"Imamo obitelj!": stvarne priče i iskustva LGBT roditelja iz Hrvatske

Proteklog vikenda u zagrebačkom LGBT centru predstavljen je Vodič za životne partnere i partnerke, LGBTIQ roditelje i dugine porodice pod nazivom "Imamo porodicu!", koji donosi i stvarne priče te iskustva LGBT porodica iz Hrvatske.

Publikacija "Imamo obitelj!" prvenstveno je namenjena informisanju životnih partnera/ki i LGBTIQ roditelja i onih koji/e to žele postati i sadrži najčešća pitanja životnih partnera i partnerki, venčanih i nevenčanih te onih koje/i se tek planiraju venčati.

Svi odgovori u vodiču "Imamo obitelj!" temelje se na dvogodišnjem praćenju ostvarivanja prava životnih partnerki i partnera u Hrvatskoj, a sadrži čitav niz izuzetno korisnih informacija o životnom partnerstvu, o pravima iz životnog partnerstva i mogućnostima planiranja LGBTIQ roditeljstva u Hrvatskoj.

U publikaciji se navodi kako su u Hrvatskoj pravni odnosi LGBTIQ roditelja, njihovih životnih partnera ili partnerki i njihove dece uređeni Porodičnim zakonom i Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog pola. Međutim, LGBTIQ roditelji u Hrvatskoj diskriminisani/e su u odnosu na roditelje različitoga pola.

Posebno zanimljiv deo brošure "Imamo obitelj!" svakako su priče o roditeljstvu napisane na osnovu iskustava stvarnih LGBTQ osoba, parova i duginih porodica koji/e žive u Hrvatskoj. Svaka priča je autorizovana, imena su izmenjena, a svaka od njih je prava inspiracija koja otkriva stvarni život LGBTIQ porodica u našoj zemlji.

Ines i Lucija: oplodnja uz pomoć poznatog donatora zahteva apsolutno poverenje

Poslednjih šest meseci jednosoban stan u širem centru Splita, u kom Lucija i Ines žive devet godina, izgleda potpuno drugačije, jer porodica je dobila novu članicu - malu Martu. Budući da živahna devojčica zahteva potpunu pažnju, malena porodica još uvek nije stigla proslaviti najvažniji događaj nakon Martinog rođenja: partnersko starateljstvo koja je nedavno dodeljena 33-godišnjoj Ines.

Zbog srećnih događaja koji su u poslednjih godinu dana iz osnova izmenili njihove živote, ovaj lezbejski par danas s olakšanjem gleda na sve probleme s kojima se ranije morao suočiti.

Razmišljale su o različitim opcijama, te se na kraju odlučile za inseminaciju kod kuće "odnosno najjednostavniji postupak potpomognute oplodnje spermom poznatog donatora", priseća se 32-godišnja Lucija koja je stupila u životno partnerstvo s Ines u jesen 2014. godine. Ističu kako je s potencijalnim donatorom od početka najvažnije otvoreno razgovarati o svim temama, pre svega o mogućim tabuima.

"Ako se odlučite na takvo rešenje, najvažnije je uspostaviti bezrezervno poverenje. Da smo osetile da se nešto u međuvremenu promenilo u našem odnosu zasigurno bismo odustale od početnog plana. Međutim, imale smo sreće jer je on jednostavna osoba s kojom smo mogle razgovarati baš o svim temama", objašnjava Ines.

Lucija je tok trudnoće pratila kod ginekologa kod kog je upisana godinama, a pregledima je prisustvovala i Ines bez ikakvih problema. Zajedno su prošle i trudničke kurseve, a Ines je, bez suvišnih pitanja od strane medicinskog osoblja, prisustvovala i porođaju.

U Martinom izvodu rođenih piše kako je otac nepoznat, zbog čega su iz matične službe morali obavestiti socijalnu službu gde je Lucija izjavila kako je upoznata s pravima deteta u slučaju da je otac nepoznat. Ni s ostvarenjem prava na partnersko starateljstvo  nisu imale problema, a cela je procedura trajala kraće nego što je par očekivao, pa je Inesino ime ubrzo upisano u posebnu rubriku u Martinom rodnom listu.

Anica i Petra: iskustvo MPO u inostranoj klinici

U vodiču je i priča Anice i Petre, koje će uskoro postati roditelji zahvaljujući postupku medicinski potpomognute oplodnje kojoj se podvrgnula Anica u jednoj minhenskoj klinici. Osim detaljnog opisa čitave procedure, popisa troškova i komunikacije s lekarima, opisale su i kako im je omogućeno da odaberu i karakteristike donatora.

"Ponudili su nam da odaberemo njegove karakteristike. Osim boje očiju i kose, mogle smo navesti preferencije vezane uz njegovo zanimanje. Mene su kao partnerku zamolili da pošaljem svoju fotografiju kako bi pronašli donatora sa što više mojih karakteristika", kaže Petra i dodaje da je svesna činjenice da se pravo deteta da zna svoje poreklo, ne umanjuje ni u slučaju nepoznatog donatora.

Nakon navršene 18. godine života ono može ostvariti pravo na upoznavanje biološkog identiteta utvrđivanjem činjenica o svom rođenju.

"Nakon svega što smo zajedno prošle nimalo se ne bojim porođaja. Uostalom, Petra će celo vreme biti uz mene", govori Anica i dodaje kako je zahvaljujući proučavanju zakona i informacijama koje je dobila od jednog lezbejskog para upoznata s birokratskom procedurom koja Petru i nju očekuje nakon rođenja deteta.

Vanja i Tea: dugotrajna i neizvesna procedura usvajanja deteta

"Oduvek sam htela usvojiti. To je bio jedini uslov pod kojim sam želela imati dete, bez obzira jesam li bila u vezi s partnerom ili partnerkom. Na trideseti sam rođendan sela i na osnovu podataka koje sam dobila od Centra za socijalnu zaštitu, napisala zahtev za usvajanje.

U startu sam znala da kao samohrana majka nemam gotovo nikakve šanse. Štaviše, na prvom sastanku sa socijalnim radnikom rečeno mi je da moram biti svesna da su samohrani roditelji uvek zadnji u redu za usvajanje. Ali to me nije pokolebalo. Na taj sam čin gledala kao na rođendanski poklon koji sam poklonila samoj sebi", priseća se danas 39-godišnja Vanja, koja u trenutku predaje zahteva nije bila u vezi.

Opisuje zahtevnu proceduru, razgovore s zaposlenima Centra za socijalnu zaštitu, te otkriva kako je u međuvremenu u njen život ušla Tea s kojom je danas u životnom partnerstvu. Uprkos pesimističnim predviđanjima, dve i po godine nakon predaje zahteva na Vanjinu je adresu stigla potvrdna informacija - na nju je u jednom zagrebačkom domu za nezbrinutu decu čekao dvogodišnji dečak, Matija.

"Matija je jednom prilikom, misleći na takse koje je potrebno platiti prilikom izrade dokumenata, mojoj majci kazao: 'Znaš, mene je mama kupila za tri kune' ", priča Vanja.

Iako je njena partnerka Tea otpočetka učestvovala u vaspitanju dečaka, sve ove godine mu je u pravnom smislu, kako kaže Vanja, bila "niko i ništa", te ističe kako se sve promenilo donošenjem Zakona o životnom partnerstvu. Naime, kako država Vanju tretira kao samohranu majku koja je u međuvremenu stupila u životno partnerstvo, a Matija nema oca, Tea sada može ostvariti pravo na partnersko starateljstvo.

"Šta god pisalo u zakonima, nas troje smo prava mala porodica još od dana kada sam našeg sina iz doma za nezbrinutu decu dovela u stan. Uostalom, Matija je još pre sedam godina u vrtiću za Dan očeva nacrtao Teu", zaključuje Vanja.

Tu je i priča jednog gej i lezbejskog para koji se zajednički staraju o devojčici, pod nazivom "Petar, Branko, Sanja i Eva: rođenjem Barbare postali smo velika LGBTIQ porodica", o čemu kažu:

"Da, reč je o roditeljstvu koje je zbog pritiska okoline i nesavladivih emocija komplikovanije od onoga svojstvenog za 'nuklearne' porodice. Ali ako su ljudi spremni živeti isključivo po principima iskrenosti i izložiti se zaista visokom nivou kompromisa, takva vrsta odnosa može dobro funkcionisati".

Takođe ističu kako im je institut roditeljskog starateljstva  uveliko olakšao život.

Vodič za životne partnerice i partnere "Imamo obitelj!" nastao je u sklopu projekta Poštuj ljudska prava - gradi uključivo društvo. Nositeljka projekta je Udruženje Lori, a partneri na projektu su Zagreb Pride i Trans Aid.

Vodič u PDF formatu možete preuzeti ovde.