Rođena kao Evelyn  Gentry u North Platteu, država Nebraska, preselila se sa porodicom u Kolorado,  gde je studirala na "University of Colorado". Doktorirala je na Johns Hopkins  univerzitetu 1932. godine, u vreme kada su žene bile retkost u doktorskim  programima. Predavala je na Maryland College for Women i Whittier College-u,  odakle je otpuštena jer je bila "suviše liberalna". Univerzitet Kalifornija  (University of California) u Los Angelesu ju je 1939. godine angažovao kao  saradnika za istraživanja u oblastima eksperimentalne i fiziološke psihologije.  Ostala je na tom univerzitetu do 1970. godine. U Los Angelesu udala se za svog  drugog muža, Edwarda Hookera. Nakon što se penzionisala 1970. godine,  angažovala se u privatnoj kliničkoj praksi u Santa Monici. Umrla je u Los  Angelesu.
                Rana istraživanja  Hookerove bila su usmerena na neurotično ponašanje kod pacova. Tokom Drugog  svetskog rata, jedan od njenih studenata, Sam Fromm, upoznao ju je sa svojim  ljubavnikom, grupom svojih prijatelja i homoseksualnom supkulturom. Frommovu  grupu prijatelja su činili profesori, pisci, glumci, inženjeri, službenici,  mornari i prodavci. Hookerova je bila fascinirana raznolikošću grupe ljudi koji  su "vodili relativno stabilne, profesionalno uspešne živote". Fromm je, nakon  puta u San Francisko sa svojim ljubavnikom, Hookerovom i njenim mužem,  podstakao Hookerovu da proučava homoseksualce: "Vaša je naučna obaveza da  proučavate ljude poput nas, homoseksualce koji funkcionišu sasvim dobro i ne  posećuju psihijatre". Hookerova je najpre nerado prihvatila da radi  istraživanje na tu temu, jer bi to podrazumevalo naučnu procenu ljudi koje je  znala i poštovala kao prijatelje, ali je na kraju popustila na Frommovo  insistiranje.
                Godine 1954.  Hookerova je dobila odobrenje Nacionalnog instituta za mentalno  zdravlje (National Institute for Mental Health) da proučava homoseksualnost.  Hookerova je napravila svoj uzorak homoseksualaca od članova Mattachine Society  i One, Inc. (dva homofilna udruženja iz Los Angelesa, posvećena, prema rečima Hookerove, "razvoju homoseksualne etike u cilju bolje integracije homoseksualaca u  društvo") i od prijatelja članova ovih organizacija. Grupa heteroseksualaca  koja je služila za poređenje je skupljena iz raznih lokalnih organizacija sa  područja Los Angelesa. Sastav uzorka homoseksualaca bio je preloman, po tome  što je izuzimao one pojedince koji su, gotovo isključivo, činili uzorke u  prethodnim istraživanjima koja su se ticala homoseksualnosti: one koji su  tražili terapeutsku pomoć ili pomoć u institucijama za mentalno zdravlje, one u  kasarnama za kažnjenike, ili one koji su utamničeni. Pojedinci iz ovih  patoloških i/ili kriminalno devijantnih grupa su bili popularni kao uzorak jer  su bili lako dostupni psiholozima i drugim istraživačima, ali pošto je  Hookerova imala prijatelje koji su bili homoseksualci i temi je pristupala bez  predrasuda, ona je mogla da napravi takav uzorak kome drugi istraživači nikada  nisu imali pristup.
                Hookerova je  elimisala one ispitanike koji su trenutno bili uključeni u terapiju ili one kod  kojih su bili jasni psihološki problemi a ograničila svoj uzorak na one koji su  se mogli definisati kao "isključivo" homoseksualci ili heteroseksualci. Njen  konačan uzorak se sastojao od trideset homoseksualnih muškaraca i trideset  heteroseksualnih muškaraca. Svaki homoseksualac je odgovarao heteroseksualcu u  odnosu na tri kriterijuma: godine, obrazovni status i koeficijent  inteligencije. Hookerova je primenila tri standardna testa ličnosti na šezdeset  ispitanika, uključujuči i primenu Rorschachovog (Roršahovog) testa (1) (koji je  se uopšteno smatrao kao korisno sredstvo za procenu strukture ličnosti i koji  je korišćen od mnogih kliničara za dijagnostikovanje homoseksualnosti), a  vodila je sa njima i detaljne intervjue o životnoj istoriji.
                Hookerova je sabrala rezultate sa testova ličnosti i potom napravila  profile svakog od ispitanika, izostavljajući sve indikatore koji se mogu  odnositi na seksualnu orijentaciju. Potom je ove profile dala trojici kliničkih  psihologa, kojima je rečeno da procene opštu strukturu i prilagođenost ličnosti  svakog od ispitanika pojedinačno (dve trećine obe grupe su rangirane sa  prosečnom ili iznad prosečnom prilagođenošću). Proceniteljima je potom dato  trideset profila i zamoljeni su da raspoznaju koji od njih pripadaju  homoseksualcima. Rezultati su bili iznenađujući i odbacili su ideju da je  homoseksualnost suštinski i manifestno patološki fenomen, pošto procenitelji  nisu bili u stanju da raspoznaju homoseksualce od heteroseksualaca, sem pukom  slučajnošću. Imajući u vidu ove rezultate, Hookerova je provizorno zaključila  da homoseksualnost kao klinički entitet ne postoji, nego da ima onoliko  raznolikih formi koliko i heteroseksualnost, da homoseksualnost može biti odstupanje  u seksualnom modelu unutar područja normalnosti, psihološki, i da je uloga  određenog oblika seksualne želje i izraza u strukturi ličnosti i razvoju manje  važna nego što se često pretpostavlja.
                Nalazi Hookerove su  bili toliko izazovni za "široko rasprostranjena i emocionalno obojena uverenja"  da ju je urednik Časopisa za projektivne  tehnike (Journal of Projective Techniques) naterao da publikuje  njene preliminarne nalaze između 1957. i 1959. godine. Njihova publikacija je  dovela u pitanje opšte prihvaćeno mišljenje da je homoseksualnost lako  identifikovati i da su homoseksualci emotivno i socijalno loše prilagođeni. Ona je demonstrirala  da se postojeće verovanje da je homoseksualnost, sama po sebi, bolest, prosto  ne može podržati dokazima.
                Hookerova je  nastavila da sprovodi istraživanje na homoseksualnoj zajednici, publikujući  različite članke tokom šezdesetih godina. Ona je istraživala ulogu koju  "institucije", poput gej barova, igraju u pružanju različitih sredstava podrške  gej zajednici. Ove etnografske studije pokazuju da je Hookerova shvatila da je  važno ne samo proučavati psihologiju homoseksualnosti nego i razumeti kako  životno iskustvo homoseksualaca utiče na psihologiju. U njenom poslednjem  članku, "Razmatranja četrdesetogodišnjeg istraživanja: Naučni pogled na  homoseksualnost" ("Reflections of a 40-Year Exploration:  A Scientific View on Homosexuality"), ona kaže "bilo je veoma važno  znati i razumeti sve što sam mogla o gej socijalnom miljeu kojeg su oni sami  kreirali".
                Pohod Hookerove na  polje etnografskog istraživanja nije bio uobičajen za psihologe, kao što to  nije bio i  način na koji  je ona, u svom istraživanju, pomutila  veštačku granicu između ispitanika i istraživača, uspostavljajući odnos  poverenja sa njenim homoseksualnim ispitanicima.
                Hookerova je takođe  osećala potrebu da uzvrati onima koje je istraživala. Održala je govor  članovima Mattachine Society, koji je objavljen  u njihovom biltenu, prisustvovala sastancima i dobila počast od ovog udruženja,  mada njene lične veze nikada nisu "nategle" njeno istraživanje.
                Godine 1967.  Hookerova je postavljena da vodi Grupu za homoseksualnost Nacionalnog instituta  za mentalno zdravlje, gde je njena dvostruka uloga, kao istraživačice i kao  zastupnice, došla do izražaja. Njihov finalni izveštaj, objavljen 1969. godine,  bio je oštro kritičan po pitanju terapeutskih "lečenja" homoseksualnosti i  stavio je veliki akcenat na olakšanje i eliminisanje društvene diskriminacije  kroz implementaciju modernih kaznenih zakona, uključujući ukidanje zakona o  sodomiji, na bolju javnu edukaciju o homoseksualnosti, i osnivanje Nacionalnog  instituta sa mentalno zdravlje kao centra za proučavanje seksualnosti.  Preporuke grupe (Task Force) Hookerove nikada nisu sprovedene, ali je njen rad  najzad igrao značajnu ulogu u brisanju homoseksualnosti sa liste psihičkih  poremećaja 1973. godine od strane Američke psihijatrijske asocijacije (American  Psychiatric Association).
                Rad Hookerove je bio  važan za menjanje naučnih i društvenih stavova i bio izuzetno poštovan na  ličnom nivou, od strane gej muškaraca i lezbejki. Dokumentarni film, "Changing our Minds: The  Story of Evelyn Hooker"  , mapira njeno istraživanje i uticaj.
                Napomene:
                
                  - Roršahov test - najpoznatija  psihološka projektivna tehnika. Koristi se za dijagnosticiranje dubinskih  delova i sklopa ličnosti i to pomoću mrlja mastila. (Prim.prev.)
 
                  - Intervju - najvažnija tehnika  prikupljanja podataka o ličnosti, nezamenljiv u dijagnostičkom radu.  (Prim.prev.)
 
                  - Projektivne tehnike - psihološke  tehnike za razotkrivanje dubinskih delova ličnosti. (Prim.prev.)
 
                
                Bibliografija:
                
                  - Evelyn       Hooker, The adjustment of the male overt homosexual, in: Journal of Projective Techniques,       vol. 21 (1957), pp. 18-31. 
 
                  - Evelyn Hooker, Reflections of a 40-Year Exploration: A Scientific View of       Homosexuality, American Psychologist, vol. 48, no. 4       (1993), pp. 450-4;
 
                  - Edwin Schneidman, `Evelyn Hooker', American       Psychologist, vol. 53, no. 4 (1998), pp. 480-1; 
 
                  - Judd Marmor, `Evelyn Hooker', Archives       of Sexual Behavior, vol.       26 (Oct. 1997), pp. 577-8; 
 
                  - Paul Chance, `Tolerance is Condescending: Facts that       Liberated the Gay Community', Psychology Today (Dec. 1975), pp.       52-4.
 
                  - THE GAY LIBERATION MOVEMENT DURING THE 1950s 
 
                  - Potpunija bibliografija
 
                
                Trent Newmeyer
                Prevod: Simor
                Na našem sajtu:  Psihologija, psihijatrija i homoseksualnost