broje predmete. Drugi pak imaju nevjerojatni poriv za redom: opsednuti seu urednošću i neprestano moraju sve držati urednim. Pacijent je svjestan da su sve te radnje besmislene ali ne može se oduprijeti želji da ih i dalje provodi. Ako je takva osoba spriječena da radi takve radnje tada počinje osjećati nepodnošljiv strah.
Anoreksija. U pitanju je psihički poremećaj prehrane. Izuzetno je čest u mladih žena i djevojaka. Pojavljuje se tijekom puberteta i karakteristično je to što osoba odbija jesti zbog silnog straha od debljanja. Takva osoba je uvjerena da je pretila bez obizira što je njezin indeks tjelesne težine daleko u području pothranjenosti. Takve osobe postaju iznimno mršave, do te mjere da to počinje ugrožavati pravilan rad organizma.
Također, anksiolitici se koriste za ublažavanje simptoma stanja zvanog derilium tremens. U pitanju je sindrom ustezanja kod odvikavanja od alkohola.

Za sve ove poremećaje koristimo anksiolitike. Efekti anksiolitika jesu:
-sedacija (smirenje)
-eliminacija strahova, napetosti i tjeskobe
Uz to anksilitici imaju se ponašaju kao:
-antikonvulzivi
-centralni miorelaksansi
-centralni antihipertenzivi

U skupinu anksiolitika danas spadaju:

-benzodiazepini (diazepam, oksazepam, medazepam, bromazepam, alprazolam, lorazepam)
-karbamati (meprobamat)
-azaspirodekandioni (buspiron)

Nekoć su kao anksiolitici često korišteni barbiturati. Međutim, zbog vrlo čestih slučajeva predziranja "pilulama za smirenje" koji su u konačnici rezultirali smrtnim ishodima barbiturati su izasli iz uporabe kao anksiolitici i dansa se korite samo kao antiepileptici.
Najviše se koriste, dakako, benzodiazepini (stoga ćemo njihov mehanizam djelovanja obraditi zajednički). Benzodiazepini se vežu za benzodiazepinske receptore i potenciraju aktivnost GABA povećavaju učestalost otvaranja kloridnih kanala. Time uzrokuju hiperpolarizaciju neurona i njihovo teže izbijanje. Time oni uzrokuju smanjenje živčane aktivnosti na specifičnim mjestima mozga i posljedično sve nabrojne efekte.
Važno je za napomenuti da su benzodiazepini za razliku od barbiturata iznimno sigurni lijekovi. Naime, predoziranje benzodiazepinima neće imati pa posljedicu smrtni ishod kao kod barbiturata. Naravno to ne važi ako je osoba koja se predozirala benzodiazepinima u isto vrijeme konzumirala veće količine alkohonih pića! U tom slučaju benzodiazepini postaju vrlo opasni po život poput barbiturata! Stoga je krajnje opasno i nepredvidivo kombinirati benzodiazepine i alkoholna pića.

Zbog svoje sigurnosti benzodiazepinski anksiolitici su postali najkorišteniji lijekovi nakon analgoantipiretika. Na koncu konca, u današnjem modernom i stresnom svijet malo koja osoba nema simptome neuroza i potrebu za farmakološkom potporom u liječenju istih. Stoga je jasno zašto je potrošnja benzodiazepinskih anksiolitika toliko velika. Ta potrošnja je jako često nekritična i dugotrajna. Međutim, benzodiazepinski anksiolitici nisu niti imalo bezazleni lijekovi ako se koriste dugoročno - naime, oni izazivaju ovisnost i osoba koja duže vrijeme koristi takve lijekove stječe ovisnost o njima.
Dugotrajni stres iziskuje potrebu za stalnom terapijom anksioliticima. S obzirom da benzodiazepinski anksiolitici lako izazivaju ovisnost, puno je etičnije osobi pod stalnim stresom preporučiti alternativne, nefarmakološke metode uklanjanja stresa. Tim prije jer je klinička praksa dokazala veliki udio placeba kod nekih osoba u efektu farmakološke terapije.

Antipsihotici jesu lijekovi za liječenje određenih psihoza. Pod pojmom psihoza smatraju se teški duševni poremećaji poput shizofrenije, manično-depresivne psihoze, i depresije. Antidepresivima se liječe prije svega shizofrenija i manične epizode, ali, također, antipsihoticima se mogu liječiti i neki teški oblici depresije (koja se inače liječi antidepresivima).
Shizofrenija jest teška duševna bolest koja je karakterizirana kroničnim poremećajima mišljenja i afekata, pračena je deluzijama (lažnim vjerovanjima), paranojom, slušnim i vidnim halucinacijama (neobjašnjive vizije, prijeteći glasovi). Osoba često ima nekakvu priču koju samo on razumije, uvjeren je u vlastite sumanute, vidi osobe koje ne postoje, a povezuje stvarne događaje i činjenice sa svojom pričom kako bi sugovornika uvjerio u svoju "priču". Osobe koje boluju od shizofrenije su obično izvanredno natprosječno inteligentne, njihov mozak pokazuje izvanredno jaku aktivnost, međutim, ne može razlikovati stvarnost od zamišljenih ideja. Jednostavno, moždana aktivnost je prejaka da bi se misli vodile logikom.
Razlog nastanka shizofrenije je do danas ostao u magli. Činjenica je da postoji genetska predispozicija za tu bolest, mada i vanjski faktori nisu isključeni.
U fiziološkom pogledu, shizofreničarima je jako pojačana aktivnost dopamina u nekim djelovima mozga. Stoga je cilj svih antipsihotika smanjiti prekomjernu aktivnost dopamina.
Zanimljivo je da se simptomi shizofrenije mogu inducirati uzimanjem halucinogena kao što su THC (Cannabis), LSD i sl, dok se antipsihotici mogu primjeniti za detoksifikaciju osoba koje su uzimali takve halucinogene.
Manija se očituje euforijom, grandioznim idejama, povećanom tjelesnom aktivnošću i seksualnom željom te smanjenom potrebom za spavanjem. Osoba je bezrazložno jako dobrog raspoloženja i iznimno velikog samopouzdanja - precijenju vlastite sposobnosti i mogućnosti. Većina maničnih bolesnija doživljava epizode manije koje se smjenjuju s epizodama depresije, pa tada govorimo o manično-depresivnoj psihozi. Kod takvih pacijenata period manije traje kratko dok period depresije traje puno duže.
Shizofrenija i manija liječe liječe se antipsihoticima. Antipsihotici su se pojavili početkom pedesetih godina XX stoljeća (klorpromazin) i umnogome su poboljšavali stanje bolesnika. Zanimljivo je da su slučajno otkriveni, u tijeku potrage za novim antialergicima. Do tada su se pacijenti morali smještati u pretrpane duševne bolnice koje nisu bile nimalo ugodna mjesta. Metode terapije bile su lobotomija, elektrošokovi, vezivanja "luđačkom košuljom", samice obložene mekanim materijalima i sl. Izlječenja se uglavnom nikada nisu postizala i pacijenti bi veći dio života provodili u njima. U principu to su bili svojevrsni zatvori za takve osobe. Međutim, pojavom antipsihotika, stanje pacijenata na terapiji antipsihoticima vidno se poboljšavalo, pacijenti više nisu morali biti u duševnim bolnicama, nego su bili na kućnom liječenju. To je dovelo do pada broja pacijenata u bolnicama i resocijalizacijom dobrih djela istih.

Mehanizam djelovanja antipsihotika je vezanje i blokiranje dopaminskih serotoninskih, noradrenalinskih i nekih drugih receptora u mozgu (tj. blokada funkcije tih neurotransmitora). Međutim, iako se efekt blokade receptora brzo postiže, na poboljšanje stanja pacijenta se mora čekati više tjedana, pa čak i 6 mjeseci. Za sve to vrijeme pacijent uzima antipsihotike. Stoga se vjeruje (nije dokazano) da je ta blokada receptora samo trenutni učinak, dok vremenom dolazi do drugačijih, pa možda i strukturnih i dalekosežnih promjena u mozgu pacijenta, nakon čega dolazi do oporavka.

Hipnotici su lijekovi koji se koriste za uvod u san tj. za liječenje nesanice. Naziv hipnotici-sedativi potiče od činjenice da oni u manjim dozama smiruju (sedativi), a u visokim dozama uvode u san (hipnotici). Stoga je zadržan poseban, dvojni naziv "hipnotici-sedativi".
Nekoć su se za liječenje nesanice koristili barbiturati, ali su njih istisnuli jaki benzodiazepini iz istog razloga zašto su izašli iz uporabe kao anksiolitici. Također, u uporabi su bili i neki drugi lijekovi kao što su kloralhidrat, bromizoval, metakalon i dr. ali su svi napušteni. Natragičniji slučaj velike pogreške bio je talidomid.
Naime, talidomid je početkom 60-tih godina XX-tog stoljeća masovno propisivan trudnicama za smirenje i liječenje nesanice. Ono što se nije znalo jest to da je on izrazito teratogen spoj. Pod pojmom teratogen podrazumjevamo osobinu spoja da izaziva deformacije ploda. Upotrebom talidomida rađala su se djeca deformiranih udova i to toliko učestalo da je alarmirana Svjetska Zdravstvena Organizacija. Lijek je ubrzo povučen iz upotrebe. Posljedica tog slučaja jest posvemašnje postroženje procedure izlaska novih lijekova na tržište.
Nesanica (insomnia) jest lakši duševni poremećaj. Može se javiti iz raznih razloga:
-somatske bolesti (tumor na mozgu, bol i sl.)
-emocionalni i psihijatrijski problemi (stres na poslu, bračni problemi, gubitak bliske osobe i sl.)
-jaki vanjski podražaji (preglasna muzika kod susjeda, buka koja dopire sa ulice...)
Zbog činjenice da su hipnotici uglavnom lijekovi koji lako izazivaju ovisnost i nisu niti imalo bezazleni smatra se da je farmakološko riješavanje problema nesanice krajnji ili privremeni, kratkoročni potez. Smatra se da je nesanice simptom nekog drugog, najčešće emocionalnog (socijalnog) ili psihološkog problema. Stoga je etično najprije riješiti i ukloniti uzrok javljanja nesanice. Svako nekritično i dugotrajno uzimanje hipnotika nije preporučljivo zbog velike vjerojatnosti razvoja ovisnosti i kompliciranja problema. Također, smatra se da svaka uporaba hipnotika preko 2 tjedna nije medicinski niti etički opravdana.
Hipnotici skraćuju vrijeme ulaska u san i produžuju vrijeme trajanja sna. Međutim, svi hipnotici mijenjaju fiziološki izgled sna jer skraćuju dio sna kad se mozak najviše odmara i kad se procesuiraju informacije prikupljene tijekom dana - skraćuje se tzv. REM faza sna. Stoga nije čudo što se većina osoba koje su uzele hipnotike budi neodmorena i rastrojena, kao da nisu niti spavali. Jasno je da hipnotici ne mogu biti, niti jesu ozbiljno riješenje problema nesanice, nego samo eventualno kratkoročno rješenje.

Poremećaj ličnosti

Odakle početi? Znamo i sami koliko je čovjek zamršena pojava. I sama definicija ličnosti jako je složena. Neki stručnjaci smatraju npr. da je besmisleno davati šture definicije nečeg tako kompliciranog i dinamičnog kao što je ljudska ličnost. Osim toga, psiholozi i psihijatri iz te skupine predlažu cijele svoje teorije, dakle cijeli svoj opus djela, kao definiciju ličnosti. Ipak, neki su pokušali dati krate definicije ličnosti koje su proizašle iz tradicije stvaranja definicija o različitim stvarima i prirodnim pojavama.

"Ličnost je dinamička organizacija unutar pojedinca onih psihofizičkih sustava koji određuju njegove specifične prilagodbe okolini" - Allport.

"Ličnost predstavlja jedan sustav relativno trajnih dispozicija da se doživljavaju, razlikuju ili manipuliraju stvarni ili percipirani aspekti okoline pojedinca, uključujući i njega samog" - Bronfenbrenner.

"Ličnost je ono što dozvoljava predviđanje nečeg što će neka osoba učiniti u danoj situaciji (...) Ličnost se odnosi na cjelokupno ponašanje pojedinca kako javno tako i ono ispod kože" - Cattel.

"Ličnost je više ili manje stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije neke osobe koja određuje njegovu osobitu prilagodbu svojoj okolini" - Eysencek.

"... ukupan zbroj obilježja pojedinca i načina ponašanja koji po svojoj organizaciji ili obrascu opisuju jedinstveni način prilagođavanja tog pojedinca njegovoj okolini" - Hilgard.

"... relativno trajan obrazac ponovljivih međupersonalnih situacija koje obilježavaju ljudski život" - Sullivan.

I da ne duljimo. Nadam se da ste stekli uvid u zamršena tumačenja nečeg svakodnevnog i opće prisutnog; ljudske ličnosti. Nećemo se zamarati problemima znanstvene nomenklature, problemima s kojima se susreću psiholozi u proučavanju prirode ličnosti i sl.

Dalje ćemo spomenuti poremećaje ličnosti i njihovu osnovnu podjelu. No, prije toga pokušat ćemo ukratko sažeti sve gore citirane definicije ličnosti. Prema tome, ličnost bi bila skupina karakteristika koje određuju ponašanja, misli i emocije svake osobe.

Kad smo otprilike definirali ličnost, sada možemo nešto reći i o poremećajima ličnosti.

Poremećaji ličnosti
Poremećaj ličnosti prisutan je kad su crte ličnosti neprilagodljive i kad nisu fleksibilne, uzrokujući tako ozbiljne poteškoće na socijalnom i poslovnom planu ili subjektivne poteškoće.

Kako prepoznati poremećaj ličnosti?
Osobe s poremećajem ličnosti imaju poteškoća na poslu, što se očituje viškom aktivnosti, "ubijanjem" od rada ili upravo suprotno, kada osoba radi daleko ispod svojih mogućnosti. Osim na poslovnom planu poteškoće kod ovakvih osoba javljaju se i na društvenom planu. One teško sklapaju nova poznanstva, a teško zadržavaju stare odnose. Osobe koje se druže s njima teško ih podnose i često im "idu na živce" svojim nerazumljivim postupcima. Općenito, bolesnici s poremećajima u ličnosti teško podnose stres bilo kakve prirode.

Podjelu poremećaja ličnosti koju ćemo navesti izvedena je iz "Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje", 4. izdanje (DSM-IV) (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th edition).

U DSM-IV opisano je 10 različitih oblika poremećaja ličnosti. Zbog međusobnih sličnosti u crtama ličnosti, njih 10 podijeljeno je u 3 veće skupine. Skupinu A sačinjava čudna ili ekscentrična grupa; skupinu B čini dramatična, emocionalna i nepostojana grupa; skupinu C čini tjeskobna i ustrašena grupa.

Skupina A. Čudna ili ekscentrična grupa uključuje paranoidne, shizoidne i shizotipne poremećaje ličnosti.
Osobe pogođene ovim poremećajem koriste obrambene mehanizme projekcije i fantazije, a mogu imati i sklonosti prema psihotičnim mislima. Projekcija se odnosi na pridodavanja neugodnih misli i osjećaja na drugu osobu (npr. predrasude, paranoja). Fantaziranje se odnosi na stvaranje izmišljenog svijeta pomoću kojeg se osoba nosi sa problemom samoće. Paranoja je osjećaj proganjanja ili nepoštenog odnosa od strane okoline (npr. osjećaj da se uvijek govori o njima, da se samo njima smije).

Skupina B. Dramatična, emocionalna ili nepostojana grupa uključuje histrionske, narcisoidne, antisocijalne ili "borderline" poremećaje ličnosti.
Osobe pogođene ovim poremećajima koriste obrambene mehanizme poput disocijacije, poricanja, gledanje na svijet "crno-bijelo" (engl. "splitting") i nekontroliranog motoričkog izražavanja misli i emocija (engl. "acting out"). Disocijacija se odnosi na nesvjesno zaboravljanje neugodnih osjećaja i asocijacija. Proces nijekanja, odnosno poricanja usko je vezan uz mehanizam disocijacije. U poricanju bolesnik odbija primiti na znanje neku misao ili osjećaj, ili pak želi, ali to ne može. "Splitting" je pojava kada bolesna osoba vidi druge osobe ili kao potpuno dobre ili kao potpuno zle. Takva "romantična" podjela svijeta na crno-bijelo otežava uspostavljanje kompleksnijih, svakodnevnih ljudskih kontakata i socijalnih veza.
Osim opisanim obrambenih mehanizama osobe se često žale na poremećaje raspoloženja.

Skupina C. Tjeskobna i ustrašena grupa uključuje izbjegavajuće, ovisne i opsesivno-kompulzivne ličnosti.
Osobe zahvaćene ovim problemom koriste obrambene mehanizme izolacije, pasivne agresije i hipohondrijaze. Izolacija je pojava karakterizirana odvajanjem neprihvatljivih ideja ili djela od emocija. Pasivna agresija se javlja kada je otpor neizravan i često je okrenut prema sebi. Hipohondrijaza je često prisutna kod bolesnika s poremećajima ličnosti, posebno kod ovisnih, pasivno-agresivnih bolesnika.

POREMECAJ PONASANJA

Poremećaj ponašanja

Mnogi uzroci mogu izazvati ozbiljnije promjene u ponašanju, koje se tada očituju kao gubitak nadzora nad dotadašnjim ponašanjem u uobičajenim okolnostima. Može se pojaviti uznemirenost, vikanje, čuđenje, depresija, razdražljivost, čak i napadačko ponašanje prema drugim osobama.
Danas se takvi poremećaji ponašanja liječe.

Uloga liječnika

Pitanje: Kako liječnik može pomoći?
Odgovor: Liječnik može pomoći na puno načina: utvrditi uzrok poremećaja ponašanja od kojega patite vi, odnosno član vaše obitelji, te započeti adekvatnu terapiju.
Mnogi od tih problema mogu biti samo privremeni ako su uzrokovani kakvim stresom. Liječnik će vam objasniti kako nije riječ o ozbiljnijem poremećaju i savjetovati kako ćete se ponašati u neizbježnim stresnim situacijama koje su dio života. Možda će vas uputiti na psihoterapiju ili povremena obiteljska savjetovanja.
Ako je bit problema psihička bolest , liječnik će vas liječiti uz pomoć jednog ili više lijekova, psihofarmaka, kojima danas raspolaže. Ti lijekovi omogućuju popravljanje kemijske neravnoteže u mozgu koja je uzrokovala poremećaj ponašanja. Takvim se bolesnicima može pomoći i vratiti ih u normalan život, slično kako se pomoću npr. antidijabetičkih lijekova oporavljaju dijabetičari.
Važno je da liječniku točno kažete koje sve lijekove uzimate, uključujući i one iz biljne ljekarne, tako da on može na vrijeme utvrditi nije li možda i neki od vaših lijekova pridonio razvoju teškoća koje imate.

Pitanje: Na koje simptome moram upozoriti liječnika?
Odgovor: Svaka od sljedećih promjena u ponašanju znak je da vam je potrebna liječnička pomoć:
- nesanica
- iznenadni gubitak apetita ili tjelesne težine
- nemir, nemogućnost sjedenja ili stajanja na miru
- povlačenje iz društva
- gubitak snage i motivacije
- osjećaj vlastite bezvrijednosti ili razmišljanja o samouništenju, kao i agresivno ponašanje
- osjećaj odbačenosti
- zanemarivanje vlastitog izgleda ili vlastitog doma
- sumanutosti, tj. lažna uvjerenost u nešto unatoč (za okolinu) jasnim dokazima kako to nije točno: npr. osoba vjeruje kako ljudi rade protiv nje i progone je, ili se javljaju sumanute ideje veličine kada osoba precjenjuje vlastite mogućnosti, svoje porijeklo, imovinski status i sl.
- halucinacije: npr. osoba čuje (nepostojeće) glasove

Uvek me je zanimalo kako psihijatri uspostavljaju dijagnoze kad se zapravo sve svodi na ono sto im ti kazes i u kolikoj meri. Jedino kod bas ekstremnih slucajeva, ali za sve ostalo npr za finese kod neurotika (kojih je najvise) potrebni su meseci i meseci da ozbiljan psihijatar donese makar predstavu o dijagnozi. Mislim da se sve to shvata olako (a narocito kod nas)

Slazem se, meseci, cak i godine....... + dobar psihijatar = nemoguce kod nas

Originally posted by Zonche
Uvek me je zanimalo kako psihijatri uspostavljaju dijagnoze kad se zapravo sve svodi na ono sto im ti kazes i u kolikoj meri. Jedino kod bas ekstremnih slucajeva, ali za sve ostalo npr za finese kod neurotika (kojih je najvise) potrebni su meseci i meseci da ozbiljan psihijatar donese makar predstavu o dijagnozi. Mislim da se sve to shvata olako (a narocito kod nas)

Ovo tvoje pitanje me je podsetilo na jednog lekara koji je dok je studirao medicinu radio u jednom butiku u trznom centru gde je i moje preduzece. Kako koja musterija udje on je samo pogleda i pocne da komentarise sta mu fali, recimo ako ima neki osip ili slicno. Tako da su ljudi uz kupovinu odece dobijali i medicinske savete Mislim da se radi o tome da se fizicka ili psihicka oboljenja toliko izuce, toliko puta vide u praxi da nije potrebno tako dugo vreme da se da dijagnoza.

Originally posted by Dina

Originally posted by Zonche
Uvek me je zanimalo kako psihijatri uspostavljaju dijagnoze kad se zapravo sve svodi na ono sto im ti kazes i u kolikoj meri. Jedino kod bas ekstremnih slucajeva, ali za sve ostalo npr za finese kod neurotika (kojih je najvise) potrebni su meseci i meseci da ozbiljan psihijatar donese makar predstavu o dijagnozi. Mislim da se sve to shvata olako (a narocito kod nas)

Ovo tvoje pitanje me je podsetilo na jednog lekara koji je dok je studirao medicinu radio u jednom butiku u trznom centru gde je i moje preduzece. Kako koja musterija udje on je samo pogleda i pocne da komentarise sta mu fali, recimo ako ima neki osip ili slicno. Tako da su ljudi uz kupovinu odece dobijali i medicinske savete Mislim da se radi o tome da se fizicka ili psihicka oboljenja toliko izuce, toliko puta vide u praxi da nije potrebno tako dugo vreme da se da dijagnoza.

po toj logici je pola foruma obuceno za psihijatriju, sto se i vidi po cestim, nasumicnim davanjem dijagnoza i lupanjem svakojakih etiketa, bez da se ulazi u dublje (pravo) znacenje iste

ne mogu da se slozim sa ovim. eto, primer je i taj lekar-student, evidentno opterecen svojim buducim zanimanjem. isto tako, moguce je da i psihijatri u svacemu vide ludilo, a ponajvise projektuju svoje ludilo. moj doktor ima svog psihijatra i kaze da je kod njih cest slucaj da svaki ima svog licnog.

oni naime, posle tolikog broja pacijenata i sami malo polude.

buduci da imaju tu sklonost da u svemu vide ludijanja, moguce je da cete zbog nekog blagog oblika depresije ili histerije ostati na konzilijumu da vas elektroliticki "prouce".

olako davanje dijagnoza je veoma rasprostranjeno i cak ohrabrivano: doktor je, on najbolje zna. a doktor otprilike ludji od svog pacijenta

za davanje dijagnoze, potrebno je da savestan psihijatar i sam ode na nekoliko tretmana, pa tek onda da proucava slucaj mesecima, ponekad i godinama, na vama verovatno isprobavajuci sve moguce antipsihotike i anksiolitike, dok zaista ne poludite. tako je meni moj doktor bar objasnio.

ps iako se cesto u praci susrecu slicni simptomi, ipak, svako je kosmos za sebe. osim kod teskih psihotichara ili jasno kristalnih slucajeva, cini mi se da je za neke blaze oblike neuroze potrebno malo posvecenije proucavanje i opreznost. nije cilj lupiti etiketu, cilj je pomoci

Izvini da li bi mogla da mi pojasnis dijagnozu "shizoidna slika" F20?

shizoidna slika moze biti Shizioidni poremecaj licnosti, ali u tom slucaju ne bi imao tu sifru F20...

http://psychcentral.com/

Na ovom linku mogu da se nadju razne stvari o raznim oboljenjima, testici i tako to. Doduse sve na engleskom.

Gospodin Moderator je vrlo pametno ostavio textove o HiV-u i menstrualnim tegobama u temi "Mentalna oboljenja" a fino sam mu skrenula paznju na to javno kada sam ovo postovala.
Valjda ON ne razlikuje te stvari.......
Ja se vrlo zanimam za psihologiju i psihijatriju oduvek;imam gomilu medicinskih (cak!) psihijatrijskih enciklopedija, a o delima Freuda, Junga, Adlera, Fromma i ostalih da i ne govorim.....
Na zalost, moje kopiranje pojedinih textova na ovu temu mi je obezbedilo BAN na ovom Forumu gde se ne ceni kada neko postuje u Zdravlju ili se mentalno zdravlje, po nekima ni ne ubraja u zdravlje, kao ni kod obicnih priprostih ljudi, na zalost........
Cak mi je odredjena osoba toplo savetovala da ni ne postujem ovde vise.........
Sta reci
A toliko ljudi ima problema sa ovim ili onim, i mnogi sebi ne mogu da priuste pristojnog psihoterapeuta, a najmanje se cene teme o mentalnom zdravlju. Tuzno i zalosno.
Vrlo sam razocarana.
Postoji citav podforum koji se zove HiV, a moj prvi post o HiV-u i onda o hepatitisima nije zavrsio tamo.


I onda nam se ovih dana pojavljuju teme novajlija sa pitanjima o AIDS-u.......
Nije ni cudo, kad ne mogu da pronadju-nece sigurno traziti HIV u "Mentalnim oboljenjima" niti ce devojcice traziti informacije o menstruaciji u "Mentalnim oboljenjima".

Strava&uzas.

Originally posted by Mystica_lady
Izvini da li bi mogla da mi pojasnis dijagnozu "shizoidna slika" F20?

maybe ovo pomogne...
http://www.who.int/classifications/apps ... d10online/

@Mystica_lady : imas vise kategorija pod sifrom F20, ovo su neke.....

Shizofrenija - "Mladalacko ludilo"
Schizophrenia

F200
F20
Paranoidna shizofrenija
Schizophrenia paranoides

F201
F20
Hebefrena shizofrenija
Schizophrenia hebephrenica

F202
F20
Katatona shizofrenija
Schizophrenia catatonica

F203
F20
Nediferencirana shizofrenija
Schizophrenia non differentialis

F204
F20
Postshizofrena depresija
Depressio postschizophrenica

F205
F20
Rezidualna shizofrenija
Schizophrenia residualis

F206
F20
Obicna shizofrenija
Schizophrenia simplex

F208
F20
Druga shizofrenija
Schizophrenia alia

F209
F20
Shizofrenija,neoznacena
Schizophrenia,non specificata



Sad je pitanje sta jos, mora postojati jos neki znak? Mislim, jos neka sifra.

Mada, verovatno se odnosi samo na taj klasican pojam "mladalackog ludila" a to sto je navedeno kao shizoidna slika je samo opis.

verovatno se radi o postojanju simptoma shizofrenije i shizoidne licnosti, ali klinicar nije imao dovoljno indikatora za ukljucivanje u neku od gore navedenih kategorija.

a moguce je i da je zeleo da izbegne "zigosanje" pacijenta tom dijagnozom 'shizofrenija'...

u svakom slucaju, psihijatrijska dijagnoza nije nesto cega se treba drzati kao pijan plota, a za pacijenta je uglavnom nebitna i ne treba da se opterecuje istom.

Originally posted by demian
verovatno se radi o postojanju simptoma shizofrenije i shizoidne licnosti, ali klinicar nije imao dovoljno indikatora za ukljucivanje u neku od gore navedenih kategorija.

a moguce je i da je zeleo da izbegne "zigosanje" pacijenta tom dijagnozom 'shizofrenija'...

u svakom slucaju, psihijatrijska dijagnoza nije nesto cega se treba drzati kao pijan plota, a za pacijenta je uglavnom nebitna i ne treba da se opterecuje istom.

I ja mislim

Originally posted by Zoe

Anksiozni poremećaji

PANIČNI POREMEĆAJ
Napadi panike su danas česta pojava, no većina ljudi se oporavi bez liječenja, dok manji broj ljudi razvije panični poremećaj. Napad panike se od paničnog poremećaja razlikuje po tome što su napadi panike spontani i neočekivani, barem u početku, dok je za panični poremećaj karakteristično da pacijenti predosjećaju i brinu za zbog slijedećeg napada.

Klinička slika / Dijagnoza
Simptomi panike mogu biti; uplašenost, drhtavica, znojenje, mučnina, bol u trbuhu, ubrzani rad srca, bol ili osjećaj pritiska u prsnom košu, davljenje, vrtoglavica ili nesanica, strah od smrti ili gubitka kontrole. Napad panike definira se stoga kao iznenadni početak najmanje 4 od navedenih simptoma, koji moraju kulminirati unutar 10 minuta, a obično se povuku unutar nekoliko minuta, tako da liječnik zapravo najčešće vidi pacijenta gotovo bez simptoma.

Liječenje
U liječenju je važna psihoterapija; individualna, grupna ili obiteljska, te farmakoterapija. Lijekovi mogu spriječiti ili smanjiti napade, a koriste se antidepresivi i benzodiazepini. Uzimanje lijekova može biti dugotrajno jer se napadi često vraćaju kada se prestane s terapijom.

Ja imam upravo ovaj Anksiozni poremećaj.Nadam se da ću nekada uspeti da otklonim sve to, jer baš mi smeta