Slavimo 20 godina postojanja
Gej Srbija
teorija

Jean Genet

 
 
Alberto Giacometti (1901-1966), potret Geneta (iz 1955. god.). Centre Georges Pompidou, Pariz
Sadržaj:

1. Jean Genet u staroj Jugoslaviji
2. Balkon: kratak uvod u dramu
3. Jacques Lacan: Šta je Balkon
4. Lacan : Biografija
5. Lacan : Simbolički poredak




Književnost i ličnost Jean Geneta (Žana Ženea) (1910-1986) bili su inspirativni neobično raznolikom sloju stvaralaca: francuski filozofi J. P. Sartre i Jacques Derrida posvećuju mu čitave studije (Sveti Genet, Komičar i mučenik , iz 1951. god. i Glas iz 1974. god.), David Bowie , recimo, pesmu ( The Jean Genie sa Aladdin Sane, iz 1973. god.), prema njegovim romanima Fassbinder i Todd Haynes snimaju filmove (Querelle iz 1982. god. i Poison iz 1990. god.) itd. Genetovo delo privuklo je pažnju i psihoanalitičara J. Lacana i njegovo kratko tumačenje Genetove drame Balkon kojeg donosimo u prevodu, predstavlja delic ove, da kažemo, fascinacije Genetom.

tt
Jean Genet  

Genet je bio, s druge strane, gotovo potpuna nepoznanica u Srbiji, i to u velikoj meri važi i za čitavu bivšu Jugoslaviju. Od samih svojih književnih pocetaka ne ustručava se da tematizuje u svojim delima lična homoerotska iskustva i četrdesetih godina dvadesetog veka po tome je u Evropi skoro usamljen (van Evrope su to svakako Yukio Mishima i Gore Vidal). To je jedan od ključnih razloga zašto njegovi romani, drame i pesme u Srbiji dugo ili uopšte nisu bili niti prevođeni niti percipirani. Pedesetih i šezdesetih godina, u jeku piščeve popularnosti u Evropi i Americi, čini se da bi se bolje i 'slon snalazio med' staklom' knjižarskih socijalističkih yu-izloga, nego Genetovi naslovi (kada je Karl Marx 1869. god. poslao Friedrichu Engelsu govor K. H. Ulrichsa (1825-1895), nemačkog pravnika i gej emancipator, u kom se ovaj po prvi put u modernoj istoriji, na jednom kongresu nemačkih pravnika u Münchenu 1967. god., javno založio za gej prava, Engels mu je sa paranoičnim zgražavanjem odgovorio: ''Pederasti počinju da odmeravaju i da nalaze da predstavljaju snagu u državi. Za sada im nedostaje ogranizacija, iako tajno već postoji. ... Mi smo na svu sreću isuviše stari da doživimo pobedu njihove stvari i da platimo cenu sopstvenim telima''(1)).

 
 
Omot Dušana Stanimirovića za prvo izdanje Genetovih pesama (izd. L'Arbalete, 1948.)

Genetu, pak, Jugoslavija nije bila apsolutna nepoznanica. Krajem 1935. god. Jean Genet potpisuje četvorogodišnji ugovor sa francuskom armijom i upisuje se u elitni ''Marokanski kolonijalni pešadijski puk'' u Aix-en-Provencu. U junu 1936. god. ne pojavljuje se na jutarnjoj prozivci i četiri dana kasnije stice status dezertera. Da bi izbegao sigurnu zatvorsku kaznu, beži iz Francuske i započinje jednogodišnje potucanje po Evropi (koje će kasnije opisati u Dnevniku lopova, čija je prva verzija objavljena 1948. god. - izdavač je je ipak želeo da ostane anoniman i prvo izdanje zapravo ''nema'' izdavača, pa čak ni drugo, koje je Gallimard objavio incognito. (2)). Iz Nice, sa falsifikovanim pasošem pod imenom Gejietti, zaputio se u Italiju, iz koje dalje nastavlja u pravcu Albanije, gde biva odmah uhapšen i proteran. Kako ga ne puštaju u Grčku, uspeva da ude u Jugoslaviju. ''Graničarima sam'' zapisuje u Dnevniku lopova, ''pokazao moj pasoš, koji je zapravo bio francuska vojna knjižica, sa četiri nalepljene stranice koje sam iscepao iz austrijskog pasoša (koji je pripadao Antonu), na kojima se nalazila viza srpskog konzulata. Više puta, - u vozu, na ulici, u hotelima, pokazivao sam ovaj čudni dokument jugoslovenskim žandarima: njima se činilo da je potpuno u redu. Pečat i viza su im bili dovoljni." Nakon jedne pucnjave, Genet biva uhapšen u Beogradu i prijavljen francuskoj ambasadi. Francuski vojni ataše zahtevao je momentalno izručenje, ali su na Genetovoj strani bili međunarnodni zakoni, i jugoslovenska strana odbija da ga izruči. Nađen je konačno kompromis i Geneta prebacuju do granice sa zemljom koja je najbliža Francuskoj. Do granice sa Italijom, Geneta prebacuju iz zatvora u zatvor: ''Po zatvorima sam sretao nasilne i mračne kriminalce koji su psovali na jednom divljem jeziku. Njihove psovke su najlepše na svetu. ''Jebem ti majku božju u dupe" ''Jebem ti zid!" Nekoliko minuta kasnije prskali su u smeh i pokazivali svoje bele zube". Genet beleži i ekstremno antimonarhističko raspoloženje zatvorenika (''varalica i lopova'') i pominje da je video javne scene grupnog seksa u kom je jedan od glavnih aktera bio neko koga su zvali ''kurva''. Otprilike u isto vreme, starom Jugoslavijom vodaju englesku književnicu Rebeccu West, koja će sa svog puta po Ruritaniji doneti u domovinu važnu etno-seksualno-antropološku istinu - ''plemeniti divljak'', za razliku od dekadentnih Engleza, ne poznaje homoseksualnost (pa vi sad vidite dokle nas je dovela industrijalizacija, modernizacija...).

 
 
Prvo izdanje Balkona, sa litografijom A. Giacomettija na omotu (izd. L'Arbalete, 1956.)

Na poslednjoj zatvoru-stanici, u Sučaku (Sushak) na italijanskoj granici, Genet uspeva i da se zaljubi. ''Zatvorili su me u jednu ćeliju, gde nas je bilo dvadesetak. Odmah sam spazio Radeta Petrića. Bio je Hrvat i zbog krađe je bio osuđen na dve godine zatvora. Kako bi profitirao od mog mantila, pozvao me je da spavam na ležaju pored njega. Bio je crnokos i dobro građen. ... Proveo sam dve noći u zatvoru u Sučaku, ali je to bilo sasvim dovoljno da se zaljubim u Radeta''. Genet prelazi italijansku granicu, stiže u Trst, ali se zbog Radeta ponovo vraća. ''U holu francuskog konzulata u Trstu ukrao sam ogrtač, kog sam momentalno preprodao. Od tih para kupio sam deset metara brodskog užeta i metalnu testeru i vratio se preko Piedicollea natrag u Jugoslaviju. Jedan auto me je dovezao do Sučaka, gde sam došao po noći. Zviznuo sam sa ulice. Rade se pojavio na prozoru i vrlo jednostavno sam mu doturio oruđe. Sledeće noći sam ponovo došao, ali on je odbio da pobegne iz zatvora, iako bi to bilo jako lako. Čekao sam do zore, u nadi da ću ga ubediti. Konačno sam se ipak zaputio, tužan i tresući se od zime, na put u planinu; shvatio sam da je ovom kršnom momku ipak bila draža sigurnost zatvora nego avantura sa mnom. Prešao sam italijansku granicu, i stigao u Trst, potom u Veneciju, konačnu u Palermo...''.

 
Jean Genet  

Tu se završava kratka jugoslovenska epizoda kako ju je zabeležio u Dnevnik lopova. Treba, međutim, navesti da mesto gde je najduže proveo boraveći u staroj Jugoslaviji, u Dnevniku nije ni spomenuto. Dok je čekao na konačno rešenje o ekstradiciji, Genet je bio u nekoj vrsti jednomesečnog ''kućnog pritvora'' u Užičkoj Požegi ("Oujitsé-Pojega"). Tek pred sam kraj života Genet će se to pominjati u Zatočeniku ljubavi (Un captif amoureux), njegovoj poslednjoj knjizi, čije objavljivanje nije doživeo (pojavila se mesec dana nakon njegove smrti, u maju 1986. god.). Jedan palestinski izbeglički kamp, priseća se između ostalog u Zatočeniku ljubavi, podsetio ga je na romsko naselje koje je video u Srbiji pre mnogo godina. ''Poslednje naselje lutajućih Roma video sam u Srbiji, kada sam dolazio ili napuštao selo Užička Požega, koje je bilo blizu deponije dubrišta. Kola su još uvek bila načinjena od drveta, raznobojno ofarbanog, vukla su ih konji, tog jutra neupregnuti. Ugledala su me deca, gotovo naga, i otrčala da upozore ženu koja je na moju iznenadnu pojavu skrenula pažnju muškarcima masne kose. Muškarci mi nisu pokazali više od četvrti svojih lica, jedno oko je bilo sasvim dovoljno da me odmere, ali ne više nego što je bilo nužno. Fragmenti lica su iščezli. Odmah potom, dve prelepe devojke stare oko šesnaest godina, hodajući po kosoj liniji... počele su da me izazivaju, zaklonjene zidom kuće. Okrenute meni, ali na odstojanju od naselja, koje bi doduše moglo da ih vidi sa te daljine, sporo su spuštale sa strukova svoje nabrane haljine, jedna zelenu, druga crnu sa crvenim cvetovima, i pokazale mi svoje neobrijane polne ograne''. Prizor jutarnjeg ''striptiza'' urezao se dvadesetšestogodišnjem mladiću u sećanje, da ga se u detalje sećao i pedeset godina kasnije. Genetova prijateljica, Crnogorka Olga Barbezat (postoji i objavljena zbirka pisama koje je pisac slao njoj i njenom mužu) potvrdila je piščevim biografima Edmundu Whiteu i Albertu Dichyju, da joj je on pevao pesmu na srpskom koju je naučio u Užičkoj Požegi (3). Što se tiče ''urbane legende'' da ga je beogradska policija uhvatila u javnom toaletu, ona po svemu sudeći nije tačna. Izuzetno detaljna biografija američkog pisca Edmunta Whitea (4) ne navodi nijedan Genetov boravak u posleratnoj Jugoslaviji (sa ili bez peripetija).

 
 
Scena iz predstave Balkon u režiji Petera Brooka (Paris, 1960.) sa Marie Bell i Jacques Dacqmine

Balkon - kratak uvod u dramu:

Balkon je objavljen prvi put 1956. god. ali to nije konačna verzija. Između 1956. i 1961. Genet je objavio pet različitih verzija drame, a poslednju je objavio 1975. Izmene su se uglavnom ticale šestog čina i kraja drame, kojim Genet biće da nikad nije bio zadovoljan.

U bordel madam Irme (Le Grand Balcon) dolaze raznorazni klijenti da postvare skrivene fantazije: da se nadu u erotizovanoj ulozi episkopa, sudije, generala, klošara itd.; presvlače se i uživljavaju u socijalne uloge potpuno drugačije od onih koje realno imaju, uz pomoć prostitutki koje u ovoj ''kući iluzija'' igraju ulogu njima potčinjenih subjekata (ispovedaju grehove, priznaju krivicu, služe za jahanje itd.). Irma gradi novu sobu, ''pogrebni salon, ukrašen mermernim urnama, moj salon za svečanu smrt, grobnica! Salon mauzolej...''. Izvan bordela, u gradu besni revolucija, jedna druga forma iluzije, po recima načelnika policije (Georges) koji obezbeđuje bordel i koji je dobar prijatelj vlasnice Irme. Načelnik policije često dolazi i zahteva da mu se kaže da li je neko tražio da personalizuje šefa policije, ali dobija negativan odgovor. Jedna od prostitutki (Chantal) beži iz bordela i pridružuje se revolucionarima, za koje uskoro postaje simbol slobode. Revolucionari napreduju, zauzimaju kraljevsku palatu i masakriraju kraljicu i dvor, prave nosioce vlasti i moći. Važno je, međutim, uveriti narod da su oni preživeli. Načelnik policije ubeđuje madam Irmu i njene klijente da prihvate da preuzmu stvarne uloge kraljice, generala itd. i operacija uspeva. Irma postaje kraljica, radnik u gasnom preduzeću, niži nameštenik i žandarm koji su se uživljavali u uloge sudije, episkopa i generala, sada su i u van-bordelskoj realnosti postavljeni na te pozicije. Kraljica Irma i novi predstavnici vlasti se pojavljuje na balkonu bordela i pozdravljaju masu. Chantal ubijaju kada se pojavila pred kraljicom. Irma, odnosno kraljica, konačno ima radosnu vest za Georgesa. Neko je zatražio da se uživi u ulogu šefa policije, i to u tek završenoj sobi, mauzoleju. Klijent je niko drugo do Roger, bivši vođa revolucionara. Kada se Rogerova sesija u grobnici završila, Irmina verna pomoćnica prostitutka Carmen prisiljava ga da ode. Roger se kastrira i umire, očigledno da bi šefu policije zadao ranu - simbolički. Njegovo mesto u grobnici zauzima sam šef policije. Na ulici se ponovo čuje puškaranje, skoro da se stiče utisak da je ponovo izbio ustanak. Irma otpušta sudiju, episkopa i generala, kao da su oni nakon svega ipak samo klijenti, ne pravi dostojanstvenici i u njenom poslednjem monologu sabira sve troškove i napore neophode da se vodi javna kuća. Čak se obraća i publici, kao da su tu njeni potencijalni klijenti.

Početna inspiracija za ovu dramu je građanski rat u Španiji, ali drama se, po rečima Geneta, u njenoj konačnoj verziji bitno razdvojila od njenog istorijskog konteksta. Aluzije na Španiju ostale su ipak vidljive kroz čitavo delo (počev od ogromnog španskog raspeća na zidu u prvom činu, moguće identifikacije šefa policije sa Francom, Rogera sa revolucionarima, Chantal sa kratkotrajnom republikom i Irme sa samom Španijom). Geneta je zapravo potakao napis u novinama o Francovim planovima da izgradi za sebe ogromnu grobnicu u Valle de los Caido i motivi u drami - građenje grobnice i negovanje zagrobnog kulta oko još živog šefa policije, čine okosnicu drame, što se uglavnom previdalo zbog drugih senzacionalnijih, seksualno provokativnih momenata u drami. Tema moći je takođe važna u drami (njegova analiza moći nije tradicionalno marksistička, mada je, recimo, filozof Lucien Goldmann u Balkonu nazirao upravo suptilnu marksističku poruku).

 
 
Genet na demonstracijama u Chicagu protiv rata u Vijetnamu, 1968. god.

Iako mali Arts Theatre iz Londona nije zvanično potpadao pod cenzorski nadzor ''The Lord Chamberlain'' službe , kog je ona vršila nad profesionalnim teatrima, cenzori su ipak zahtevali da se iz drame izbace jedanaest referenci koje se odnose na Hristosa, bogorodicu, bezgrešno začeće, sv. Terezu itd. Još energičnije se zahtevalo da se izbaci scena kastriranja, Kada je Genet video jednu od poslednjih proba pred premijeru, u režiji Petera Zadeka, pobesneo je i pokušao da napravi skandal. Zabranjeno mu je da uđe u pozorište i Genet se vraća u Pariz gde je održao konferenciju za štampu, koja se danas može čitati kao interesantan prilog istoriji cenzure u ''slobodnom'' svetu (bio je posebno uznemiren time kako je predstavljena kraljica-Irma, kako je slučajno ništa ne bi asociralo na stvarnu englesku kraljicu). Drama je ipak premijerno izvedena u Londonu 1957. god. U Francuskoj se tek 1960. god. jedno parisko pozorište usudilo da joj otvori svoja vrata; to je zapravo bilo moguće tek nakon što je de Gaulle došao na vlast 1958. god. i sa njim njegov ministar kulture, pisac André Malraux, koji je dao dozvolu i za Joneskovog Nosoroga (postavljanju Balkona na scenu se najžešće opirala policija zbog lika šefa policije, dok su ostali moćni oponenti postavljanju drame uglavnom u njoj videli seksualnu opscenost i prikriveno odobravanje antikolonijalne revolucije, koje je bilo tada u toku). Ni to izvođenje nije prošlo bez skraćivanja. Balkon, međutim, postiže mnogo veći uspeh u Americi. Do 1961. god. to je bila najduže davana predstava Off-Brodwaya u njegovoj dotadašnjoj istoriji (od marta 1960. do oktobra 1961. prikazivala se 583 puta). Nisu izostale ni javne kritike (uglavnom od strane psihijatara) za opscenost, blasfemiju, degeneričnost i čak kao delo mentalno poremećenog pisca (Genetu je tri puta odbijena viza za Ameriku (1965, 1970. i 1974. god.) i to po osnovu zabrane ulaska u Ameriku seksualno devijantnim osobama. On je međutim iz Kanade ulazio u Ameriku ilegalno; 1970. god. je javno držao govore na kojima se moglo okupiti i do dvadeset pet hiljada studenata, kao u New Havenu). Prema ovoj drami snimljen je čak i istoimeni niskobudžetni film 1963. god. (Joseph Stick, USA/GB).

 
 
Genet sa Maguerite Duras na demonstracijama protiv rasizma u Parizu 1970. god.

Nicodemus


Fusnote:

1. Citirano prema: George Mosse, The Image of Man (The Creation of Modern Masculinity), Oxford University Press 1996, str. 86-87.

2. "Dnevnik lopova" postoji u hrvatskom prevodu iz 1969. god.

3. Edmund White, Genet. A Biography (with chrononology by Albert Dichy). New York: Alfred A. Knopf, 1993, str. 114.

4. ''...što kada [heteroseksualci] pročitaju knjigu kao što je States of Desire Edmunda Whitea, ne mogu da kažu da li život nemarnog promiskuiteta koji ona opisuje predstavlja homoseksualni ideal ili neuspeh tog ideala. Da li čitaju o onome što gej ljudi treba da rade, što rade, ili oboje, ili nijedno od toga?'' - Boswell >>>


Jacques Lacan: Šta je Balkon >>>>

svet srbija region scena sport kolumna art & s-he-istory coming out zdravlje queeropedia queer filmovi muzika priče teorija prikazi i recenzije religija porno antibiotik intervju istorija sociologija psihijatrija & psihologija putovanja linkovi