Nisam bio siguran šta se to sa mnom dešavalo. 
                  
                  I ranije sam posmatrao ljude sa prozora zgrade. 
                    Verovatno zato što se na pedeset metara nalazila istovetna 
                    zgrada sa mnoštvom onih sitnih, četvrtastih prozora, 
                    svi žute boje. Ili pak, u različitim nijansama žutih 
                    boja. Neki su poprimali primese crvene ili plave usled lustera 
                    ili zavesa. Čist kubizam. Ali tako je moj um mogao da 
                    se useli u stotine žuto obojenih priča. Možda je to uticaj 
                    realne TV, ili čega već. A možda je to zato što 
                    sam voajer.
                   U suštini, volim da analiziram stvari u i van sebe.
                   Kao i ovom prilikom. 
                   Njegov apartman je jednog trenutka, zapravo, zasvetleo. 
                    Preko Njegove četiri kockice prostora uglavnom bih samo 
                    prešao durbinom jer je stan bio neuseljen i mračan. I 
                    tada je uspeo da mi privuče pažnju. Kada bih završio 
                    gledanje, nameštao sam poziciju durbina na taj stan. To je 
                    bila PARKING pozicija, kao kod menjača automatskog automobila. 
                    To je bio trenutak odmora. No, jedne večeri je naprosto 
                    zasijao.
                   Seo sam za durbin, razmišljao kuda da ga usmerim, primakao 
                    oko i ugledao tipa koji u kratkoj beloj bundi, crnim box 
                    gaćama, savijenih nogu, kako sedi na trosedu i puši. 
                    Bila je zima. Gledao je negde u daljinu i istog trenutka mi 
                    je bilo neprijatno. Znate, kada gledate nekoga iz daljine, 
                    ako vam se pogledi susretnu imate istu reakciju kao i na ulici, 
                    jer ga vi vidite uveličano i taj neko je tu... negde... 
                    ma, možete da ga dodirnete... Uh.
                   Hteo sam da sklonim pogled, ali mi je bilo nekako čudno 
                    prijatno prisustvo te osobe. Digao mi se. Od uzbuđenja, 
                    ne seksualno. Taj osmeh dok je pušio. Razmišljao je i gestakulirao 
                    licem, pa je čovek mogao pomisliti da nije sam u prostoriji. 
                    Ali, ja sam mogao da vidim. Ugasio je cigaretu, ustao i laganim 
                    korakom krenuo ka prostoriji levo. 
                   Kao zatamnjenje u filmu, bio je moj efekat kroz okular durbina 
                    dok sam prelazio preko zida do drugog prozora. Svetlo u drugoj 
                    prostoriji dopiralo je od hodnika i otvorenih vrata. Nazirao 
                    se veliki krevet. Bunda je skliznula sa Njega i pala na pod. 
                    On se uvukao u krevet tako da je bukvalno skliznuo na površinu. 
                    Ležao je.
                   Cele noći.
                   Pred jutro sam zaspao.
                   Ponekad poželim da čujem prostor u kome se nalazi. 
                    Da omirišem.
                   Jedini trenutak kada sam ga fizički doživeo bio je 
                    dok sam se vraćao kući i negde na putu video baš 
                    Njega kako dolazi sa desne strane. Spustio sam glavu i usmerio 
                    pogled na desno, a glavu fiksirao pravo, kako ne bi primetio 
                    da ga posmatram. U trenutku sam se okliznuo na baricu koja 
                    je usled mraza postala rupa puna leda. Pao sam i poželeo da 
                    nisam izašao iz kuće. Kako ne bih ispao idiot, počeo 
                    sam da se smejem.
                   Prišao je, pitao je da li sam dobro, rekao sam da je sve 
                    ok, on se nasmejao, preskočio me i ušao u auto do mene. 
                  
                   Motor je zazujao i On je otišao.
                   A ja ležim. Kakav idiot. U tom osmehu prilikom slučajnog 
                    susreta, mogao sam da vidim podsmeh, kao da zna da ga posmatram. 
                  
                   Tada sam primetio da On toliko upečatljivo nosi glas 
                    i parfem da ih se i sada mogu prisetiti. 
                   Kada bolje razmislim, sve u vezi sa tom osobom bilo je toliko 
                    upečatljivo da se ponekad stvari, kao glas ili parfem, 
                    nekako podrazumevaju kao takve. Upečatljive.
                   Vremenom, sve sam manje pomerao durbin, i stekao sam utisak 
                    da se poznajemo.
                   Sećam se, jedne je večeri upalio svetla (zavese 
                    nije imao ili nije koristio) tako da se prostor ukazao kao 
                    scena u pozorištu. Pustio je disk i počeo da igra. Lagano, 
                    kao da radi neku tradicionalnu japansku tehniku vežbi. Igrao 
                    se sa prostorom. Jednog trenutka, skliznuo je dole i uvijao 
                    se po podu. Kao zmija. Onda se peo na nameštaj, klizio sa 
                    njega svuda po sobi, nogu sastavljenih i ruku opruženih ispred 
                    sebe. Fascinantni performans. Sve to, trajalo je satima, bilo 
                    je već jutro, oči su me pekle a On je otišao na 
                    spavanje. I ja sa njim.
                   Retko sam ga viđao danju... Uglavnom ne bi bio kod 
                    kuće ili bi spavao.
                   Nakon nekog perioda, pojavio mi se u snovima. Mogu slobodno 
                    reći da mi je to najjači san od svih do sada. Ali 
                    od tada, ja ne prestajem da mislim na tajanstvenog tipa od 
                    preko puta.
                   Ne znam da li je to što mi se dešava normalno ili ne. Izbedačim 
                    se kada ga ne vidim. Postao sam zavisnik. Što je najgore, 
                    diže mi se na njega!!!
                   Da li sam ja homoseksualac koji je to otkrio u trenutku, 
                    a na to nije pomislio nikada? Oduvek sam voleo samo žene. 
                    Ali On je bio nešto posebno. Intrigantan, tradicionalan, prefinjen, 
                    sa stilom, manirima, harizmatičan, lep, zgodan i pomalo 
                    zao u pogledu, hodao je kroz život kao kroz rolnu tridesetosmomilimetarskog 
                    filma. Koji je naziv za muškarce dive? Muška diva?
                   Bilo kako bilo, divio sam mu se, pa je bilo opravdano to 
                    što je takav utisak ostavio na mene.
                   Uglavnom je bio sam, telefonirao je, dugo, pisao na računaru 
                    i radio, uglavnom sve ono što i bilo ko drugi. Ali na svoj 
                    način. Radio je jogu, par puta je slikao, a jednom sam 
                    ga video dok masturbira.
                   Svaki sledeći put sam priželjkivao da se taj trenutak 
                    ponovi. Ali se to nikada nije dogodilo. Shvatio sam taj čin 
                    kao nagradu od Njega za mene. Hvala mu.
                   Jednog dana, nije mi bilo do posmatranja. Tek sam pred jutro 
                    prišao misleći da je već zaspao. Svetlo u sobi za 
                    dnevni boravak nije gasio, a sva vrata u stanu su bila otvorena 
                    sve vreme. Nekoga je ispraćao. Uspeo sam da vidim trenutak 
                    kada je ta osoba izlazila, ali, sve se to odigralo toliko 
                    brzo da, od sveg šoka, nisam obratio pažnju na nju. On je 
                    bio potpuno nag. Vratio se u sobu i zaspao.
                   Bilo mi je neopisivo krivo što nisam ranije pogledao. Ovako 
                    sam mogao samo da zamišljam. Da li je ta osoba bila muškarac 
                    ili žena? Mlad ili star? Crna ili plava? Ali je bila jedina 
                    koja je za sve to vreme posetila Njega u stanu. Živeo je tu, 
                    sam, sa mnom i možda još kojim radoznalim ljudima skoro godinu.
                   Jedne večeri, vratila se PARKING pozicija. Više ga 
                    nikada nisam video. Jednostavno. Otišao je kao što je i došao. 
                    Trenutno.
                   Delovao je kao lek. Precizno određena i dozirana terapija 
                    nekakvog eliksira. Uz Njega sam se promenio. Kao da je živeo 
                    sa mnom sve to vreme. Zavoleo sam ga. Kada je otišao, potražio 
                    sam Njega u sebi i tako živim. Noseći deo Njegovog tripa 
                    sa sobom. To me nekako menja. Ja sam drugačiji. Ljudi 
                    me drugačije vide.
                   Durbin sam premestio sa prozora i čuvam ga u kutiji 
                    ispod kreveta kao predmet koji me je povezao sa Njim. To je 
                    postalo medijum za našu transcendentnu povezanost. Predmet 
                    koji bi me vratio i podsećao me.
                   Od tada, život mi je krenuo čudnim putem i sada ga 
                    živim. Upravo, ovog sekunda. Prepuštam se.
                   I pomalo podsećam.
                   Na Njega.